Dogovor da se višak mlijeka izvozi u zemlje regiona imaće posljedice na domaće tržište, proizvođače, državni budžet i krajnje potrošače.

Izvoz sirovog mlijeka u situaciji kada država nema dovoljno razvijene kapacitete za preradu i finalizaciju proizvoda predstavlja propuštenu razvojnu šansu. Umjesto stvaranja dodatne vrijednosti kroz domaću industriju (proizvodnju sireva, jogurta i drugih mliječnih proizvoda), Crna Gora u XXI vijeku i na pragu ulaska u EU, ostaje na nivou izvoznika sirovine, dok se istovremeno suočava sa uvozom gotovih proizvoda po sve višim cijenama.

Ovakav model direktno utiče na inflaciju. Izvoz smanjuje ponudu na domaćem tržištu, što neminovno dovodi do rasta cijena mlijeka i mliječnih proizvoda. Istovremeno, uvoz gotovih proizvoda podrazumijeva dodatne troškove – transport, marže, carine i poreze – što dodatno opterećuje krajnjeg potrošača.

Država dugoročno gubi prihode koji bi nastali razvojem domaće prerađivačke industrije: kroz nova radna mjesta, veći obim poslovanja i širu poreska baza. Drugim riječima, umjesto održivog rasta, podstiče se zavisnost od uvoza.

Domaći proizvođači su u nezavidnom položaju jer ostaju zavisni od promjenjivih regionalnih tržišta i cijena. Posljedično, to može obeshrabriti ulaganja i smanjiti konkurentnost domaće poljoprivrede.

Za potrošače, posljedice su najvidljivije kroz rast cijena i pogoršanje standarda.

Zaključno, ovakva politika zahtijeva ozbiljnu reviziju. Prioritet bi trebalo da bude razvoj domaćih kapaciteta za preradu, jačanje poljoprivredne proizvodnje i stvaranje održivog sistema koji će istovremeno štititi proizvođače, stabilizovati cijene i obezbijediti dugoročne koristi za državu i građane.