Vratimo se neposredno romanu ‘’Tamara’’.[1] Džek mali, zajedno sa Džekom Velikim čije poruke prijetnje prenosi, zamjera Vukčiću na obnovi ''procesa'': ''… 'Otkud ti ideja i ko tebe napenali, nakatari da raskopavaš stvari davno zatrpane i smirene ispod zemlje?'... 'Tvoj đavo ti ne da mira. Tako kaže i Džek Veliki: Pusti, sudiju, tupadžiju, nadrljaće kao i svi što traže pravdu!'... 'To što si pisao, skupi lijepo na gomilu, gurni u furunu i zapali!... Da, tačno si čuo: zapali!'... 'Baci ti to i sve što je u vezi sa tim. To su stvari meritorno utvrđene, jednom za vazda provjerene, zaključene, i nema da se kopa po njima!... Shvati najzad da je Tamara bila po prirodi ambiciozna, vlastoljubiva, i da je ljudima prijetila – otkriće ovo, prijaviće ono, tražiće da dođe komisija, a to niko živ ne voli... Zato je stradala negdje u Foči: ili su je zaklali četnici, ili su je zadavili muslimani, ili je pala u rijeku – više je otuda ne možeš izvući ni sa pet stotina i šezdeset dizalica, a kamoli tvojim zgužvanim papirima!... Pazi, ovo ti je opomena, i to posljednja'... 'To ti Veliki Džek poručuje, a njegove su mreže jake. Ne varaj se, jadna ti majka, da ti s njime mjeriš muda!... Ako ne spališ sve te kartuljine, poješće te pomrčina zajedno s njima'.''[2]

Sve u svemu, Marks je možda i najodgovorniji. On je i stvarnosno i simbolički stojao i još uvijek ideološki – bez obzira na sve mijene i različita tumačenja od strane njegovih sljedbenika i interpretatora – stoji na početku revolucionarnog puta koji je vođen u njegovo i u ime cjelokupnog proletarijata                         i svih drugih ugnjetenih klasa i slojeva društva uopšte, društva kao društva, kao i cjelokupnog siromašnog, eksploatisanog, marginalizovanog, obespravljenog i ugnjetenog naroda.

Śetimo se samo ovđe njegovog programskog načela i zahtjeva da se ‘’sruše svi odnosi u kojima je čovek poniženo, prezreno, porobljeno i napu šteno biće”. Zbog svega ovoga i još više zbog mnogo čega drugoga!?, Marks je nesumnjivo bio jedan od presudnih, pa čak i najpresudnijih, rodonačelnika ‘’vukova’’, kako ih krsti, na primjer, Lalićev literarni antijunak Moko, prebacujući Đurašu Vukčiću što obnavlja ‘’proces’’ koji je vođen u Drugom svjetskom ratu protiv Tamare.

‘’…’Potegao si hartijčine, obnavljaš proces, tražiš istinu… Pa zar ne znaš da ni istina nije vječna? Svaka ima svoje vrijeme i s vremenom zastarijeva. Ona tvoja već je zastarela. Čini ti se da je možeš vaskrsnuti uz pomoć skeleta i priviđenja. Uzalud ti muka!... To je kao i kad tražiš pravdu. Tjeraš lisicu, istjeraćeš vuka!’ – ‘Jesi li ti, Moko, taj vuk?’ –‘Ne, ne, ja sam samo šaraf, samo mangup koji vidi. Vuk je sistem – smotaće te, nećeš ni znati šta bi s tobom’…’’[3] Vidimo da je Marks u najmanjem rodonačelnik ‘’vukova’’, tj. ‘’sistema’’, makar njegov početak. Bolje i preciznije rečeno: njegova alfa i omega.

Dakle, u svakom slučaju, obrni-okreni, Marks je bio jedan od onih na ‘’vrhu’’, bez obzira što je i on naslijedio od svojih filozofa i utopista prethodnika mnogo toga ‘’idealnog’’ u smislu lijepih, očaravajućih, dobrih, ali nerealnih želja, predviđanja i planova, koje su trebali da sprovode i ostvaruju ‘’pošteni’’ i ‘’čestiti’’. ''S poštenjem se, brate, ne može ništa, samo da se posti i tovari dok se živi. Gledam ja to čudo odozgo, odavno: pošteni i dobri vazda prvi nastradaju, pa srednji, a oni najgori se vazda izvuku... Varali smo se kad smo mislili da čovjek želi da bude pošten čim mu se to omogući. To nam je ostalo od utopista i narodnjaka, i fino se slagalo s dobrim željama ali ne i sa stvarnošću... Pošten čovjek, kažem u sebi, izmišljotina je i utvara koja se ne može održati u lopovskom svijetu i vremenu. Nesretan je, nesnalažljiv, svuda, svi mu podvaljuju, gubi svaku igru i gubi glavu, svaka mu se rđa podsmijehne. Ako je pošten – nije čovjek, nego samo polovina, i nije baš sasvim sigurno da je bolja polovina. Pa i kad bi bio bolja, zar bi mu to nešto pomoglo? Uopšte je čovjek jadno stvorenje u vrijeme gomilanja i gomila: vrda kao Šarlo tamo-vamo, gaze ga, guraju ga, posipaju splačinama. Gomile su važne, a ne čovjek, i važno je ko će zgrabiti gomile – oni ili mi.''[4];''... Korijenje nam nije u zemlji. Lako je žbunju da čuva mjesto – pipa žilama, rastvara sokovima, traži, siše, radi nešto. Ni drveću nije teško: zamahuje jednim krakom, pa drugim krakom, tako korača kroz vrijeme, a čovjeku je kao životinji suđeno da tumara po prostoru.''[5]

