Društvo

Dr. sc. Goran Sekulović

GLOBALIZACIJA (DRŽAVA–MEDIJI) (II)

Avg 06, 2020 1 Komentara

(15 riječi)

Globalizacija je jedno od najprisutnijih pitanja referentne naučno-teorijske literature savremenog doba. Ovim megatrendom savremenog svijeta bave se sociolozi, ekonomisti, politikolozi, filozofi, kulturolozi, antropolozi, ekolozi, geografi, istoričari i mnogi drugi istraživači. Raspravlja se o tome da li je globalizacija samo novo ime za relativno stari fenomen, ili je riječ možda o relativno novom fenomenu nastalom u vrijeme kasne modernosti, ili je pak u pitanju vrlo mlada pojava – posljedica razvoja kapitalizma u posljednje četiri decenije dvadesetog vijeka.

No, koje god mišljenje usvojili, nesumnjivo da je globalizacija savremeni fenomen koji djeluje višestruko i sa izuzetnom jačinom praktično na sva područja ljudskog postojanja. Teoretičari raspravljaju o njenoj dobroj i lošoj strani, smislenosti, istorijatu, glavnoj struji, mogućnostima transformacije i realnim perspektivama. Uglavnom se slažu da je globalizacija drugi izraz za tijesnu i istorijski gledano sve ubrzaniju i tješnj(ij)u saradnju i integraciju svih zemalja i naroda svijeta počev od proizvodnje i ekonomije u cjelini, preko politike i bezbjednosti, pa sve do nauke i obrazovanja.

 

Tržište i robno-novčani kapital odnosi su presudni u globalizaciji, moć transnacionalnih kompanija je ogromna, tako da je na djelu redizajniranje suverenosti nacionalnih država. Savremena država kao država je prilično nemoćna i na udaru je mnogih aktera i subjekata. Na svjetskoj sceni je proces razdržavljenja suverene nacionalne  države, kapital odnos je najmoćniji, pa se može reći da je još Marks predvidio procese globalizacije. No, bitna razlika između Marksa i tokova globalizacije je u sljedećem: Marks je utopijski želio da udružene individue preuzmu državne funkcije, a protagonisti globalizacije žele da oni uzmu državne nacionalne organe, tj. da oni upravljaju svjetskim ne samo ekonomskim već i političkim i ukupnim državnim odnosima.

 

Globalizacija je sveobuhvatan fenomen zahvaljujući  značajnom smanjenju troškova prevoza i komunikacija u današnjem svijetu. Ona je i uzrok i posljedica rušenja i prevladavanja vještačkih barijera kojima se onemogućava slobodna razmjena i protok ljudi, dobara, usluga, proizvoda-roba, kapitala i znanja. Istraživači globalizacije, međutim, upozoravaju da se ona ne može poistovjetiti sa međunarodnom razmjenom i bilateralnim i multilateralnim odnosima različitih zemalja. Multilateralizam je, naravno, prijeka potreba i evidentna činjenica našeg doba i kao takav  i sadržaj i metod rješavanja gotovo svih savremenih problema, posebno onih najvećih i najtežih u današnjem svijetu. Ali, globalizacija je, ipak, ‘’nešto više’’. Ili, kako to piše Nirop – ‘’Praktično sve zemlje na svetu ako ne i svi delovi njihovih teritorija i svi segmenti njihovih društava sada su funkcionalni deo jednog većeg ‘globalnog’ sistema na jedan ili više načina.’’

Objašnjenje globalizacije ponajmanje se može svesti na odnos političkih i vojnih snaga i potencijala između određenih država. U ovom smislu, svakako je nužno odbaciti stereotipe tipa tvrdnje da je globalizacija isto što i amerikanizacija. Savremeni svijet je u tolikoj mjeri – u svakom pogledu: industrijskom, trgovinskom, finansijskom, političkom, bezbjedonosnom, nacionalno-etničkom, vjerskom, kulturnom, medijskom – globalnog, umreženog, kompleksnog, slojevitog i heterogenog karaktera, da ovakve i slične ‘’postavke’’ mogu samo da nanesu štetu i stvore zbrku, i teorijsku i praktičnu.

