Upitan da prokomentariše jednoglasnu odluku vrha stranke čiji je predsjednik – da glavni pregovarač Crne Gore sa EU bude ujedno i nosilac stranačke liste Evrope sad na lokalnim izborima u Budvi – premijer Milojko Spajić je (gle čuda!?) odgovorio da je to sasvim u redu i da se tu zapravo radi o dvije kape: onoj političkoj i onoj državnoj, koje su inače komplementarne, a eto čak u ovom slučaju i potpuno prožimajuće i identične. Dodao je da ne vidi razlog zašto bi neko morao napustiti državnu funkciju – ovđe konkretno funkciju glavnog pregovarača Crne Gore sa EU – da bi se posvetio nekoj stranačkoj funkciji, odnosno dužnosti i obavezi. I nije Spajićeva izjava neko novo čudo na političkoj sceni naše zemlje. Nastavak je to partitokratskog vladanja svih naših stranaka, a gotovo ili baš i bukvalno sve one do sada su vladale i bile na vlasti, samostalno ili u koalicijama. Partitokratski su vladale i stranke sadašnje opozicije, a tako ili možda još i više vladaju i sadašnje pozicione stranke. Tu je zapravo i najveći problem našeg društva, jer je partitokratski politički okvir zarobio ovu državu i drži je već decenijama u svojim primitivnim, kulturno i civilizacijski arhaičnim i anahronim mengelama. O pogubnosti partitokratskog antidemokratskog i antiprosperitetnog modela političke i državne vlasti u Crnoj Gori pogledajte izvanrednu knjigu Milorada Minja Ražnatovića  ''Partitokratija'', prvijenca izdavačke politike ''Crnogorskog portala'', koji je ne tako davno u nastavcima i prenio njene najzanimljivije i po partitokratiju uistinu ubitačne djelove.

Mogli su a mogu i dalje, odnosno i danas, sadašnji vlastodršci u našoj zemlji o partitokratiji da ''pozitivno'' uče od svojih (dojučerašnjih) prethodnika na vlasti, a sadašnjih im ''mrskih'' opozicionara. Pogledajte samo nedavno novoizabranog potpredsjednika aktuelne najjače i ''reformisane'' opozicione stranke koji je ujedno i poslanik u državnoj Skupštini i već dugogodišnji gradonačelnik Bara! I nije to nikako naravno usamljen primjer! Svi u tom pogledu svakog dana sve više napreduju! Kako se reformišu tako se i transformišu u ''moderne'' i ''efikasne'' političke subjekte, na ''usluzi'' narodu i državi! Vrhovi svih političkih stranaka danas na vlasti ujedno su i na najodgovornijim državnim funkcijama, bilo u zakonodavnoj ili pak u izvršnoj grani vlasti. Ni u njihovoj najbližoj okolini ne može i ne smije biti iznenađenja, pa su već decenijama isti političari i na poslaničkim i odborničkim listama na primjer. Da nešto ne izmakne kontroli! Jer, nikako se ne smije demokratizovati partija, bilo koja naravno, ponajmanje se može i smije krenuti ka radikalnijem podmlađivanju i uvođenju u proces odlučivanja novih i svježih kadrova, bez obzira na dob i prethodnu ''sjajnu'' političku karijeru. Tako sve ostaje na šminkanim i apsolutno iskontrolisanim i oktroisanim ''reformama''. Od toga ne trpe samo partije (u našem crnogorskom, a bogme i skoro u cijelom balkanskom prostoru i slučaju može se slobodno reći: kaste!?), već naravno posljedično i što je najgore i država sama i cijelo društvo. E, tu je premijer u ''pravu'' kada govori o ''jedinstvu'' stranačkog i državnog posla, čiju ''sreću'' u premijerovom (i ne samo njegovom, već čitave naše političke elite) modelu a zapravo naš sveukupni istinski društveni napredak kvari do fantastičnih a tako nažalost realnih i svemoćno naravno pogubnih ''božansko-nebeskih'' Jakovljevih ljestvica uznapredovana po društvo apsolutno kvarna partitokratija. Podsjetimo se ovđe da je u jednopartijskom – doduše onom pluralističkom samoupravnom socijalističkom društvu – komunizmu bio proklamovan a i realizovan u političkoj praksi princip odvajanja i striktno dakle poštovanog odvojenja i razdvojenja državnih i partijskih funkcija. Ispada – naravno ne samo zbog toga – da su komunisti bili demokratičniji od današnjih stranaka i u svakom slučaju u mnogim aspektima vladanja (posebno u kasnijim fazama) manje partitokratski upravljeni prema cjelini društva.  

Teško da se na našoj današnjoj političkoj sceni može pomisliti na neko provje(t)ravanje dometa i rezultata rada svih najodgovornijih političkih ljudi i zatvorenih i okoštalih struktura. Čak i rijetki primjeri za to potvrđuju većinsko i gotovo sveopšte konzervativno i antiprosperitetno pravilo koje ujedinjuje i čini neranjivom svu našu političku i partitokratsku elitu. I kada neka grupacija napusti i odvoji se od svojeg prethodnog matičnog političkog jezgra, čini to prije svega da bi zadovoljila svoje narasle i uglavnom megalomanske i ničim validne i potkrijepljene ambicije, a ne zbog manje-više promijenjenih ili pak sasvim novih, emancipacijski, kulturno i civilizacijski uzrelih i uzavrelih (zašto ne ako su progresivni!?) svjetonazorskih i ideoloških uvjerenja i stavova. Riječ je samo o tome da se pronađe neki zapravo izvanredno lagodan a što uspješniji i vještiji način domašaja i dolaska do vlasti koji se naravno prikazuje i javnosti prodaje kao konačno pronađeni spasiteljski model svih naših društvenih zala, promašaja, podjela i manjkavosti svih vrsta. Zato imamo na djelu ne od juče praksu takozvanog nezamjeranja i nemiješanja u svoj posao, odnosno pokušaja da se određeni političari prikažu kao oni koji su kulturno i civilizacijski ''iznad'' svih onih pitanja, dilema i sličnih ''suvišaka'' koja ''koče'' i ''unazađuju'' naše društvo.

