- Kao što je Njegoš tvorac naše nacionalne Biblije u devetnaestom vijeku, tako je i Lalić sinteza crnogorskog nacionalnog iskustva u dvadesetom stoljeću. Samo je Lalić, još sedamdesetih godina prošlog vijeka, mogao smjelo otvoriti Pandorinu kutiju jako dramatičnih srpskocrnogorskih odnosa od Načertanija naovamo.

- Javni televizijski servis je, pored izvještavanja o kulturi,  istovremeno i proizvođač, kreator novih stvaralačkih vrijednosti (TV drama, TV igrana serija itd), institucija od najvećeg značaja, za konstituisanje i razvoj nacionalne i opšte  kulturne svijesti gledališta.

-  Daleko smo danas od vremena kad je pokojni Vojo Nikčević zbog tvrdnje da Crnogorci imaju svoj jezik u okviru štokavskog sistema mogao očekivati ne samo partijsku osudu nego možda i  hapšenje.

- Zbog čega da nas neki ne negiraju kad im ne mali dio našeg stanovništva to odobrava, jer mu je komfornije; ne mora više da čita i zamara mozak, lakše mu je da gudi ono što mu je nekada servirano u  školi, a bogme i na fakultetu

(U znak pijeteta i sjećanja na nedavno preminulog jednog od najistaknutijih crnogorskih intelektualaca Rajka Cerovića, ''Crnogorski Portal'' objavljuje intervju koji je Cerović dao Goranu Sekuloviću kao glavnom i odgovornom uredniku lista ‘’Prosvjetni rad’’ u sklopu serije razgovora sa najistaknutijim crnogorskim stvaraocima o trajno aktuelnim identitetskim 

pitanjima koji su publikovani u ovom listu u periodu od 2012. do 2016. godine).

BIOBIBLIOGRAFIJA

Rajko Cerović, književni kritičar, televizijski autor i publicista rođen je 1938. godine u Tomaševu, opština Bijelo Polje. Diplomirao je na studiju Opšte književnosti sa teorijom književnosti na Filološkom fakultetu, Univerziteta u Beogradu. Nekoliko godina je radio kao gimnazijski profesor, zatim jednu godinu u listu „Pobjeda”, a ostali radni vijek, uz jedan nasilni prekid, proveo u Televiziji Titograd, danas Televiziji Crne Gore.

U televiziji je prvo bio urednik i kompletan autor četrdesetpetominutne mjesečne emisije iz kulture SUSRETI, zatim osnivač i glavni i odgovorni urednik Kulturno-umjetničkog programa, a od početka 1986. do kraja 1988. godine glavni i odgovorni urednik tadašnje Televizije Titograd. U vrijeme od 1970. do 1980. godine bio je najviše nagrađivani televizijski autor na JRT festivalima na Bledu i Portorožu za dokumentarno TV stvaralaštvo.

Naslovi njegovih nagrađenih dokumentarnih ostvarenja su: Piva 71, Živjeti u Gusinju, Zimski pejzaž Grabovice, Priča bez naslova i Ljudi i stihija.

Zbog izrazitog neslaganja sa političkim kursom Slobodana Miloševića, odnosno domaćom vlašću koja je uspostavljena takozvanom AB revolucijom, Rajko Cerović je bio prinuđen na ostavku na mjesto Glavnog i odgovornog urednika Televizije, zatim bio izbačen sa posla, prebijan ispred svoga stana, napadan u režimskim medijima koji mu nijesu dozvoljavali odgovor, bio obilježen u javnosti kao navodni antijugosloven, pa antisrbin, pa protivnik radničke klase itd.

