U fokusu

Goran Sekulović

''Stidite se!''

Mar 12, 2024 2 Komentara

(15 riječi)

''Stidite se!'' – riječi su koje je akademik prof. dr. sc. Radovan Radonjić uputio na okruglom stolu ''Stvarno stanje u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi'' hajdučkoj grupi na čelu sa raščinjenim svještenikom Borisom  Bojovićem, a nakon kojih je odjeknuo gromoglasni aplauz u velikoj sali SO na Cetinju. Bila je to ''nagrada'' za istinski čin nagrde i sramote svih onih koji su ''kumovali'' da se trećeg septembra 2023. godine na Dvorskom trgu na Cetinju pokuša izvršiti pravi desantni napad na legalne i legitimne organe Crnogorske pravoslavne crkve. I nije bio nimalo slučajan aplauz prisutnih nakon profesorovih riječi. One su odražavale suštinu svakog ljudskog bića i opomenu da se ta suština mora čuvati kao ''zjenica oka svoga''. Jer, jedino je čovjek moralno biće, jedino on ima etički potencijal da (raz)dvoji dobro od zla. Prepoznali su to nesumnjivo svi prisutni prije neki dan na Cetinju i uviđeli tako, zahvaljujući profesoru Radonjiću, o čemu se zapravo radi kada su u pitanju najnoviji događaji u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Aplauz je bio ''samo'' svjedok da je to univerzalno vrhunsko dobro svakog čovjeka u potpunosti izostalo kod grupe sada već bivšeg vikarnog episkopa CPC-a Borisa Bojovića.

Upravo je ova etička, moralna problematika ono što je ključno i najvažnije na čemu treba insistirati kada se analizira treći septembar 2023. godine. A što uostalom i jeste, može i mora biti, srž duhovnosti i duha osim etike i morala, osobito kada je riječ o hrišćanstvu – i svake druge vjeroispovijesti naravno – odnosno u ovom slučaju pravoslavnoj vjeri. Toliko je toga u ovih šest mjeseci rečeno o svim aspektima i Božijih i zemaljskih zakona koje je Bojovićeva pučistička grupa prekršila, falsifikovala i zloupotrijebila, da se svom tom uistinu vrlo bogatom dokaznom materijalu i nema više skoro ništa dodati. (O tome se može veoma pregledno i sistematski, kao i detaljno dokumentovano viđeti na ''Crnogorskom portalu'' u tekstu-prilogu Milorada Minja Ražnatovića ''Crnogorska pravoslavna crkva i njeni neprijatelji'' sa Okruglog stola ''Stvarno stanje u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi''.) Raspon je izuzetno i širok i dug: od čisto kanonske i  vjerske pa preko istorijsko-državne sve do čisto pravne i svojinske oblasti. Uostalom, Direktorat za vjerska pitanja pri Ministarstvu pravde već je rekao ''svoje’’, odnosno ono što je istinski ispravno i validno, dakle, i ''Božanski'' i ''svjetovno-pravno'': jedini  kanonski, legalni i legitimni predstavnik CPC je Njegovo Blaženstvo, Arhiepiskop  Cetinjski i Mitropolit Crnogorski Gospodin Mihailo!

Kuda bi ljudsko društvo i bilo koju, tj. svaku postojeću državu na svijetu odvelo bezakonje i pravna anarhija? Ipak, i dalje postoje oni koji bi da Crnu Goru i u budućnosti ''izgrađuju'' kao ''besudnu zemlju''! Zato se i po ovom pitanju treba prikloniti onima koji ga pokušavaju riješiti na miran i razuman, civilizovan i dostojanstven, demokratski i pravni, legalan i legitiman način. A to znači oštro osuditi i suprotstaviti se svima koji žele da na nasilan, pravno uzurpatorski i etičko-moralno neprikladan način dođu do vlasti, moći i uticaja, odnosno do nezaslužene i hajdučke, nehrišćanske i nejevanđeoske pozicije u crkvenoj hijerarhiji, makar bili trenutno i naizgled čak i u većini, dakako manipulacijama, prevarama, falsifikatima i lažima osvojenoj i zadobijenoj. Ljudska je obaveza boriti se za pravdu, istinu i pravičnost i onda kada ste u manjini. Moralno-etičko učenje crnogorskog čojstva opominje da uvijek treba ići sa onima koji su progonjeni i napadnuti, a ne sa onima koji progone i vode hajku! Dakle, otvori vrata onome koga ćeraju, a zatvori onome koji ćera!

