Kultura

Goran Sekulović

Djelo Aleksandra Lesa Ivanovića (VI)

Avg 12, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Leso je poetski ogolio i oglasio ontološko nebo bistvovanja i crnogorskog pejzaža i crnogorskog čovjeka

 

 

Izuzetnu emocionalnost i ‘’treperavost’’ sopstvenog pjesničkog bića Leso je ponajbolje dao u pjesmama ‘’Pjesnik’’, ‘’Dvije jasike’’, ‘’Putovanje na kliniku’’, ‘’Žalba mrtvom drugu’’. ‘’Pjesnik je oštećeni primjerak čovjeka/stvorenog da mirno i spokojno živi/I Jesenjin je bio u srcu pun leleka/što je pjesnik a ne orač na njivi.//Pjesnik svud ostaje a ipak dalje ide/za maglom, za daljinom, za oblačića pramom,/njega je svuda manje no tamo gdje ga vide/a najmanje ga ima u njemu samom.’’[1];‘’Jasiko bijela, i ja sam kao ti/što ti vječito lišće treperi.//U osvit rani, u noć, u suton plav,/jasiko bijela, i ja treperim sav.//A ne znam zašto, niti tvoje lišće zna,/jasiko bijela, sestro žalosna.’’[2];‘’1. Proleti njiva, topola, grana,/kućica niska u dnu šljivika/;zatrepti sjetno -od čežnje tkana/-dalekog doma drhtava slika.//Noć crni konac divljine/ suče,/I zvoni, zvoni točkova lupa,/kao da neko šinama stupa/pa nogom jednom drvenom tuče.//2.
Stanica bučna velikog grada./Drhtave noge tromo me vuku./A noć i magla i kiša pada,/i nikog znanog da stisne ruku.//S perona samo nosač mi priđe,/poguren, s mokrim rukama dvjema./Al mene i on nek mimoiđe:/za patnje ljudske nosača nema.’’[3];''1. Pišem ti mrtvom iz našeg mjesta,/dok jablan drhti od noći stravljen./A niko ne zna ni koja cesta/do tebe vodi na grob zatravljen.//Zahuje kroz noć kao da kore/vjetrovi s juga ko fijuk biča;/o tebi s tužnim prizvukom zbore/mećave zimske iz tvojih priča.//2. Usamljen rodnim prolazim gradom,/u sjenci kuća, kraj niskog žbunja,/i samo mi se pridruže kradom/umukli tvoji koraci, Punja.//Sa mnom druguje jedino munja,/vjetar i kiša i magla siva./Zaboravili su davno, Punja,/i tebe mrtva i mene živa.’’[4]

Tu je i pjesma ‘’Zebnja’’ u kojoj pjesnik u noći kad ‘’bljeska, grmi, pljušti kiša’’ – iako zna da ‘’tutanj rata tek se stiša,/rata što krvlju zali/i kam i travku rodne grude,/da vama život ljepši bude,/sinovi moji mali’’ – i pored, dakle, što zna da ‘’sve su zore radosnije’’, ipak, ‘’ipak dušom nemir rije/kad prasak noć provali,/pa brižan gledam da li spite,/- zbog zebnje moje od vas skrite,/sinovi moji mali…’’[5] 

Pjesma ''Pred srušenom kućom (Motiv iz bombardovane Podgorice)'' prava je oda i himna skoro nevjerovatno a realno i istinito tragičnog stradanja ovog grada u Drugom svijetskom ratu. ''Iz razvaline plave se put mene/dva zida sobe bombom presječene.//O, zida dva, vi ste dva živa stvora!/I vi ste meni priča nevesela/o čeljadima što su tu živjela,/smrskana, možda, usred razgovora.//Možda je sinčić majci na rukama/kroz prozor jutru malen zagukao/i pozdrav suncu i životu slao,/osmjehnut mekim, vedrim daljinama...//...A sada samo dva zida se plave/i mutnome se pogledu pričinjava/ko da se plave dva oka djetinja...''[6]