Književnom kritikom i publicistikom se intenzivno, pored angažmana na Televiziji, bavi od kraja šezdesetih godina prošlog vijeka; objavljuje u domaćim listovima i časopisima. Objavio je knjige Svjetlosti i sjenke jedne tradicije, (eseji o P. P. Njegošu, M. Laliću i M. Bećkoviću) – Univerzitetska riječ 1976, zatim zbirku eseja Crnogorsko književno iskustvo, izdanje Dukljanske akademije 2003, zbirku političko publicističkih tekstova pisanih od 1990. do 1993. godine, pod naslovom Riječ protiv, izdanje Centralne narodne biblioteke Đurđe Crnojević i knjigu kulturološko publicističkih eseja Crnogorski stereotipi, izdanje Društva nezavisnih književnika i cetinjskog Otvorenog kulturnog foruma 2012. Knjiga Eseji i rasprave, sapodnaslovom od Ratkovića do Kovača,čine tekstovi pretežno nastali krajem devedesetih godina prošlog i prve dekade novog vijeka.

Rajko Cerović je ćlan Društva nezavisnih književnika Crne Gore, bivši funkcioner Matice crnogorske, potpredśednik crnogorskog P. E. N. centra. Živi u Podgorici. 

Nije bilo nikakve periodizacije crnogorske književnosti, nije se moglo govoriti o crnogorskom romantizmu, klasicizmu ili renesansi

Rano ste počeli da objavljujete književnu kritiku, eseje i priloge iz nauke o književnosti. Kakvo je bilo tada stanje kada je riječ o crnogorskoj književnosti?

Cerović: Književnom kritikom i dijelom istorije crnogorske književnosti intenzivnije sam se počeo baviti krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. To je bilo doba u kome se ne malo pisalo o pojedinačnim crnogorskim piscima i njihovim djelima, ali tako da se nipošto ne naglašava njihovo nacionalno porijeklo, tačnije njihova pripadnost crnogorskoj nacionalnoj literaturi. Prije bi se reklo da su tretirani kao zavičajni pisci, sa svim svojim vrlinama i manama, pa se ponekad prosto ne bi znalo da li pripadaju srpskoj, bosanskohercegovačkoj ili hrvatskoj literaturi. Riječju: pažljivo je izbjegavano njihovo konkretno svrstavanje uz određeni književno nacionalni korpus. Još manje je stvaralaštvo crnogorskih pisaca posmatrano u određenoj istorijskoj perspektivi, to jest sa svim unutrašnjim uzročno posljedičnim vezama koje su poticale iz vlastitog nacionalnog tla. Nije bilo nikakve periodizacije crnogorske književnosti, nije se moglo govoriti o crnogorskom romantizmu, klasicizmu ili renesansi. Ti pojmovi kao da su bili rezervisani samo za srpsku ili, recimo, hrvatsku literaturu. Nacija koja ima Njegoša kao stvaralačku sintezu cjelokupnog nacionalnog iskustva, da ne govorimo o naciji koja je imala prvu ćirilsku štampariju u južnom slovenstvu, ili u doba baroka cvjetajuću kulturu u Boki, odnosno dijelu vlastite teritorije, koja baštini najobimniji književni spis u južnom slovenstvu nastao još u dvanaestom vijeku pod nazivom Kraljevstvo Slovena, ili Ljetopis popa Dukljanina, ili opet narod na čijem čelu je više od dva vijeka stajala dinastija čiji su suvereni bili pisci, mislioci i nacionalni stratezi – zar takav narod, nacija, etnikum, kako hoćete, da ne smije svoju književnu baštinu nazvati vlastitim imenom? Istina, ne može se baš reći da crnogorska istorija, primjera radi, nije u školi proučavana, ali ne kao nacionalna nego regionalna, dakle kao dio, prirepak istorije ili pak književnosti drugog naroda.

