Kultura

Goran Sekulović

Danilo Kiš i Marko Miljanov

Nov 27, 2023 0 Komentara

(15 riječi)

’’Proza se uvek približavala filozofiji kad god nije imala drugog izlaza’’

’’Metafizika je neka vrsta poezije u prozi’’

 (Danilo Kiš)

 

 Jedna od najčešćih i, čini mi se, najvažnijih asocijacija, vezanih za ime Danila Kiša[1], ‘’velikog kapetana od mansarde’’ (Božo Koprivica), je ona da njegovo pero svjedoči iz pakla, s tim što je kod Kiša pakao od  njegove ’’najbolje’’ i ’’najfantastičnije’’– kako je govorio Dostojevski – ovozemaljske i  stvarnosne, a ne od metafizičke, sorte, iako prisustvo metafizičkog u književnosti Kiš smatra presudnim za njenu vrijednost.[2]

Kišovo pero, dakle, svjedoči iz pakla.[3] Iz sopstvenog pakla, ali i iz pakla drugih, iz pakla gladi (’’...gladovali, pakleno, do jauka...’’), iz pakla zime i hladnoće, iz pakla straha od smrti, iz pakla straha od nestanka, iz pakla duhovne opresije, iz pakla uništavanja i mrvljenja duše, iz pakla Aušvica, iz pakla Kolime, iz pakla svih nacističkih i staljinističkih logora smrti... Kod Kiša je u pitanju stvarno, dokumentovano svjedočenje, u smislu postmoderne beletristike. To znači da je vremenski datirano i prostorno situirano u miljeu istorije, istorijskog. Kiš pri tom dovodi u saglasje etiku i poetiku. U saglasju je i njegovo viđenje uloge pisca kao vanistorijskog, nadistorijskog, vanideološkog, nadideološkog, subjekta, koji se suprotstavlja svakoj društvenoj (p)određenosti, sa viđenjem uloge literature i njene moći da se identifikuje i izrazi  svaka istorijska nepravda i, potom, istoj, i suprotstavi.

Po Paskalu, sačuvati autentičnu vrlinu, može se samo van svijeta, ne u njemu, što znači, takođe, i van istorije, ne u njoj, što dalje znači – tj. što ima za posljedicu to – da su svijet, ljudsko društvo (čovječanstvo) i istorija, u biti (bili i ostali) – pakao. Jer, u njima se ne može ostvariti istinska ljudska vrijednost i veličina, a to može biti i jeste samo jedna vrijednost i veličina, naime: etička vrijednost i veličina. Na ovaj način posmatranja i promišljanja čovjeka i njegove biti,  još više i još snažnije dobija na plemenitosti i dalekovidosti, etičkoj i humanističkoj poruci, misao vojvode Marka Miljanova, koji je jedan od Kišovih predaka: ''I u pakao je doprlo pero’’. Kada i iz pakla svjedoči i bori se za čojstvenost i čovječnost, kako tek mora da se na Zemlji, u areni svakodnevlja –koja je u totalitarizmima XX vijeka zapravo postala arena pakla, arena ‘’zemaljskog pakla u koji se ulazi rođenjem’’ –  (iz)bori ljudska misao i riječ, ljudsko, čovjekovo pero i djelo, da bi bilo na visini ljudskosti i sojluka, na visini svega onoga što, kako pjeva Njegoš, kao čovjek mora biti čovjek, iako dobro znamo što je čovjek, ontološki posmatrano, što su sve njegova ograničenja i nemogućnosti. Misao Marka Miljanova tako zadobija oreol svevremenosti i vječnosti poziva na besmrtnost istinskog ljudskog lika i njegovog zadatka da se u svakom dobu bori protiv zla i tiranije, a za dobro, čovječnost, dobročinstvo i milosrđe. To je zapravo onaj ključni, u biti sveti, zadatak, kojega je postavio pred savremenog intelektualca i pisca Danilo Kiš, naime, da se bori protiv dva osnovna neljudska, totalitarna zla svijeta dvadesetog vijeka, nacizma i staljinizma, ’’kako bi se kroz pisanje i samim aktom pisanja čovek pokušao razabrati u klanici istorije, koja nije nikakva ’učiteljica života’, nego krik i bes i mrmljanje jednog idiota.’’ Jer, ’’literatura, ipak, nečemu služi. Ljudskoj savesti.’’[4]