Ono što je Milorad Stojović primijetio kao bitnu odrednicu shvatanja pejzaža u pripovijetkama Radovana Zogovića, važi gotovo na isti način i za pejzaž u Lesovim pjesmama. ''U Zogovićevoj prozi 'zbiva' se jedan dramatičan pejzaž koji čini bitnu komponentu umjetničkog izraza. Uslovno rečeno, pejzaž je jedan od glavnih 'junaka' u njegovim pripovijetkama. Njime 'teku' mnoge sudbine, on izražava ona sumorna stanja čovjekove duše (a sumor preovladava u Zogovićevoj prozi), tjeskobe jednog svijeta koji je odsječen od svakog napretka. Čovjek i pejzaž se tu međusobno prožimaju i dopunjavaju. Sa istom onom odgovornošću, osjećanjem i preciznošću u slikanju čovjeka, u prikazivanju njegove sudbine. Zogović se 'obraća' i pejzažu kao nezaobilaznom sudioniku u građenju likova i atmosfere. I, što je veoma bitno, u njegovoj prozi nema ni jednog 'opisa' prirode koji nije u funkciji određene dramaturgije, odnosno dočaravanja zbivanja. Nema nijednog 'opisa' (a Zogovićeve proze 'prožete' su mnoštvom pejzaža) koji je sam sebi cilj. Pejzaži su u Zogovićevim prozama podignuti do prave poezije. U njima nema idiličnih štimunga i predstava stvarnosti. Sve je preliveno ljudskom  dušom, kazano biranom riječju.''[7]  Kao primjer kod Lesa za ''međusobno prožimanje i dopunjavanje'' čovjeka i pejzaža može poslužiti pjesma ''Jutro pod Vojnikom'': ''Opet se pogled vrati dragoj slici:/preda mnom Vojnik – vrletna planina./A u srcu misao i toplina:/o, sve su naše planine vojnici!//U nebu jutro zlatnu pređu splete/i prvim zrakom u vrhove tiče:/kao da ruka sunca, o Vojniče,/na ramena ti stavlja epolete.''[8]

I crnogorski pejzaž, i crnogorskog čovjeka, i sebe sama!, Leso sagledava u kontrapunktu svijetlosti-tame, bića(predmeta) i śenki, otvorenosti-zatvorenosti, odškrinutosti-zakatančenosti, neba-zemlje, radosti-tuge, dana-noći, proljeća-jeseni, nade i śete, mada je ovih drugih slika, emocija i misli, ipak, znatno više. Makar u blagim valerima vječitih nespokoja i zebnji!

''Opet je jesen stigla sa svojom sivom pratnjom;/maglom i kišom i vlagom i ljudskom patnjom.//Mutne je vode i prozori mokri snimaju
i svi je ljudi u očima imaju.//Je li to odraz, kao u oknima, jeseni ove u ljudskim očima?//Il’ kroz nju mutnu prolazeć zanesen to svako nosi sobom svoju jesen?’’[9]; ''Da li što u tom svitkanju pahuljica/zaiskri varka života radosnijeg,/tek volim kad se vrh kuća i ulica/bjeli, a hvata i pada, pada snijeg.//Da li što ovo srce neveselo/suminu ljubav i blagost i toplina,/tek volim kad mi spuste se na čelo/pahulje meke – poljubac visina.''[10];''Kakvu to tugu i nejasna htjenja/bude ta sjetna šuštanja predjeseenja/kao glas neke minulee radosti?//To s prvim lišćem s topola, s jasena,/donese vjetar pregršt uspomena,/kao da pirne pravo iz mladosti.''[11];''Kao da spazih iskru sitnu/s ognjišta nekog otrgnutu;/kao da svitac meko svitnu,/zanesen na svom noćnom putu.//A nit je svitac, nit u tmini/varnicu sitnu oko spazi:/auto neki drumom slazi/niz tamno brdo u daljini.//Pa farom bljesnu u noć docnu,/pa žutu tačku u mrak utka,/pa zlatnom iglom tamu bocnu/s dalekog drumskog zavijutka.''[12];''Nekad je za tugu dosta daleki glas pijetla/iz ko zna čijeg dvorišta/i tanka, plava izmaglica svijetla/s proljeća. I drugo ništa.''[13];''Iz sive magle što zgusnuta pije/ulicu dugu, kuće – zid po zid,/isplovi jedno krilo golubije/i uroni mi bjelinom u vid.''[14];''Sunčanim nebom tmuran se oblak prope/planini sa ramena./U pozno jutro po tlu mu prati stope/široka tamna  sjena.//I začas sve se natmuri i smrači/i uvi u boje sure,/nevidljiv neko na prozoru neba/kao da pritvori škure.''[15];''Jesenji kišni dan/od magle izatkan.//Odnekud sunce zablista kroz oblake/i za tren svjetlošću jarkom napi/krovove kuća,/prozore,/kišne kapi...//Jesenji kišni dan/usnio zlatan san.''[16];''Utihli gradom koraci./Jesenje nebo proplaka./Puni su vode oblaci/i vode pune oblaka.''[17];''I bi svjetlost i piše je oči moje./I sve imaše oblik dragog lika./I pjanilo je oči samo dvoje:/blizina žene i daljina vidika.//Al noć ide i nebom se gase boje./I sve se više mrači davna slika./I sve što pogled sad nazire to je:/daljina žene i blizina vidika.''[18]