Imajući u vidu ovakvu kulturnu, prosvjetnu, pa i mentalitetsku klimu pomenutog razdoblja u Crnoj Gori, nazvao sam svoju prvu knjigu književnih eseja „Svjetlosti i sjenke jedne tradicije”. Knjiga je izašla 1976. godine u Unireksu, i ne znam kako je prebrzo iščezla iz knjižara kojih van Unireksa nije ni bilo. Knjiga je sadržavala eseje o Njegošu, Laliću i Matiji Bećkoviću. Približavalo se vrijeme takozvane Antibirokratske revolucije, a Unireks je bio jedan od centara za njenu pripremu. Teško da su u pomenutoj firmi bili naklonjeni osobama za koje se znalo da su bez ikakvih ograda nacionalno Crnogorci, posebno ukoliko se u vlastitim tekstovima, ili na drugi način tako izražavaju. Kako imam kod sebe samo nekoliko primjeraka knjige, a na drugim mjestima ih uopšte nema, nosim se mišlju da napravim reprint izdanje te svoje prve zbirke kritičkoesejističkih radova.

Jedan potpuno novi i neočekivani Lalić

Jedan ste od najboljih poznavalaca književnog opusa Mihaila Lalića. Da li je njegovo djelo na pravi način pročitano i protumačeno?

Cerović: Plašim se da sam skoro dosadan svojom stalnom tvrdnjom da Lalić nije dovoljno pažljivo pročitan, dakle srazmjerno njegovom značaju, ne samo u usko književnom smislu, nego u najširem saznajnom. Kao što je Njegoš tvorac naše nacionalne Biblije u devetnaestom vijeku, tako je i Lalić sinteza crnogorskog nacionalnog iskustva u dvadesetom stoljeću. Počnite razmišljati o problemima vezanim za našu antropologiju, etnologiju, sociologiju ili neku sličnu disciplinu, odmah nailazite na Lalića. Njegovi junaci su, punoćom svojih likova i sudbina ne samo živa ilustracija pomenutih znanja, nego posebno inspirativni stimulans za dalja istraživačka promišljanja. Ponekad nam se učini da su neka Lalićeva razmišljanja jako bliska našem individualnom iskustvu, ali tako kod Lalića virtuozno formulisana da uvijek prevazilaze potencijalne čitaočeve moći.

Kad tvrdim da Lalić, srazmjerno njegovom značaju, nije dovoljno pažljivo pročitan, mislim prevashodno na njegovu tetralogiju romana: Ratna sreća, Zatočnici, Dokle gora zazeleni i Gledajući dolje na drumove. I ako nam se čini da Lalićevo djelo, čija tematika izlazi iz NOB-e i revolucije, bar dijelom poznajemo, svijet iz pomenute tetralogije nam se tek otvara kao jedan potpuno novi i neočekivani Lalić koji je, ostavljajući iza sebe remek djela o Drugom svjetskom ratu: romane Raskid, Zlo proljeće, Hajka, ili Lelejska gora, smjelo tematski zakoračio u vrijeme početka vijeka, pa zatim u međuratnu crnogorsku neviđelicu. Računajući i na romane Tamara ili Običan čovjek, a i na zapise Prutom po vodi, Lalić je zaokružio jedan kalendarski i ljudski vijek sa svim svojim dramatičnim potresima i promjenama.

Samo je Lalić, još sedamdesetih godina prošlog vijeka, mogao smjelo otvoriti Pandorinu kutiju jako dramatičnih srpskocrnogorskih odnosa od Načertanija naovamo. Idilična slika o „bratskim” odnosima, stalno eksplicirana u političkoj ravni, kod Lalića je, bez lažnih uvijanja i uljepšavanja, dobila realne dimenzije često vučjih i ni malo prijateljskih „rođačkih” relacija, i to daleko od toga da se radilo samo o dinastičkom, odnosno dvorskom rivalstvu. Lalić je u svakom trenutku potreban, bogat i višeslojan, može se čitati sa ma koje stranice na kojoj se otvori knjiga i počinje gusto Lalićevo narativno štivo. Na fakultetima na kojima se izučava nacionalna književna baština Lalić bi morao zauzimati čitav jedan semestar.

Ma kako se izjašnjavali, djela Pekića, Kiša i Kovača pripadaju i Crnoj Gori, možda mnogo više nego što bi to moglo djelovati na prvi pogled

Pisali ste i o mnogim drugim značajnim crnogorskim i jugoslovenskim književnicima. Koga biste posebno izdvojili?