Događaj od 3. 09. 2023.g. na Dvorskom trgu na Cetinju zapravo po mnogo čemu – u najmanjem po težnji da se donesu nelegalne, nepravne i nelegitimne odluke – sliči nelegalnim odlukama tzv. ‘’Podgoričke velike narodne skupštine’’ 1918.g. Dakle, kako su ''delegati'' i ''poslanici'' tzv. ‘’Podgoričke velike narodne skupštine’’ birani i izabrani, otprilike su tako birani i izabrani i oni koji su ''ustoličili'' Bojovića za ''mitropolita'' CPC-a. Sa stanovišta kanona i prava to  ''ustoličenje'' ima toliko ''moći'' i ''važnosti'', ''legalnosti'' i ''legitimnosti'', da svaka njegova odluka – kako je za tzv. ‘’Podgoričku veliku narodnu skupštinu’’ isticao čuveni srpski pravnik i naučnik međunarodnog ugleda, akademik Srpske kraljevske akademije, prof. dr. sc. Živojin M. Perić – ’’treba jednostavno da se... odbaci i negira kao nešto što nije ni bilo, i, radeći tako, ne vrši se nikakvo nasilje ni prema kome...To je dužnost svih onih u čijim rukama se nalazi zaštita prava i zakonitosti.’’ Jer – ’’država je pravo, a pravo je država.’’

Udar pučističke Bojovićeve grupe na mitropolita Mihaila i legalne organe Crnogorske pravoslavne crkve je donijelo i nešto ’’dobroga’’. Naime, ponovo se aktuelizovao stav-činjenica-dokaz da su državno i crkveno pitanje Crne Gore i Crnogoraca jedinstvenog i univerzalnog karaktera u civilizacijskom, humanističkom, kulturnom, prosvjetiteljskom i demokratskom smislu. Na nasilju, pučizmu i voluntarizmu se ne može ništa pozitivno graditi ni u vjerskoj ni u jednoj drugoj društvenoj i državnoj sferi. Protivkanonski i protivpravni nasilni akti se moraju na vrijeme sprječavati i negirati, zauzdavati i ne dati im zamaha niti bilo kakve mogućnosti da zažive, budući da je to najbolji i najefikasniji način i put za stvaranje spirale nasilja, anarhije i nesigurnosti u jednom društvu i u jednoj državi. U ovom smislu i pravnici i svještenici bilo koje crkve i vjeroispovijesti su na istom legalnom, legitimnom, etičko-moralnom i civilizacijskom poslu.

To pokazuju i sljedeći argumenti i sljedeća razmišljanja o odnosu prava i hrišćanstva (vjere) srpskog akademika Živojina M. Perića: ‘’Slično Kršćanstvu, koje je podloga i njemu, pravo znači mir i bratstvo među pojedincima. Pravnik jest, i treba da bude, jedna vrsta kršćanskog svećenika, a kršćanski svećenik jedna vrsta pravnika. Može se desiti i dešava se, da nasilje ima uspjeha tako i, toliko, da i pravnici moraju pred njim da se poklone – ne etički, naravno, nego samo faktički – moraju, jer stanje stvoreno nasiljem nemaju mogućnosti da otklone drugačijim nego drugim nasiljem, što im njihova nauka o pravu kao i vjera kršćanska zabranjuje, ali nikada, ni tada, neće pravnik odobriti protupravne, nelegalne radnje, tj. radnje nasilja ma odakle one dolazile, od strane organa vlasti (odozgo) ili pojedinaca (odozdo). Jer, ako bi odobravao takve radnje, pravnik bi bio ravan jednom kršćanskom svećeniku, koji bi se odrekao Krista: takav pravnik ne bi više bio ni pravnik ni kršćanin. Osuđujući nelegalne radnje i nasilje, pravnik će vršiti time blagotvoran utjecaj na duhove u smislu njihove evolucije u pravcu sve jače i jače pravne svijesti, i tu će pravnik potpomoći vjersku akciju kršćanskih svećenika, a ovi, opet, tom svojom akcijom akciju pravnika. I koliko god bi to tek bilo porazno po ideju prava i pravosuđa, dakle i po ideju države kao jamca mira i reda među ljudima, bez čega nema ni duhovnoga napretka, ako bi i sami pravnici ustali da brane nepravo i nasilje! To bi bilo kao kada bi kršćanski svećenik veličao na pr. ubijstvo (i ovo navodimo, jer je, kod nas, i tu skoro, bilo i takvih žalosnih primjera).’’ Bilo je ovih ‘’žalosnih primjera’’ o kojima govori prof. Perić i devedesetih godina prošlog vijeka kod Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, kada su u Cetinjskom manastiru boravili i optuženi od strane Suda u Hagu za ratne zločine i genocid, kao i vođe srpskih paravojnih formacija. Da ne govorimo o, u najmanjoj ruci, ‘’žalosnom primjeru’’ nasilnog ’’ustoličenja’’ mitropolita SPC Joanikija u Cetinjskom manastiru u septembru 2021.g. Tog dana veličanstveni Belvederski, cetinjski i crnogorski građanski otpor bio je na nivou onog uzvišenog i herojskog primjera Belvederskog antifašističkog i patriotskog, federalističkog i komunističkog, odgovora u junu1936.g. na nacionalnu, istorijsku, državnu i socijalnu diskriminaciju Crnogoraca, Crne Gore i svih njenih građana.

