Škrinja

Markov etnos u etosu

Avg 12, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

 

         Dušan Ičević

Markovi spisi daju mogućnost da se samjere etnos i etos u vrijednosnome obrascu i u životu.

Zapitao sam: Kojega su roda i naroda Markovi uzori čojstva?

Ko su Markove uzorne ličnosti, koje su vjere, nacije, pola, uzrasta, zanimanja?

Kako ih je birao iz života, iz predanja i pričanja, iz sopstvenoga iskustva? Da li su i znani, i zvani, i neznani jednaki po jednome jedinome a svekolikome svojstvu: Č/čojstvu, ili su slučajni sudionici, pojedinačne „zgode“?

Unaprijed sam postavio tvrdnju: Markovi junaci/čojstvenici postupaju po (n)agonu, sopstvenoj prirodi i volji, svjesno i usudno, prema prilici i iskušenju. Svi su iste vjere, jedne nacije: Č/čojske. Čovjek i čovječica, da upotrijebim Daničićev prevod za ženu iz Staroga zavjeta, jednaki su po rodu, i po činu.

Kod Marka su ujedno i etnos i etos. Etnos je u etosu. Čojstvo je mjera ljudskosti i pripadnosti.

Zapisao sam da je suštastveno etnos u etosu, nacionalnost bićem u čojstvu da bi zadobilo vrhunska svojstva.

Mogu li se po sadašnjim nacionalnim mjerilima razvrstavati Markovi junaci?

U ponovnome iščitavanju Markovih djela utvrdio sam da je u njima najviša vrijednost Č/čovjek. Spominje on u Primjerima čojstva... i Turke, Tursku, Turčina, tursku vojsku, najviše, pa Crnogorce, Crnu Goru, Arbanase/Arnaute, Srbe samo tri put, Staru Srbiju, srpski narod, često plemenike i bratstvenike Kuče, Pipere, Bratonožiće, Bjelopavliće, Vasojeviće, Čevljane, Ceklinjane, Bajice, Šalje, Grude... Uzorit je svaki primjer koji je izabrao, i nagoni na razmišljanje. U njima nema redosljeda ni po zvanju ni po pozvanju za ljudski život. Svi su u svome činu jednaki u čojstvenoj vrlini.

Marko najčešće piše o sebi kao Srbinu, o nesrećnome srpstvu od Kosova, o želji da se Srbi ujedine i slože. Međutim, nije svagda razaznatljivo da li je u njega etnička/nacionalna ili vjerska pripadnost. Često su izjednačeni vjera i nacija. Poimanje turskoga entiteta izjednačeno je sa turskom vjerom. Ni Turci, ni Turčin, ni turska vojska nijesu viđeni u nacionalnome značenju. Oni su pojam tuđina, dušmanina, neprijatelja strane vjere protiv kojega se bore. Marko spominje poturčenjake, koji su takođe u Primjerima čojstva i junaštva.“Turske mi vjere“, zaklinje se jedan Turčin.(primjer 70)

Marko striktno razlikuje Turčina i kršćanina.(primjer 22) Petar Bošković odbija optužbu da je pokrstio tursku bulu, pošto joj je majka „rišćanica bila“. (primjer 27) U Skadru djevojka klikuje: „Ima li brata rišćanina da me odbrani“.(primjer 72) Turska vjera je naspram i nasuprot hrišćanske vjere. Pravoslavlje se nigdje ne pominje.

Pravoslavlje je po svoj prilici zamijenjeno srpstvom, srpskom vjerom. Međutim, u Primjerima... nigdje se ne pominje srpska vjera. Može se samo naslutiti. Turčin Jakup Vranić u Podgorici brani jedinoga Crnogorca da ga ne ubiju, zašto „dobi aferim od sviju Srba i dobrije Turaka“.(primjer 53) Pop Đuro s Ceklina s družinom oburda tursku džamiju usred zete, pa sada nemaju gdje ni Turci klanjati, kao što se Srbi dotada nijesu imali gdje krstiti. (primjer 36). Srpski narod Marko nalazi u Staroj Srbiji, kada Petar Zogović, Kuč, Krivodoljanin, u Pećkoj nahiji, u Dečanima, u manastiru napadne i pobije Turke, i sam pogibe.(primjer 58)

Etnički/nacionalno „čisto“ imenuje Arbanas/Arnaute koji su poznati da su braća u sve tri vjerospovijedi: srpske i latinske i turske. Arbanaški Turci, po njemu, dobiše dva bratstva: jedno po krvi, drugo po vjeri što bi pogodno da se održe i umnože. Navodi da su arnautska plemena iz Stare Srbije s brdskim i crnogoskim plemenima „jedno drugome po krvi blizika“. Braću i bliziku će naći Bjelopavlići u Gašanima, Čevljani i Piperi u Otima, Ceklinjani u Klimentima, Cuci u Berišama, Šaljama i Kastratima, a Vasojevići u Krastrinićima. Oni su nekada svi bili isto, braća, u razgovorima tražeći „... što je u stara vremena bilo, s česa i kad su i’ se stari razdvojili, vjere i zakon promjenjivali“, te sada ne umiju jednim jezikom da govore. (Djela, isto, str. 540-541) I Markovi Drekalovići vode porijeklo od Đerđa Kastriota, poznatoga albanskoga vladara.

          Prava Markova nacionalnost i vjera jeste Č/čojstvo.

Na svome iskustvu Marko daje primjer kako se brani od sebe. U pismu Tomu Oraovcu „naređuje“ da poslaniku iz Beča, –  koji Marku od austrijskoga cara donosi knjaževsku titulu za Arbaniju – udare stotinu tojaga. U sebi se premuča: zna da nije čojski da se tako postupa s gostom, makar došao sa nečasnim namjerama, a, opet, neće da primi laskavu ponudu. U pismu kučkome komandiru Novu Spasojevu priznaje da nesita sila čojstva ne zaslužuje, ali da je sa gledišta čovječanskoga pretjerano da ga biju.(Isto, str. 634-635) Zapamćena je u narodu anegdota kada Marko ne pomogne Novaku Miloševu kojemu Gospodar naredi da udare 25 toljaga, nego na Stefin prekor potrča sebe da podmetne. Branio je sebe od sebe prvo, da učini, makar s kolebanjem, pravu stvar, pa onda poznatoga junaka od drugoga, i onoga drugoga, Gospodara od njega samoga da ne učini podlo djelo ponižavanja nevina čovjeka.

U tri svojstva kao vrline mogu se sažeti svojstva čojstva: istina, pravda i dobrota.

Istina protiv laži

Istinitost protiv prevare

Istinoljubivost protiv obmane

Pravda protiv krivde

Pravičnost protiv nepravde

Pravdoljubivost protiv krivokletstva

Dobrota prtiv zla

Dobročinstvo protiv siledžijstva

Dobrodušnost protiv mržnje

Zajedno su čast, čestitost i moralnost

 

          U Podgorici, u maju 2001.

   

          Sve zajedno čini Čojstvo. Čojstven je potpun čovjek, cjelovita Ličnost. Čojski misli i djela jer se tako hoće, tako može, tako mora. Moralno je biti svoj, svojstven, soj, sojstven, i – čojstven.

 

Napomena­: U tekstvima ima ponavljanja, radi cjelovitoga pregleda.