Cerović: Nijesam mnogo pisao o autorima izvan Crne Gore, odnosno onima koji po mom skromnom uvjerenju nijesu znatnije uticali na crnogorske književne tokove. Pisao sam o autorima koji su iz Crne Gore, a svojim djelom čine čast i crnogorskoj i široj književnoj javnosti. Takav je bio nezaboravni Mirko Kovač čijem sam djelu posvetio više tekstova, vrednujući ga u razlićitim fazama njegovog stvaralačkog prostiranja. Od velike četvorke: Pekić, Kiš, David i Kovač, trojica su bila vezana i dobrim dijelom upućena na Crnu Goru.

Njihovo djelo, ma kako se izjašnjavali, pripada i Crnoj Gori, možda mnogo više nego što bi to moglo djelovati na prvi pogled. Sva su trojica, dakle Pekić, Kiš i Kovač bili veliki demistifikatori domaćih političkih i moralnih hipokrizija, žestoki razobličitelji domicilnih laži i zločina činjenih navodno u ime visokih moralnih načela ili patriotskih principa. Pisao sam i o drugima, prije svega o dobitnicima Njegoševe nagrade. Od novijih autora koji nijesu iz Crne Gore rado pominjem Vidosava Stevanovića, odnosno njegov ispovijedni roman 'Dnevnik samoće' u kojem je jednom vrstom dokumentarnog izraza naslikan zločinački svijet Miloševićevog vremena, moralno dno jedne inteligencije koja je iz Miloševićevog stroja obezljuđenih stalno prstom pokazivala na pisca koji se usuđuje da ne pripada čoporu.

Naravno, posmatrano iz savremene perspektive, posebno sam zadivljen literaturom koja izražava vrijeme jugoslovenskog raspada i moralnog posrtanja velikog dijela domaće intelektualne elite. U tom smislu su posebno karakteristični Kovačevi romani i njegova publicistika koja hrabro skenira i odvojene i zajedničke srpskohrvatske moralne i druge poraze. Nije čudo da je nova plodna romansijerska etapa mlade crnogorske književnosti gotovo redovno nastajala u pokretu otpora beogradskom bezumlju i agresiji. Autori Andrej Nikolaidis, Ognjen Spahić, Dragan Radulović ili Balša Brković, u novije vrijeme Milorad Popović, nikli su upravo kao pripadnici izrazito antišovinističkog i antiratnog uvjerenja, kao borci za pravo svakog naroda na svoju slobodnu volju i individualnost, pa, konačno, i kao ubijeđeni borci za suverenu i demokratsku Crnu Goru.

Televizija je pokazala naše glumce raskošnog talenta (Đekna), stvaralačke ličnosti od Voja Stanića do Boška Odalovića…

Dugo godina ste bili glavni i odgovorni urednik TV Titograd, danas TV Crna Gora. Koliko je pionirsko TV stvaralaštvo doprinijelo sveukupnoj afirmaciji Crne Gore?