Vidimo da nam poručuje prof. Perić da je zadatak prvih, tj. pravnika, da obezbijede sigurne i valjane, dugotrajne i bezbjedne temelje međunarodno priznate crnogorske države, da jačaju pravnu svijest o istorijskoj suverenosti i samostalnosti Crne Gore, a drugih, tj. svještenika, da obezbijede takođe sigurne i valjane, dugotrajne i bezbjedne, dakle, iste takve temelje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve i da jačaju ukupnu društvenu svijest o njenoj viševjekovnoj istorijskoj samostalnosti i ulozi u duhovnom i državnom životu Crne Gore. Crnogorski pravnici, ustavotvorci i država bi na ovaj način pomogli i samima sebi, a ne samo Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, a ova svojom djelatnošću i pozicijom u isto vrijeme pomaže i osnažuje suverenu crnogorsku državu. Bez sumnje, radi se o dvije strane jednog jedinstvenog procesa, jednog jedinstvenog istorijskog i civilizacijskog zadatka crnogorskog društva i crnogorske države.   

Perićeva razmatranja se mogu, dakle, u potpunosti primijeniti na crnogorske pravnike, tj. na crnogorsku državu i Crnogorsku pravoslavnu crkvu i dan-danas, odnosno na aktuelno stanje i pokušaj da se nasilnim i nepravnim putem otme vlast, moć, uticaj i svojina u okviru Crnogorske pravoslavne crkve. No, kako reče na skupu na Cetinju jedan od naznačajnijih i najstarijih poslenika crnogorskih duhovnih i književno-kulturnih darova i tokova, Janko Vujisić, sve je prolazno i sve prelazi u prah i pepeo, u ništa, sve nestaje i odlazi, svaka moć, svako bogatstvo, svi hramovi, sva materijalna zdanja, sva ta spoljašnja obilježja naše tako velike a zapravo tako male i unižene u ljudskom smislu želje za vlašću i vladanjem, bilo u politici i u državi, bilo u crkvi i u vjerskoj sferi, što se tako zdušno i očito vidi u pokušaju pučista od 3. 09. prošle godine na Cetinju da drsko, bezobzirno, bezobrazno, nasilno i bez imalo stida i srama (pre)otmu vlast u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Mudro još dodade Janko Vujisić: jedino ono što ostaje to je riječ kao jedini istinski i univerzalni neprolazni ljudski trag. Zbog tog traga, zbog tog i Hristovog traga, znaka i djela ljubavi, zbog te i Hristove riječi, koja jedino ostaje kao riječ Istine, Pravde, Slobode i Ljudskosti, Čojstva i Časti, Poštenja i Slobode, Dostojanstva i Digniteta, treba voljeti i neprijatelje svoje, kako sam Hrist poruči. Tako se vraćamo onoj riječi prof. Radonjića sa početka kolumne koja nas upućuje na pravu putanju i stazu kao jedinom mogućem izlazu iz novonastale situacije.

Dakle, hoćemo li se odricati i odreći svake civilizacijske norme i u nauci, pravu, i u religiji, duhu, hrišćanstvu, pravoslavlju?! Ili ćemo, nasuprot svemu tome, ipak pokušati da društvo i državu (o)držimo na najelementarnijem nivou pravne sigurnosti i civilizacijske, moralno-etičke uljuđenosti?! Naravno, uvijek sa sviješću da je nužan dijalog svih sa svima, da niko nije bezgrešan i a priori obezbijeđen i oslobođen od sveke moguće greške – ’’Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen’’ (Hrist) –  i da se samo poštovanjem svih Drugih može graditi i obezbijediti i samopoštovanje i međusobno poštovanje svih sa svima, dakle, sve ono bez čega nema nikakve mogućnosti da jedno društvo ide naprijed i da napreduje.