Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista 

Dok srpske vlasti sprovode crnogorskog reditelja i kolumnistu Danila Marunovića ka granici, pred njegovu beogradsku premijeru Gospoda Glembajevi, postaje jasno i danas, kao nekad, pozorište pore svoje uloge “očigledno” predstavlja već opasnost za poredak zasnovan na laži. Marunović nije prvi reditelj čije su ideje prepoznate kao prijetnja. Poput Dušana Makavejeva, čije su filmske trake rezane zbog “ideološke subverzije”, ili češkog Miloša Formana koji je morao da ode da bi stvarao slobodno, i Danilo danas plaća cijenu angažovane umjetnosti. Njegov javni govor, njegova scena i njegova dosljednost pokazuju da svaki reditelj koji se usudi da misli  kad tad naiđe na zid režima. Ali režim pred kojim se zatvaraju granice, otvara drugu scenu onu savjesti. Marunović ostaje simbol otpora, jer Glembajevi o kojima govori nisu prošlost oni su aluzija na današnju strukturu moći, političkog beščašća, istorijskog revizionizma i licemjerja “elite”. Režim može da deportuje reditelja, ali ne i njegovu poruku. Marunović je, upravo sada, postao dio jedne duže tradicije, tradicije umjetnika koje vlast ne može da ućutka. 

A oni režimi poput ovog u Srbiji, koji se panično boje kritičke misli, umjetnosti i slobode izraza, time samo potvrđuju vlastitu slabost. Kada režim reaguje hapšenjem zbog pozorišne premijere, jasno je da nije ugrožen poredak zakona, već poredak laži. Nema tog pasoša, protjerivanja ni granice koja može zaustaviti misao kad ona jednom zakorači na scenu. Danilo Marunović svojim djelom, ali i sopstvenim tijelom, postavlja pitanje koje nadilazi sve državne režime koliko jedna vlast mora biti nesigurna da bi se uplašila predstave? Odgovor nije samo u Srbiji  on odjekuje u cijelom regionu i Evropi. Svaki umjetnik koji stane uspravno postaje politički činilac. Marunovićev izlazak iz Srbije nije kraj jedne predstave, već početak jedne šire borbe za slobodu govora, za dostojanstvo pozorišta, i za pravo da se režira istina, ma koliko ona bila “bolna”. 

U društvima đe vlast ne razlikuje umjetnost od prijetnje, svaka izgovorena rečenica sa scene doživljava se kao pobuna. Međutim istinska pobuna nikada ne dolazi iz mržnje –već iz potrebe da se kaže ono što svi vide, a niko ne smije da izgovori. Marunovićeva predstava nije uzdrmala institucije zato što izmišlja, već zato što ih ogoljava. A svaka vlast koja strepi pred ogledalom umjetnosti  već je priznala da ne posjeduje ni snagu, ni istinu. Na kraju, ne ostaje pitanje da li će predstava biti odigrana  već ko će imati hrabrosti da je pogleda otvorenih očiju. Bertold Breht je davno zapiso: ,,Umjetnost nije ogledalo koje se postavlja stvarnosti, već čekić kojim se ona oblikuje“ a ja se pitam da li je stvarnost u Srbiji krhka da je ne smiješ ni pogledati, a kamoli udariti čekićem? Ako jeste, onda pozorište nije problem već posljednja nada da ta stvarnost jednom postane istinita. A ta istina mnogo boli režim koji autokratski vlada Srbijom do kada viđećemo.