NIK GAŠAJ

Najprije Izražavam žaljenje, što danas su  prisutne  negativne pojave i tendencije u samoj crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, tj. da je došlo do  unutrašnjih vjerskih  sukoba, podjela, odnosno raskola.

 S jedne strane, kao  pripadnik druge nacije i vjere, možda nemam pravo da se umiješam u unutrašnje odnose CPC, ali na drugoj strani, sobzirom da sam  dugo  godina bio na profesionalnom radu u Instituciji Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore, kao savjetnik Ombudsmana, i pored ostalog bio sam zadužen i za vjerska prava,  učestvovao sam i u pojedinim naučnim vjerskim skupovima,  osjetim potrebu, i na neki način i profesionalnu odgovornost da o tome  izražavam svoje mišljenje, i to samo načelno, prije svega i iz razloga, jer nejmam nikakvu stručnu informaciju niti analizu o uzrocima podjele i raskola u crkvi.

Polazim od uvjerenja, da podjele, sukobi i raskol u CPC nisu u interesu  same crkve, crnogorske nacije niti crnogorske države, nego je to u interesu nekoga drugoga sa strane koji im ne želi dobro. Tome trebaju da budu svjesni i jedna i druga od sukobljenih strana CPC. Upravo, takvo saznanje treba da podstakne crkvene aktere  na obije podijelene strane da se ujedine i da kroz dijalog i saradnju riješe aktuelni crkveni problem, i na taj način, da se odbrane od zlonamjernih anticrkvenih i anticrnogorskih pokušaja i činjenja, sa bilo koje strane one dolazile.

U vezi  zadate teme, polazim od sledećih teza: Prvo, crnogorska pravoslavna vjera i crkva spadaju u osnovna ljudska prava, zagarantovana Evropskom Konvencijom o ljudskim pravima; Drugo, crnogorska pravoslavna vjera je dio crnogorske duhovne kulture i crnogorskog nacionalnog identiteta; Treće, crnogorska  crkva, naročito nakon obnove crnogorske državnosti 2006. godine trebala je da dobije na veći značaj, ali po svemu sudeći to je izostalo.

U tzv. “tranzicijskim zemljama” bivše Jugoslavije, u koje spada i Crna Gora, na vjerske slobode se gleda, ne samo kao na individualna prava, već i kao kolektivna prava. One još uvijek igraju značajnu ulogu u međugrupnim odnosima u društvu u cjelini. Život u multikulturalnom okruženju ima trajne učinke na religijsko – kulturnu grupu i tradiciju. Čini mi se, da u Crnoj Gori, mlada generacija nije, u novim socio-kulturnim okruženjima, odustala  od religijskog nasleđa svojih roditelja.

Savremena država treba biti religijski neutralna. Ona pripada svima, religijska zajednica ne. Uvjerenja(religijska) jednih ne mogu se nametati svima. Država ne treba voditi računa o “spasu duša”(J. Lock). Naravno, odvojenost religijskih zajednica i države ne znači njihovo suprotstavljanje, već razlikovanje područja političkog i i religijskog. Ne mogu se od religijskih normi praviti političke norme.

 Evropska unija ne ulazi u lokalno zakonodavstvo o crkvama i religijskim zajednicama. Ona poštuje lokalni status crkvi i religijskih zajednica i religijsku raznolikost. Ali, vijeće Evrope je zatražilo od svih država da omoguće svim religijskim zajednicama da se razvijaju pod istim uslovima.  Međutim, CPC nema ravnopravan tretman, kao i sve druge vjerske zajednice u Crnoj Gori, između, ostalog i zbog toga, što država je sklopila Ugovor sa svim vjerskim zajednicama, osim sa CPC.

Obnovom crnogorske pravoslavne crkve 1993. godine na Cetinju, a kasnije i njenom registracijom u skladu sa zakonom o Vjerskim zajednicama u Crnoj Gori,  crnogorski pravoslavni vjernici su dobili institucionalnu mogućnost da svoja osnovna ljudska prava tj. pravo na vjeroispovjest ostvaruju u svojoj crkvi.

Ja nisam pozvan da govorim o postignutim rezultatima u funkcionisanju CPC nakon njene obnove, ali može se pretpostaviti da crkva se suočila sa brojnim problemima objektivne i subjektivne pririode. Nije bilo lako započeti rad od početka obnove. Tu su vjerovatno bili prisutne finansijske, kadrovske i prostorne poteškoće. Pozati su i imovinski pravni problemi sa SPC.

CPC se suočila i sa otporom i kritikom SPC u Crnoj Gori, koja  stalno govori, da ona nije crkva nego NVO, jer nije autokefalna. Međutim, koliko stoji takva konstatacija jer istorijska saznanja ukazuju suprotno, tj. da CPC bila autokefalna. Ali na drugoj strani, i druge pravoslavne crkve, na samom početku osnivanja i postojanja  nisu bile autokefalne,  nego za autokefalnost  treba se boriti, to je dakle  istorijski proces. To svjedoče i primjeri, Ukrajinske i Makedonske pravoslavne crkve, koje dugo vremena su se borili za dobijanje autokefalnost.