Jednostrani i nedovoljno profilisani pristup se u ovom smislu najviše očituje na planu odnosa globalizacije i nacionalne države. Smatra se, i to s pravom, da globalizacija poseban izazov upućuje nacionalnoj državi, njenom tradicionalno shvaćenom suverenitetu, klasičnom aparatu moći, teritorijalnom integritetu i međunarodnom subjektivitetu.

Jedno od najčešće postavljanih pitanja kada je riječ o ovoj temi jeste da li se globalizacijom umanjuje značaj nacionalne države? Globalizacija se u, prije svega, ekonomiji, začinje, oformljuje, interesno jača i ‘’bratimi’’ putem svakodnevnih, trajnih i nužnih prekoračivanja nacionalnih i državnih granica od strane moćnih multinacionalnih kompanija čija je imovina i dobit od prodaje veća od bogatstva posebnih nacionalnih država. Svaka od preko 440 najvećih transnacionalnih kompanija ima godišnji prihod od prodaje  veći od deset milijardi, a oko 70 zemalja je zajedno imalo bruto-nacionalni proizvod od oko dvije stotine milijardi dolara. Iz ovih i drugih razloga, jedan broj teoretičara čak smatra da nacionalne države neće preživjeti globalizaciju. Drugi, pak, tvrde da nacionalna država i dalje ostaje glavni subjekat odnosa u svijetu. Između ova dva dijametralno suprotstavljena stanovišta nalazi se treće koje zastupaju umjereniji mislioci. Po njemu, nikako se ne može reći da je globalizacija uništila moć i značaj suverenosti i samostalnosti nacionalne države kao takve, ali nije istina ni to da je sve ostalo po starom i da nikakvih promjena već nije bilo i da ih neće ni biti..

Ovi – čini se činjeničnom realizmu više a misaonim i ideološkim konstrukcijama manje skloni – teoretičari svojim istraživanjima pokazuju da savremeni globalizacijski procesi i te kako utiču na prirodu i karakter tradicionalno shvaćene nacionalne države. Svjedoci  smo da se moderna nacionalna država pod ‘’naletima’’ globalizacije uveliko ‘’redizajnira’’ i rekonstruiše. Na nov način se ispoljava i djeluje njena moć i uloga, kako u unutrašnjem životu zemlje, tj. u okvirima tradicionalno-nadležnog teritorijalnog prostora, tako i u spoljašnjim odnosima i interakcijama, odnosno na nivou globalnih odnosa u svijetu. Suverenitet nacionalne države u današnjem svijetu se može razumjeti, po riječima Keohana, ‘’manje kao teritorijalno definisana granica, a više kao političko pogađanje oko resursa u okviru kompleksne transnacionalne mreže.’’

Savremeni svijet je u velikoj i konstantnoj promjeni. Na javnoj sceni su složeni međuprostori ispunjeni dejstvom i aktivnostima kako nacionalnih vlada, tako i nadnacionalnih političkih asocijacija i transnacionalnih ekonomskih organizacija. Društvena moć je podijeljena između brojnih aktera i subjekata sa nadnacionalnih i globalnih, regionalnih, nacionalnih i lokalnih ravni dešavanja i odlučivanja. U takvoj situaciji, slikovito rečeno, za sve ima mjesta, odnosno ni jedan međunarodni subjekat – bila to neka velika i moćna nadnacionalna politička i ekonomska organizacija, ili pak nacionalna država u liku supersile, ili da je riječ o transnacionalnoj kompaniji – više nije samodovoljan i apsolutno upućen isključivo na samog sebe. Globalizacija zahtijeva i od ‘’najmanjeg’’ međunarodnog subjekta, odnosno svake suverene, samostalne i međunarodno priznate nacionalne države, da uzme odgovorno i puno učešće u svim svojim kompleksnim, interakcijskim i zahtjevnim procesima. Ovo, prije svega, iz razloga i potrebe da globalizacijski fenomen proizvodi što više pozitivnih posljedica za što širi krug njegovih učesnika, tj. nosilaca i korisnika. Da bi se to postiglo, moraju se što efikasnije onemogućiti svi negativni aspekti velikog broja socijalnih problema koji se u globalizacijskoj eri prelivaju u sve djelove svijeta i dotiču svaki međunarodni subjekat i svaku nacionalnu državu.