Veoma dobro pitanje. U vrijeme ranih godina televizije u Crnoj Gori, koja je kao institucija kasnila u razvoju za svim drugim u Jugoslaviji, dakle i za onim pokrajinskim – Crna Gora je u oblasti medija bila tabula raza. Teška, preteška provincija! Ni dnevnog lista, ni radija koji pokriva svu teritoriju republike, ni zabavne štampe, pa ni tabloida koji su kasnije odigrali u nekim sredinama mračnu, gotovo odlučujuću negativnu ulogu. Kako je tada program svih jugoslovenskih TV centara imao jedinstvenu programsku šemu, dakle odvijao se kao da je emitovan iz jednog studija, na dva kanala – bila je to donekle srećna okolnost za Crnu Goru koja je i malom količinom svoga programa bila prisutna u gotovo čitavoj zemlji. Shvatio sam da nam se pruža jedinstvena prilika da izronimo iz provincije i pokažemo neke vlastite stvaralačke i kulturne vrijednosti nedovoljno poznate na jugoslovenskoj kulturnoj sceni. U tom pravcu sam odmah po dolasku u Televiziju, u jesen 1969. godine za svoje ideje dobijao pristanak rukovodstva. Tako su nastali portreti značajnih slikara, pisaca, institucija kulture, kulturno istorijskih spomenika, raznih profesionalaca, ali i amatera koji su originalno djelovali širom Jugoslavije. Više godina je emitovana serija iz kulture „Susreti” kojima sam bio i osnivač i gotovo uvijek i urednik i reditelj i scenarista, dakle kompletni autor. Televizija nam je, još uvijek tehnički i kadrovski nejaka, bila tada bogomdani prozor u svijet. Uspješno smo postepeno probijali našu medijsku izolaciju i to ne samo u dokumentarnom programu nego i muzičko-zabavnom, igranom, đečijem itd. Televizija je pokazala naše glumce raskošnog talenta (Đekna) za koje se malo znalo u Jugoslaviji, originalne stvaralačke ličnosti od, primjera radi, Voja Stanića, do Boška Odalovića… Danas, kad gledam emisije iz TV arhiva, snimljene prije četrdeset godina tek shvatam kakvo smo bogatstvo programa stvorili uz mala sredstva, skromne kadrove i dosta oskudnu tehniku.

Što se tiče moga urednikovanja, posebno sam ponosan na činjenicu da sam bio osnivač i dugogodišnji glavni i odgovorni urednik redakcije Kulturno-umjetničkog programa kroz kojeg je prošao cvijet crnogorske stvaralačke inteligencije: Manja Radulović – Vulić, Ljubo Đurković. Stevan Koprivica, Žarko Mirković, Boro Tamindžić, Dragan Radulović, Novica Samardžić, reditelj Dragomir Zupanc, ili muzički urednik Slobodan Bučevac. Televizija je, što se ispostavilo vrlo ispravno, imala dva ravnopravna programa sa dva glavna i odgovorna urednika. Dok sam ja skoro dvadeset godina bio na čelu takozvanog KUP-a, u Informativnom su se smjenjivali od Radivoja Rabrenovića, do Milivoja Obradovića, ili Božidara Jaredića. Kad sam gotovo morao da prihvatim mjesto jedinstvenog glavnog i odgovornog urednika Televizije ubrzo su stigli događaji koji su sve degradirali, od programa do autora, da ne kažem i dotadašnjeg rukovodstva. Navalilo je, liše malo izuzetaka, na program kuso i repato, gomila mediokriteta i režimskih ulizica, riječju, profesionalna ološ. O svojoj sudbini nema razloga da govorim. Uglavnom je poznata. Ne samo da sam morao dati ostavku na mjesto glavnog i odgovornog urednika nego i brzo bio izbačen sa posla. Prije toga sam dobio pet najznačajnijih jugoslovenskih nagrada i Trinaestojulsku nagradu za TV stvaralaštvo.

Značajne rezultate ste postigli i u novinarstvu i publicistici, posebno pažljivo i uspješno prateći kulturna dešavanja. Ne čini li Vam se da danas prisustvujemo ośeci izvještavanja i praćenja, kompetentnog ocjenjivanja i kritičkog vrednovanja kulturnih programa, djela i projekata – gase se kulturni dodaci u dnevnim novinama, pojedine TV kuće čak i nemaju posebne redakcije za kulturu, itd.?