Tako premijer na pitanje da prokomentariše stav predsjednika države o tome da je trebao uzeti u zaštitu ''svoju'' ministricu evropskih integracija od napada Aleksandra Vučića povodom Kosova, kaže da nema svrhe i da je neproduktivno da se on sada sa Vučićem preganja saopštenjima uoči sastanka čelnika svih okolnih regionalnih država u ''našem prelijepom'' Kotoru. Glavno je da se svi oni dočekaju na najbolji mogući način a sve ostalo je sporedno i nebitno sa tog stanovišta posmatrano. Što se tiče predsjednika države ne zna se jeli to neka naznaka moguće promjene njegove paradigme i politike u odnosu na Vučića (teško je zaista povjerovati u to poslije svih njegovih dosadašnjih ''uzleta'' na tom planu) ili je sve to upakovano zbog unutrašnjih naših odnosno njegovih ličnih potreba stranačkog repozicioniranja radi daljnjih i budućih građenja sopstvene političke i naravno njemu tako očito poželjne državne (da ne kažemo državničke jer je do nje ipak tako, tako daleko) karijere. A što se tiče pak premijera najvjerovatnije bi otćutao i pitanje u vezi najnovijih i najočiglednijih posezanja za teritorijom države Crne Gore od strane aaktuelne vlasti u Srbiji. Naime, na otvaranju Evropskog prvenstva u boksu otpjevana je pjesma u kojoj se toliko slavi srpstvo i svesrpstvo naravno na račun okolnih naroda i država da se ista zapravo doimlje i doživljava kao pravi uvod u istinsko (Sve)Srpsko prvenstvo Srbstva. Pjeva se: ''Trebaju nam naša braća preko Drine sve do mora, Republika naša Srpska, iz litija Crna Gora...'' I tako dalje, naravno i Vojvodina i Šumadija i Kosovo i Metohija... ''Trebaju da se slože i obože i umnože''. I evo i u Kotoru Vučić će naći braću preko Drine sve do mora i iz litija Crnu Goru. Ni do sada ni sada ni po sada iz te i takve Crne Gore neće mu niko reći ništa u vezi bilo čega što nalikuje na nešto poput ovih stihova ili bilo čega sličnog a toga je baš dosta i to je tako blizu, baš blizu, a naši aktuelni čelnici države (dakle ne i državnici, barem ne ove zemlje i države!? – pogledajmo samo kako se predsjednik našeg Parlamenta trudi da inostranim državnicima objasni poziciju Srbije i njenog predsjednika silno se zauzimajući za njihove autentične interese!?) po tom i svim ostalim pitanjima bitnim za ovu državu i ovu zemlju su baš daleko, tako daleko!?  

A čelnicima naše države (da li posve i njihove?!), održi ovih dana pravi čas po ovom za nas sve urgentnom pitanju jedna strankinja, naime Maltežanka, Vanessa Frazier, predsjedavajuća Savjeta bezbjednosti UN. Na sjednici posvećenoj Kosovu, ona je dala riječ predsjedniku Srbije – potom i predsjednici Kosova – napomenuvši da oboje imaju po dogovoru tri minuta za izlaganje. Na to je predsjednik Srbije rekao da to nije bio dogovor ali da nije važno. Frazier mu je odmah uzvratila vrlo autoritativno i odlučno da ju je njena zamjenica obavijestila da je upravo takav dogovor bio i da neće dozvoliti da njena zamjenica bude predstavljena kao lažljivica. Rekla je potom Vučiću: ''O kej? (U redu?)'' Predsjednik Srbije je bio očito iznenađen i gledao je u predsjedavajuću Savjeta bezbjednosti UN prilično zbunjeno i čak i uplašeno. Zaćutao je i poslije riječi Vanesse Frazier ''Hvala. Izvolite. Imate tri minuta'', skrušeno i ponizno je odgovorio sa ''Hvala'' i počeo izlaganje. Uz to što ga je u konkretnom slučaju uhvatila u laži i tako indirektno nazvala lažljivcem, Vanessa Frazier je uz molbu ''Molim Vas, budite kratki'', izrekla i jedan ne-politički, ali čisto ljudski, tako ljudski uzdah u vezi Vučića: ''Oh, moj Bože!'' I to je to. Zapravo sve u vezi Vučića. Sve ono što bi upravljači države Crne Gore – ako žele biti državnici – trebali, mogli i morali znati i činiti u vezi Vučića, i ne samo naravno u vezi njega, već i u vezi svih onih koji su na bilo kojoj i kakvoj ''vezi'' sa Crnom Gorom bili, jesu i biće. Da bi njih bilo u bilu i vječnosti ove zemlje i ove države i ovog naroda kojih će biti sigurno, u to ne treba sumnjati!