I Kiš i Marko Miljanov imaju ’’jako osećanje za etičnost’’. U tekstu ‘’Zašto je važan Danilo Kiš’’, Filip David piše:‘’Kako vreme prolazi, ličnost Danila Kiša sve više postaje deo legende. Mi, njegovi savremenici, prijatelji i saučesnici u istom poslu, svedoci njegovog ljudskog lika i književnog izrastanja, pokušavamo da odgonetnemo misteriju ovog drugog Danilovog života. Ona je svakako u vrednosti njegovog dela, u onome što iz toga dela zrači i daje mu neprekidno nova značenja. Bolno Danilovo životno iskustvo sadržano je u svakoj reči, svakoj rečenici njegovih priča i romana. U sećanju ostaje čudesni, fascinantni Kiš, njegova vitka, pomalo pognuta figura, njegovi dugi prsti među kojima je cigara, kojima lista knjige, ali i vešto prebira po žicama gitare. Dok rukom prolazi kroz gustu kosu, odzvanja njegov melodičan, odmeren glas. I vidim, gotovo uvek vidim, tu pored njega Borislava Pekića i MirkaKovača, prijatelje koje jevoleo, cenio, uvažavao…

Prijateljstvo započeto u mladosti, sa prvim objavljenim pričama i knjigama, ali i kasnije nepomućeno, pisci koji su po svemu, po uverenjima, dometima, izboru, pripadali jednako ovdašnjim kao i evropskim književnostima. Kažem ovdašnjim jer ih nijedna sredina nije mogla sasvim proglasiti svojima. A Danilo je više od ostalih nosio svoje ukletstvo i svoje preimućstvo kosmopolite po rođenju, ali i po izboru.

…Danilo je posedovao osobinu koja danas intelektualcima posebno nedostaje – jako osećanje za etičnost. To osećanje nosi iz svoga detinjstva. Suočavanje sa nasiljem i nepravdom opredelilo ga je da se nasilju i nepravdi svuda suprotstavlja, u književnosti, kao i u stvarnom životu. ‘Detinjstvo je razdoblje gde postoji jedan moćan zajednički imenitelj, jedinstven za sve ljude, bez obzira gde žive i koje su rase. Ali postoje i različitosti. One koje su sudbinske i opredeljuju šta će ko postati u životu. Bez te ‘uznemirujuće različitosti’ koju je donosilo moje jevrejsko-mađarsko-crnogorsko poreklo i bez nedaća svog ratnog detinjstva, bez sumnje, ne bih postao pisac.’“[5]

Naspram ’’veličine’’ kao sinonima vrline i ’’ljudske savesti’’[6], nalazi se ’’karijera’’ (Bela Hamvaš) [7], odnosno, naspram ’’slave’’, sinonima vrline, nalazi se ’’masni ručak’’ i ’’nadnica’’(Marko Miljanov). ’’Karijera’’, ’’masni ručak’’ i ’’nadnica’ kao sinonimi ne-vrline. Karijera do koje se dolazi svim sredstvima, pa i nečasnim. Tako su veličina i slava, te karijera i ’’masni ručak’’ i ’’nadnica’’, simboli dva suprotstavljena svijeta, jednog, moralnog, i drugog, nemoralnog. Pojmovima veličine i karijere, Bela Hamvaš je objasnio poziciju i postupak Raskoljnikova, tako što je smatrao da su polovinom 19. vijeka, ova dva pojma bila pobrkana u svijesti ljudi. Karijera, uspjeh, slava, novac, sve je ovo dobilo obilježja poželjne, ''autentične'', ''istinske'', ljudske, čovjekove veličine i vrline. Od jedne nepravde, neravnomjerne, nejednake i nepravedne raspodjele novca i bogatstva, dolazimo do još većeg grijeha, do ubistva, do još veće nemoralnosti i nepravde, do još većeg zla i neetičkog i neljudskog čina. Odmah se nameće sličnost motiva i situacije, dakle, djela ’’Zločina i kazne’’ Dostojevskog i Hamvašove interpretacije sa Kišovom pričom ’’Nož sa drškom od ružinog drveta’’, u kojoj još imamo i usidrenost likova u milje organizovanog i aktivnog revolucionarno-proleterskog svijeta. Kiš, uostalom, svoju literaturu, pretežno, još dublje usidruje u ljudsko-opštečovječansko i istorijsko korijenje, mada govori o jednom, samo naizgled, novom, svijetu modernog totalitarizma, i posebno, o revolucionarnom svijetu XX vijeka.