Dakle, može se konstatovati da CPC  kroz istoriju Crne Gore je postojala i bila autotokefalna, ali i pod pretpostavkom da nije postojala, danas Crnogorci bi imali svoje legitimno pravo da osnivaju svoju crnogorsku pravoslavnu crkvu u kojoj će da upražnjavaju svoja vjerska prava, jer pravo na vjeroispovjest spada u osnovna ljudska prava ili kako se to definiše u političkoj  filozofiji: „vjeroispovjest je duhovna hrana za vjernike“.

 Kako to ukazuje, doktor sociologije religije, prof. Ivan Cvitković: “religijske zajednice su se uvijek priklanjale određenim političkim tendencijama. One nisu, osim izuzetaka, bile politički neutralne. Ta uzajamna instrumentalizacija religije i politike nije proizvela i ne proizvodi ništa dobro za osnovna ljudska prava i slobode ljudi. Ono što je bitno za savremenost jeste da se religijske zajednice ne smiju “probijati sredstvima političke moći”. Takođe, podjele i raskoli u nekoj crkvi mogu nastati i kao posledica određene političke instrumentalizacije. Ne bi bilo dobro, ukoliko je i ovaj raskol u CPC proizvod neke određene politike izunutra ili izvan Crne Gore.

I najzad,  mišljenja sam da aktuelnu crkvenu krizu CPC treba  prevazići na osnovu pravne regulative i kanonskog poretka same crkve, kao i u crkvenim organima. Takođe, aktuelna crkvena kriza može se prevazići i uz pomoć poznatih hrišćanskih principa: praštanje, pokajanje i pomirenje.

Oni su najpouzdaniji put da se zaustavi pojedina stihija zle volje i da se obavi duhovno pročišćenje. One nisu samo moralne kategorije, nego imaju dalekosežnu, antropološku, sociološku, političku, psihološku i ekološku pozitivnu razultantu.

Suština svakog ljudskog grijeha i nepočinstva svodi se na prekid odnosa s drugim. Iskreno pomirenje se ne može zamisliti bez opraštaja. Nema pomirenja ako nema spremnosti da se drugome oprosti i da se od drugoga zatraži opraštaj.  Cilj pokajanja i praštanja je pomirenje s drugim, s onim s kim smo poremetili ili prekinuli odnose. To je ponovo uspostavljanje komunikacije, odnosa povjerenja, saradnje, uzajamne ljubavi i poštovanja. Ljubav i neprijatelje čini prijateljima i srodnicima. Sebičnost, gordost, gnjev i mržnja i od prijatelja čini neprijatelje i tuđine.

Francuski filozof Blez Paskal na jednom mjestu rekao je: “Postoje samo dvije vrste ljudi, pravednici koji sebe smatraju grešnicima i grešnici koji sebe smatraju pravednicima”. Kako sada stvari stoje, izgleda da spadamo u ovu drugu vrstu. Zato smatram da je nužna transformacija i “tranzicija” u onu prvu vrstu ljudi. Tada ćemo imati duha božjeg u sebi. Ukoliko hrišćani ne grade duh zajednice i zajedništva, onda i sami izdaju Hrista i hrišćanstvo.

Pokajanje nije izraz slabosti, nego je jedno sentimentalno moralističko osjećanje, samopoznavanje vlastitog grijeha i krivice, okretanje ka dobru, ka poštovanju drugih i pomirenje s drugim, bez čega nema ljudskog napretka i ljudskog dostojanstva.

Poznati doktor filozofije i teologije, prof. Mile Babić, ističe: „moramo se vratiti hrišćanskim izvorima, tj. izvornim hrišćanskim vrijednostima, koje je praktikovao Isus Hrist. Ono mogu naučiti od Isusa Hrista je opraštanje i pomirenje, jer Isus Hrist bio nama ljudima jednak u svemu, ali se od nas razlikovao o tome – to je ta velika razlika – što on nije nikada i nikome činilo zlo, on je svima činio dobro: i pravednima i nepravednima, svima  je opraštao i na zlo odgovarao dobrom, na mržnju je odgovarao ljubavlju. Time je Isus prekinuo lanac zla i mržnje i napravio novi početak, nadišao je dosadašnju istoriju zla, nasilja i mržnje. Opraštanjem pokazujemo da nas tuđe zlo ne može „zaraziti“, uslovljavati, zarobiti, a pomirenjem pokazujemo da je naše dobro jače od tuđeg zla i naša ljubav jača od tuđe mržnje“.

Međutim, za implementaciju velikih i plemenitih ideja potrebna je volja, moralna opredjeljenost, znanje, demokratska kultura i odgovarajući stepen humanizma i civilizacije (Akademik Vojislav Stanovčić).