Za rješavanje svjetskih problema u globalizaciji više nije dovoljna vojna moć i prestiž bilo koje države – bez obzira na ideologiju i politički sistem – u ovoj sferi, što je bilo karakteristično i donekle korisno,  pa čak i u izvjesnom smislu i opravdano u ranijim razdobljima međunarodnih odnosa. Na primjeru današnje jedine supersile SAD-a i ‘’ostatka svijeta’’, ovo se najbolje očituje. Nesumnjiva unipolarnost američke vojne moći nikako ne poništava privrednu i tržišnu međuzavisnost savremenog svijeta koja se potvrđuje u takođe nesumnjivoj ekonomskoj multipolarnosti naše Planete. A koliko malo znači vojna moć supersile u savremenom svijetu jasno je kada se pokušavaju riješiti problemi kao što su terorizam, trgovina ljudima, kriminal i droga, virus side i ptičjeg gripa, nezaposlenosti, beskućništva, gladi i siromaštva, epidemija i masovnih bolesti usljed neodgovarajućih uslova života, globalno zagrijavanje i klimatske promjene…U svim ovim pitanjima nezaobilazna je uloga savremene nacionalne države okrenute ka zaštiti, razvijanju i promovisanju demokratije i ljudskih prava, ekonomskog boljitka svojih građana, adekvatnoj i uspješnoj – na dobrobit svih, odnosno najvećeg broja državljana – valorizaciji ukupnih nacionalnih resursa (posebno onih ekoloških, tj. očuvanja zdrave životne sredine i unapređenja održivog razvoja) ne samo na unutrašnjem, već i na spoljašnjem, međunarodnom, globalnom planu. Na ovim zadacima nužno je i prijeko potrebno angažovanje svake suverene, samostalne i međunarodno priznate države u svijetu, bez obzira na veličinu teritorije i broj stanovnika.

Sve do nedavno- svjetski sistem odnosa je bio zasnovan na međunarodnom sistemu nacionalnih država. Međutim, u savremenom globalizacijskom okruženju nacionalna država mora dijeliti svoj angažman i javnu upravljačku djelatnost sa mnogim drugim faktorima među kojima treba svakako istaći nadnacionalne ekonomske i političke integrativne asocijacije i institucije, nacionalne, regionalne i međunarodne nevladine organizacije, medijske i telekomunikacione kuće i transnacionalne kompanije. Nacionalne države više nijesu jedini subjekt svjetskih odnosa, pa čak ni centar oko kojeg gravitiraju podređeni mu subjekti, organizacije, kadrovi i djelatnosti u raznim subspecijalizovanim sferama ljudske opstojnosti. Habermas ovo slikovito opisuje: ‘’Danas su pre države smeštene unutar tržišta nego što su nacionalne ekonomije smeštene u državne granice.’’

Globalizacija dovodi do redefinisanja i redizajniranja savremene nacionalne države, kao i do prilagođavanja njenog međunarodnog subjektiviteta i suvereniteta, ali i na svim drugim nivoima, kao i u svim društvenim sferama, počev od vršenja klasičnih državnih funkcija, ekon omije, ljudskih prava i sloboda, medija, kulture, obrazovanja. Ipak, njena uloga je i dalje značajna, dakle, ne samo na polju, prije svega, ekonomije i politike, već možda još i više u sferi duhovnosti, obrazovanja, nauke, kulture, informisanja, građanskih, ljudskih, jezičkih, vjerskih i manjinskih prava.

Mnoge probleme nacionalne države više nijesu u stanju same da riješe, ali je to slučaj i sa ostalim subjektima međunarodnih odnosa: nadnacionalnim (regionalnim i globalnim) ekonomskim i političkim asocijacijama, kulturnim, obrazovnim, naučno-istraživačkim i razvojnim asocijacijama, lokalnim, nacionalnim, regionalnim i globalnim nevladinim organizacijama u svim sferama ljudske kreacije, multinacionalnim kompanijama, javnošću i javnim mnjenjem na svim nivoima, globalnim medijskim kućama… , odnosno cjelinom javnih odnosa danas u svijetu kojih ima, dakle, podjednako prisutnih od politike i ekonomije do kulture i obrazovanja. Došlo je do svojevrsne ravnoteže (ne)moći, ali i saznanja da je svijet toliko globalno umrežen po svim pitanjima da se  nijedno od njih ne može riješiti bez međusobne saradnje, poštovanja, uzimanja u obzir i odgovornosti svih međunarodnih subjekata, tj. odgovornosti svih subjekata globalizacije.