U Predgovoru ’’Primjera čojstva i junaštva’’ čitamo: ’’Dragi brate Srbine, da si ima prilike i da si gleda junake, koje sam ja gleda, ne bi ti dalo srce mira doklen se ne bi ozva junacima koji veselo mru za svoje i svija nas pravo. Mene se ova zasluga sjajna čini, više no velikija gospodstvo, skojim ’ote svijetu da ugode, pa baš i od kaluđera u SvetuGoru, koji u samoću nosi gvozdeni lanac na golo tijelo i ugađa Bogu. Ja ne želim zlo kaluđeru, nida Bog, no mi se čini da je mili’ Bogu koji na muke mre za njegovu pravdu, no da nosi lanac. Ukratko, za mene je najstrašniji svetac, koji mre za opštu i za božu pravdu, a to mi se čini grehota i šteta da se zaboravi.''

Ovo veselo znači i hrabro, odvažno, viteški, časno, dosljedno, u skladu sa svojom moralnom i ljudskom zadaćom i odgovornošću, shvatanjem smisla i svrhe življenja i postojanja. Kiš je u intervjuu Boru Krivokapiću rekao da nije imao mira dok nije napisao ’’Grobnicu za Borisa Davidoviča''[8]. Poslije ''porodičnog ciklusa'' u kojemu je (o)pisao svoje djetinjstvo u kontekstu nacističkog miljea, osjetio je, naslutio i znao da mora ostaviti literarni trag i o stradanju ''junaka'' iz doba staljinizma ''koji veselo mru za svoje i svija nas pravo''. Nije, dakle, ni Kišu ’’dalo srce mira'' dok se nije ''ozva’’ svojim junacima i likovima iz ''Grobnice...'', jer je znao da nije ''pravo da se zaboravi’’ njihova žrtva. On je morao! – baš kao što je i Marko morao! napisati ’’Primjere...’’ – nakon što je apsolvirao u svom porodičnom ciklusu svijet djetinjstva i odrastanja, da napiše zbirku pripovijedaka ''Grobnica za Borisa Davidoviča'', o onima, dakle, ’’koji veselo mru za svoje i svija nas pravo'' i čija se ''zasluga sjajna čini’’. Njihov – i Markovih primjera-likova čojstva i junaštva i Kišovih primjera-revolucionara – ’’sveti rad pravi’ junaka’’, je jedina i prava istinska besmrtnost. I Kiš bi potpisao Markovu rečenicu: ’’Ukratko, za mene je najstrašniji svetac, koji mre za opštu i za božu pravdu, a to mi se čini grehota i šteta da se zaboravi.''

Čojstvo je kod Marka besmrtni napor i podvig čovjeka pojedinca da sačuva drugoga od sebe. U suštini je isto i u Kišovim primjerima iz ''Grobnice...'', s tim što je u dobu ideologije, totalitarizma i moderne državne represije nad duhom i tijelom, neuporedivo veći i složeniji pritisak institucionalne mašinerije da se (u)čini nečojstvo i ne odbrani drugi od sebe. Ali, i u jednom i u drugom slučaju, ipak, u krajnjoj instanci, nema razlike, jer je u pitanju etika, u pitanju je moralni izbor između dobra i zla. Ili, kako kaže Kiš: ''Svaki je izbor jedini izbor‘’, tj. ''odnos prema svetu i stvaranju’’ je ‘’posledica jasnog izbora.’’ Podsjetimo se i na epizodu s mladićemiz priče ’’Grobnica za Borisa Davidoviča'', iz istoimene zbirke, kojije – suočen sa paklenim planom islednika Fedjukina da ubija mlade revolucionare sve dok Boris Davidovič Novski ne prizna i potpiše krivicu, iako je, naravno, nevin – rekao Novskom da izdrži i nepoklekne, da se ne da ''pasjim sinovima!''[9]I kod Marka ima puno primjera junaštva i čojstva kada se ne popušta i ne poklekne pod svirepim i užasnim mučenjima i represalijama, baš kao što je takvih primjera, dakle, i u ''Grobnici...''S tim, što je moderni totalitarizam počeo i razvio se tek u dvadesetom vijeku, za razliku od arene svakodnevlja čitave dotadašnje istorije, koja se, i pored prisutnog zla, ipak, kretala spontano i stihijski.[10]