Kultura je, kad je riječ o televiziji, znatno širi pojam od prostog izvještavanja

Što se tiče praćenja događaja iz kulture valja reći da to dobrim dijelom zavisi od redakcijskog osoblja. Ukoliko imate u redakciji osobe koje i strukom i ukupnim afinitetom naginju kulturi, odnosno stvaralaštvu, imaćete i bogatije i stručnije priloge iz kulture. No, kultura je, kad je riječ o televiziji, znatno širi pojam od prostog izvještavanja. Televizija je i stvaralac novih vrijednosti u igranom, muzičkom, zabavno muzičkom, đečijem i drugim programima. Sama je kreator kulture, čak institucija od najvećeg i edukativnog značaja, za konstituisanje i razvoj nacionalne i opšte kulturne svijesti gledališta. Sve smo to imali u vidu i trudili se da takvim zahtjevima odgovorimo. To su zadaci javnog servisa, a ne komercijalnih televizija.

Danas se ne njeguju dokumentaristi kao često i osnovno obilježje svake televizije

Autor ste mnogih nagrađivanih dokumentarnih emisija koje ste radili za TV Titograd. Zašto nemamo više tako dobrih tv-dokumentaraca kao nekada?

Cerović: U dekadi od 1970. do 1980. godine bio sam najviše nagrađivani autor na Jugoslovenskom TV festivalu, prvo na Bledu, a zatim u Portorožu. Mnogi se zalijeću u dokumentarni program sa uvjerenjem da je to lako i da se brzo dolazi do uspjeha. Malo se u tome varaju. Od armije dokumentarista u šest jugoslovenskih studija tada su samo nekoliko autora izlazili iz prośeka i bili zapaženi. Dokumentarna emisija, tačnije dokumentarni film, može biti samo puka registracija nekog događaja ili kontakt sa ličnošću ili ličnostima, ali i kreacija najvišeg stvaralačkog dometa. To onda nije samo novinarstvo, nego i režija i dramaturgija i viši ośećaj za vrijednosti. Mislim da se danas ne vodi o tome računa, ne njeguju dokumentaristi kao često i osnovno obilježje svake televizije.

Prosvjeta se mora temeljno mijenjati, prije svega u nastavnim programima, pa onda i u kadrovima

Pokojni akademik dr Radoslav Rotković naglašavao je da smo izgubili državu kada smo izgubili bitku za prosvjetu. I sami ste bili prosvjetni radnik, odnosno gimnazijski profesor. Kakav je po Vama značaj prosvjete u onemogućavanju asimilacije crnogorske kulture i crnogorske nacije i kako ocjenjujete crnogorski školski sistem?

Cerović: Rotković je, naravno, bio u pravu. Stvari se danas, sporije nego što je logično, ipak mijenjaju. Zamislite nekadašnji Zavod za unaprjeđivanje školstva, ministarstva prosvjete, aktive profesora jezika i književnosti ili istorije u srednjim školama, ili pak redakciju nekadašnjeg „Prosvjetnog rada”? Sve su to bile tvrđave velikosrpstva. Škola je oduvijek bila konzervativna, bubalačka, bez oslobađanja učenika da misle svojom glavom. Zamislite takav apsurd da profesori u srednjoj školi ne priznaju svome narodu pravo na imenovanje svoga jezika, da su spremni da štrajkuju glađu u odbranu tuđeg naziva i tuđe prirode jezika, drugim riječima da pristaju na vlastito nepostojanje, ili odsustvo svake vrste vlastite kulturne individualnosti. Pri tom predaju najośetljiviju oblast nauke na kojoj se formira nacionalna svijest, ili nacionalni ponos, kako hoćete. Mogu li uopšte sobom predstavljati tako suptilnu oblast kao što je kultura? Ako uz to znamo da se generacijama unazad na nastavne struke, posebno iz društvenih nauka, prijavljuju najslabiji učenici iz srednjih škola – onda je jasno da se uspjeh teško može očekivati. Prosvjeta se mora temeljno mijenjati, prije svega u nastavnim programima, pa onda i u kadrovima. Našoj omladini nije do bistrine, ali jeste do savremenije škole i kreativnije nastave. Pisao sam ranije o tome da ni školske ekskurzije nijesu uvažavale crnogorske vrijednosti, već su se kretale godinama po istoj maršruti: Pećka patrijaršija, Oplenac, pa Sremski Karlovci. Da li je na śeveru nekome padalo na pamet da đeca mogu više saznati iz pośete Kotoru, Barskoj nadbiskupiji, Pomorskom muzeju u Perastu ili Kotoru, gradu Perastu ili Gospi od škrpjela, pa i Budvi kao antičkom gradu, drevnom Ulcinju ili Herceg Novom. Znaju li đeca da je Barska nadbiskupija najstarija crnogorska institucija, svjedočanstvo još dukljanske državnosti?