Na konkretnom crnogorskom primjeru (''oni ili mi'' – četnici ili partizani), to je izgledalo i izgleda – sa odista slabim izgledima na neko poboljšanje u budućnosti, naprotiv!? – između ostalog, i ovako: ''Čopori redara i logorskih policajaca – vlast koja je, kao bauk, nastala prekonoć iz ničega, rastrče se naokolo da ih love na leglima. Vade ih ispod stepeništa, izvlače ih iz nužnika i iz bunkera za smještaj uglja. Muka me hvata dok kroz prozor gledam kako biraju najbjednije da ih biju da bi drugima strah zadali. Znam, a opet ne vjerujem, i nekako mi je nespojivo da su to četnici, da su oni isti što su igrali oko mrtvih. Više nijesu oni što su bili. Kokarde i brade i meso hranjeno pljačkanom stokom, makaronama, konzervama, talijanskim panjocima – sve je to najzad opalo s njih. Ostao im je samo skelet i bijeda, stara bijeda bola i straha koja je svima zajednička.''[6];''Zaveli su obavezu da se pozdravlja kao u vojsci, pa da se pri pozdravljanju sastavljaju pete i da se podnose raporti o brojnom stanju, koje se smanjuje neprestano. Podoficir Mile Žung, kratak, glavat, rumenih obraza, svakog jutra se ukipi i vikne 'Pomozi bog, junaci', kao na predratnim vojnim paradama, a personal mu složno odgovara 'Bog ti pomogo'. Svi znaju da je to komedija – kakvi junaci, i kakav bog – ali toj sprdnji ostaju vjerni u znak želje da se nastavi 'staro dobro' kao da ništa nije bilo. Nadaju se da će ga tako, tim vračanjem, dići iz groba nad kojim i dalje tutnje bitke rata.''[7];''... Podsjeti (me) na Solunca, kapetana s medaljama, kad su ga djeca varoška zasipala ogriscima i baljegama, pa na komite što su se predali, pa na nekog dalekog Lada u neizvjesnoj budućnosti punoj ogrizaka i baljega... Svi smo tako: nosi kamila grdan tovar na leđima, a padne čim se još nešto doda. Jednom je u životu hrabar čovjek, a poslije – dječija sprdačina...'';''Iscrpi se i rodna zemlja, a poslije se dugo odmara nekorisna i prezrena i ničija – ornica, orničina, utrina i pustolina gdje rashodovani i ciganski konji pasu ili psuju. Mora još dugo da se odmara i ko je vidi da se čudi: zar je i tu moglo da se radi i da rađa nešto što valja?... Tako će proteći dosta mutne vode dok se ponovo rodi i podigne pokoljenje ludo od hrabrosti i preko glave zaljubljeno u svoje snove ljudskog bratstva i drugarstva. No ako se i podigne, zamoriće se i spustiće se u ravnice gdje su naplavi i bogatstva i gradovi s dimnjacima, kud jedno drugo vuče s hiljadu veza i kanala, a pustinja iz koje su ostaće pustija nego što je bila, s iskeženim liticama. Biće ih stid i da kažu odakle su, rijetko će pominjati tu vazda gladnu i ružnu majku, pa će se najzad zaboraviti i gdje je bila i kako se zvala.''

Vidimo da se svemu ovome, tj. univerzalnoj bijedi čovjeka, mora svakako i nezaobilazno!? dodati domaća ''pamet'', tj. domaće zlo. ''... 'Ovo je prokleta zemlja, ona mrzi čovjeka i samo gleda da ga smota. Sve što gore napraviš – voda nosi, utrzi, vjetrovi, đavoli svakojaki; ono dolje nije bilo sreće: dođe tuđina, opljačka, popali, zavadi da vlada dokle može i sve zakrvljeno ostavi. Treba tvrda petlja da se tu živi, a ne duša. Duša smeta.' I meni smeta, to sam odavno primijetio. Trebalo bi da se to zove šeprtlja, a ne duša. Ona je čovjeku nešto kao lijeva ruka, lijeva strana – srce i slabosti svakojake. Tek kad desna ruka dođe do pištolja, može čovjek da se ponada.''[8]

                                                                               (Nastavlja se)