Marko nastavlja: ''Ali, rasudi, brate, jeli pravo da se zaboravi sveti rad pravi ’junaka, a cvijeće i rosa, potočić, ljepota ženska, pjesma slavuja u lug, ma’ovina, magla i vazduh – ništa se nezaboravi. I u pakao je doprlo pero, i pamet vješta stvara romane i česa nije... Piše se o glavarima i zapovjednicima, no Vule Neškov i Rade Mučin, s dostinom, nije bio glavar, ni cvijeće, ni slavuj! Pjevaj, o brate, o tome slobodno! O, brate, da znaš Vula i Rada, s družinom, što su činjeli, opisâ i’ bi prije drugoga. No, koliko više, da i’ ne natruniš poštenje, kao što je mnogima natrunjeno, a to kad mu pridaš, te od male slave učiniš veliku. Ako si Srbin, znadi da je šteta i pridavanje a ne koris’. Ako bi drugi čoek ovi rad primio, kojemu nije narod na muku, i on neka se čuva od pridjevaka, da ne uvrijedi poštenje. Ne znam drugo, no što mi se čini ono pišem, a kako umijem, tako klikujem.’’

Marko piše neposredno o svojim likovima, on direktno prenosi u literarno štivo ono što zna, što je vidio i čuo od drugih. Likovi-junaci su njegovi savremenici i sunarodnici, mada i kod njega, kao i kod Kiša, postoji izvjesna, mada mnogo manja, ‘’vavilonska pometnja jezika’’, jer su likovi i Crnogorci, i Srbi, i Turci, i Albanci, i Muslimani…[11] On daje i – doduše nevješto, početnički, uprošćeno, ali ne i nezanimljivo i nevrijedno – neke osnovne (po)etičke i spisateljske upute, koji bi se mogli nazvati njegovim stvaralačkim vjeruju. To je da treba ‘’pjevati’’ i pisati ‘’slobodno’’, zatim da liku-junaku ne ‘’pridaš’’ (‘’znadi da je šteta i pridavanje a ne koris’’’), što znači da je izmišljanje i gola mašta i fikcija velika i nepotrebna greška, već da se treba držati istine, činjenica, dakle, fakata i dokumenata. Na kraju, Marko poručuje da vrijednost jednog djela isključivo zavisi od njegovog tvorca, od kvaliteta njegovog rada i stepena njegovog ovladavanja literarnim zanatom. ‘’Ne znam drugo, no što mi se čini ono pišem, a kako umijem, tako klikujem.’’ Ovo znači da je u pitanju autonomni, autorski, unutrašnji, literarni, a ne heteronimni, spoljašnji, vanliterarni, ne-umjetnički, pristup jednom književnom djelu i književnosti u cjelini. Jer, ‘’pamet vješta stvara romane.’’

Kod Marka imamo in nuce ideju o Enciklopediji mrtvih. ‘’Piše se o glavarima i zapovjednicima…’’, kaže Marko, i, dakako, oni se, kao znamenite i zaslužne  ličnosti, nalaze u enciklopedijama. ''No Vule Neškov i Rade Mučin, s dostinom, nije bio glavar…’’ Dakle, bili su obični ljudi i nijesu mogli ni biti u nekoj enciklopediji. A to je, podsjetimo se, najvažniji uslov za ulazak u Enciklopediju mrtvih.

Kiš, dosljedno i beskompromisno, vizionarski, utopijski, harizmatično i nadasve hrabro i odvažno, na tragu etičkih obzorja naše misaone literature (Njegoš, Andrić, MarkoMiljanov…), svojim etičkim pogledom na svijet nudi i zahtijeva, gradi i podastire, obavezuje i izaziva, na časni i moralni dvoboj čovjeka sa svim zlim i represivnim totalitarnim poretcima, pokretima i tendencijama, da opravda svoje mjesto, svoj položaj i svoj poziv, svoju odgovornost u svijetu i u istoriji pred sobom i pred budućim generacijama.

Svijest – i njegovo literarno djelo, kao njen proizvod i nastavak – o staljinističkim strahotama, nijesu Kiša do kraja i apsolutno, mehanički, odvojili od ideala i sadržaja istinske etičke i pravdoljubive, dakle, opštečovječanski i univerzalno važeće revolucionarne utopije. To što se on zalaže za vrijednost doista ljudskog življenja i piše o krajnje tragičnim individualnim sudbinama ne samo u nacizmu već i u staljinizmu, ne znači da je samim tim ograničen tzv. liberalnom interpretacijom individualiteta. Zato je i njegov savjet mladom piscu da “ne uskače u vozove istorije”, zapravo poruka da se nikada do kraja ne poistovjeti ni sa jednim oblikom totalitarizma i njihovim naumom i ciljem da upravo toj istoriji nametnu, kao jedinu relevantnu misao i praksu, isključivo svoj imperijalni i apsolutistički ideološki projekat.