Jezičko pitanje, odnosno normiranje crnogorskog jezika je moralo i ranije biti otvoreno

Bili ste član ekspertskog tijela za standardizacoju crnogorskog književnog jezika. Da li ste zadovoljni sa urađenim poslom i kako ocjenjujete aktuelno stanje u državi po pitanju jezičke problematike?

Jezičko pitanje, odnosno normiranje crnogorskog jezika je moralo i ranije biti otvoreno. To je prije svega nesporno. No, u pojedinostima se nijesmo uvijek mogli do kraja složiti u toj Komisiji za normiranje jezika. Bilo je kod nekih od nas strahova da se jezik suviše ne vrati nazad, da se ne prenaglasi njegova arheologija na račun savremenih jezičkih tokova, da se ne pretjera sa ijekavizacijom, ili normiranjem svega što je po dosadašnjoj normi bilo dijalekat, ili razmišljanja da li uvesti nova dva ili jedan suglasnik. Sve je sada u pokretu, stvari su krenule s mrtve tačke, ništa nije fiksirano toliko da śutra ne bi bilo zamijenjeno ukoliko jezička praksa drukčije potvrdi. Daleko smo danas od vremena kad je pokojni Vojo Nikčević zbog tvrdnje da Crnogorci imaju svoj jezik u okviru štokavskog sistema mogao očekivati ne samo partijsku osudu nego možda i hapšenje. Konačno, jezik kojim smo do sada govorili i pisali nije bio ni srpski ni hrvatski već crnogorski i ako se zvanično tako nije zvao. U protivnom bismo morali prebrisati svu našu dosadašnju pismenost i kulturu, pa krenuti od početka.

Ne smije se odustati od izrade crnogorske opšte enciklopedije, pa ni parcijalnih

G. Ceroviću, zašto još nemamo nacionalnu i državnu Enciklopediju? Da li ste za to da se formira Leksikografski zavod koji bi se bavio izdavanjem enciklopedijskih i leksikografskih izdanja?

Cerović: Izrada enciklopedije je povjerena naizgled relevantnoj instituciji, dakle Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, odakle ne možemo očekivati nikakvo rješenje osim odlaganja. Ta ustanova nije sazrela dotle da može sagledati potrebe savremenog crnogorskog društva, da im može izaći u susret. Tamo još uvijek vlada velikosrpska svijest, ili strah da se nekim rješenjem ne zamjerimo Srbiji, pa i, na žalost, nedostatak elementarnog razumijevanja društvenih fenomena. Ta je ustanova prespavala i nedavno završene jugoslovenske šovinističke ratove, raspad zemlje i njegove posljedice, sticanje crnogorske nezavisnosti, priključenje Crne gore NATO alijansi i tako redom. Njeni akademici pokazuju pripadnost Crnoj Gori samo na blagajni kad primaju apanaže, ili navodno negđe službeno putuju. Aut institucija, gomila, kad je u pitanju tekuća stvarnost, gluvih i slijepih. Da ne bi pravila određene potrese ili eventualno ugrožavala svoju vlast, upravljačka elita sve ostavlja za neku kasniju intervenciju i ako duboko svjesna krajnje jalovosti sadašnje CANU. Naravno da se ne smije odustati od izrade crnogorske opšte enciklopedije, pa ni parcijalnih. Treba to predati nekoj instituciji u kojoj rade mlađi i ambiciozniji ljudi, kao i oročiti vrijeme za njenu izradu.

Stanje sa dvije akademije je neprihvatljivo

Kako tumačite neprimjenjivanje Zakona o CANU u pogledu njene integracije sa DANU?

Cerović: Zakon nije primijenjen iz naoko bezazlenog razloga navodno pravne prirode. No, zaista je pitanje da li je vladajuća nomenklatura to i željela. Prigrabile su je preče stvari. Više je nego očigledno da bi spajanje akademija zaista donijelo korist crnogorskoj nauci, jer su u Dukljanskoj akademiji i mlađe i naučno i umjetnički aktivnije osobe koje nijesu spremne da trpe jalovost državnih akademika. No, i predlog CANU da se dukljanski akademici pojedinačno kandiduju za državne besmrtnike nije za potpuno odbacivanje, ali valja nastupiti složno iako se u krajnjem slučaju radi o CANU kao neosporno inferiornijoj od DANU. I to čeka neki sljedeći trenutak u kome će vlast vjerovatno biti stabilnija. Po tome što vlast nije zbog odbijanja CANU da spoji dvije akademije, odnosno postupi po predloženom zakonu, burnije reagovala miriše na presabiranje do sljedeće mogućnosti. Ovako: stanje sa dvije akademije je neprihvatljivo.

NEKADAŠNJA TELEVIZIJA TITOGRAD PRVA JE, PRIJE NAUČNIH INSTITUCIJA, OBARALA U SVOME PROGRAMU NEKE OD FALSIFIKATA NACIONALNOG

Ukazivali ste i ukazujete na mnoge falsifikate u istorijskoj i društvenoj nauci kada je riječ o crnogorskom nacionalnom biću. Kako se na najefikasniji način boriti protiv neposustalih praksi usmjerenih na negiranje Crnogoraca i crnogorskog državotvornog i nacionalnog bića?

Cerović: Falsifikati, kriva tumačenja, uz bezočno stvaranje istine koja nekome odgovara – sve je to crnogorska nevesela stvarnost. Sveti nam se dugi nedostatak nacionalnih institucija kulture i nauke, dugo i nepotrebno tavorenje bez odgovarajućih insitucija i u vremenu poslije Drugog svjetskog rata, kad za to nije bila nužda, ali i crnogorska tvrdoglavost i obavezno odbijanje novih saznanja i novootkrivenih je u istorijskih izvora. Zbog čega da nas neki ne negiraju kad im ne mali dio našeg stanovništva to odobrava, jer mu je komfornije; ne mora više da čita i zamara mozak, lakše mu je da gudi ono što mu je servirano u srednjoj školi, a bogme i na fakultetu. Malo je u javnosti uočeno da je nekadašnja Televizija Titograd prva, prije naučnih institucija, obarala u svome programu neke od falsifikata Posebno u tom smislu treba naglasiti dokumentarnu seriju Iz crnogorske kulturne riznice, autora Novice Samardžića. Televizija je tada mogla da iskorači ispred raznih naučnih i kvazinaučnih ustanova, jer je raspolagala ličnostima od i kulture i nacionalne svijesti. Sve se to u Srbiji dobro znalo, pa nije bilo ni malo slučajno, u toku takozvane Antibirokratske revolucije, što se dizala prevelika hajka na rukovodstvo Televizije, posebno na njenog glavnog urednika.

Još ćemo se sretati sa falsifikatima koji idu dotle da tvrde kako su Crnogorci svi došli s Kosova, ili da pojedina plemena vode porijeklo od istorijski nepostojećih kosovskih junaka.

Crna Gora se danas, na žalost, kad je riječ o poznavanju vlastite prošlosti tek opismenjava i oslobađa višedecenijskog naučnog ropstva. Dobar dio svojih književnih eseja i rasprava posvetio sam, pored ostalog, falsifikovanju crnogorske istorije, istorije književnosti, pravu na crnogorski jezik, crkvu i ukupnu crnogorsku individualnost. No, biće tu posla i za buduće generacije.