Priredio: Vladimir Jovanović

Jozef Holeček (1853-1929), Čeh, književnik i novinar, izvještavao je za praški „Národní listy” o zbivanjima u Crnoj Gori ratnih 1876-1878. — o čemu docnije objavljuje i opsežnije radove.

Oduševljeni slavista, no u granicama lojalističke ideje austroslavizma, popularne u Češkoj, koju Beč njeguje zbog unutrašnje protivteže hungarstvu Mađara (Ugara), Holeček propagator je i srpstva, čije je kreiranje, osobito jezičkom reformom Vuka Karadžića, takođe inspirisala i podržala Austrijska carevina iz jasnog geopolitičkog razloga: da Srbe filološkim razgraničenjem udalji od Rusa.

No, Holeček nije bez empatija i za Crnogorce, Crnu Goru i — crnogorstvo, pojam čiji je kod nas prvi propovjednik bio Njegoš.

U radovima Holečeka ima izvjesne empirijske građe o našim precima. On bilježi i godine 1878. objavljuje, kako je shvatio, mjerodavan ondašnji crnogorski i nacionalni i vjerski iskaz:

— Ptáš - li se na náboženství, odpoví Černohorec, že je „Srbín", ptáš - li se na národnost, řekne, že je „Crnogorac”.

U prijevodu:

— Pitaš li ga - za vjeru, odgovoriće Crnogorac, da je „Srbin”, pitaš li ga - za narodnost, reći će da je „Crnogorac”.

Publikovao je Holeček i zapise o MARKU MILJANOVU POPOVIĆU (1833-1901), vojvodi i senatoru iz Kuča i narodnom crnogorskom književniku. Upoznali su se i vodili razgovore.

U mladosti junačni perjanik kod knjaza Danila, opjevan od velikoga vojvode Mirka Petrovića-Njegoša u „Boju na Medunu u Kučima 1862. g”, Marku Miljanovu vojvodstvo daruje knjaz Nikola koji mu tepa albaniziranim — MARMILJAN.

Postavio je Knjaz Marka u Crnogorski senat, docnije Državni savjet, takođe i za prvoga upravitelja oslobođene Podgorice. No, nova epoha za administrativne poslove traži obrazovane kadrove. Marko Miljanov se tek u poodmaklom dobu opismenio. Ratoboran, ali megdandžija, nije školovani oficir, o čemu svjedoči i crnogorski poraz u kojem je jedan od komandanata, 22. novembra 1879. u boju na Novšiću (okolina Plava).

Od septembra 1883. Marko Miljanov, tada 50-ogodišnjak, stalno živi na Medunu, uživa vojvodsku odličnu penziju i drugi put se ženi. Bavi se pčelarstvom i vinogradarstvom. Jovan Čađenović piše da je vojvoda „prodavao piće u velikim količinama”, uz to je, savremenim rječnikom, i „kamataš” — „davao je novac na zajam” („Književno stvaralaštvo Marka Miljanova”, Beograd, 1981, 19).  

U odličnoj knjizi Mirčete Đurovića iz 1958. godine, „Trgovački kapital u Crnoj Gori u drugoj polovini XIX i početkom XX vijeka” čitamo da je vojvoda, specijalnim telegrafskim nalogom knjaževske vlade s Cetinja, pregonio volove preko državne granice i onda kad za većinu drugih Crnogoraca, uslijed opasnosti od širenja stočne zaraze, to nije bilo moguće.

„Iako je uvoz stoke iz turskih krajeva bio zabranjen crnogorskim trgovcima, pojedini crnogorski glavari su ipak dobijali dozvolu da mogu uvoziti. Čak ni vojvoda Marko Miljanov nije propuštio ovu povoljnu priliku, već je i on trgovao”, piše dr Đurović. „Zbog opšte zabrane, pogranične vlasti su bile zaustavile i njegovu stoku, ali naredbom više vlasti ona je morala biti propuštena” (str. 127).

Podgrijavane su, do danas, besmislice o političkom sukobu njega i knjaza Nikole. O tome provjerljiva traga nema. Premda, Srbija Obrenovića, preko agenata i štampe, pokušava da upregne Marka Miljanova protiv crnogorstva. K tome cilju u Srbiji, lažno, pod njegovim imenom, 1883. u hiljade primjeraka štampaju deseteračku „Poslanicu serdaru Jolu Piletiću od vojvode Marka Miljanova”. Tu se stihovano muca, na primjer:

„Dijele se Srbi na komade,

jedan kaže: Ja sam Crnogorac…”

(i tako dalje u tom pravcu).

A stvarni autor je Tomo Orovac, srpski agent, svaštočinja, emigrant porijeklom iz Kuča; i on je — prema citiranoj knjizi prof. Čađenovića — Marku Miljanovu tražio pare na zajam; ama vojvoda mu nije dao.

Mnogo kasnije, 1930-te, Oraovac će priznati u pismu Trifunu Đukiću, priređivaču cjelokupnih djela Marka Miljanova, da je autor „Poslanice”. I Đukić, razumije se, ne uvrštava je u Markov opus, objašnjavajući u predgovoru zbog čega. „Ako je onda bila potreba da tako postupim”, vajkao mu se Oraovac, „ta je potreba prestala, i vrijeme je, ako i poslije četrdeset i sedam godina, da se reče istina i kaže ono što je pravo: da nije pisac ‘Poslanice serdaru Jolu Piletiću’ vojvoda Marko Miljanov nego ja, i da vojvoda Marko o ‘Poslanici’ NIJE NIŠTA ZNAO”.

U srpskim krugovima su muklo razočarani i kad u spisima Marka Miljanova, dostavljenim još 1893. u Beograd, radi štampanja, nijesu pronašli ništa upotrebljivo za anticrnogorstvo. Rukopisi „Pleme Kuči”, „Život i običaji Arbanasa”, „Primjeri čojstva i junaštva”… nijesu štampani za života Marka Miljanova, što izgleda nije bez implikacije po njihovu stoprocentnu autentičnost. Dr Danilo Radojević, citirajući izvornu, arhivsku prepisku, daje uvid u godine i godine vapaja Marka Miljanova da mu iz Beograda povrate rukopise — što se nije desilo („Matica”, 90, Cetinje-Podgorica, 2022, 367-394).

Kada je knjaz Nikola na Spasovdan 1897. bio u Kučima, a tom je prilikom osveštan najveći hram plemenq — na Ublima, posvećen Voznesenju Gospodnjem, sagrađen na zaravni do stare crkve Svetoga Jovana Bogoslova čija je godina gradnje nepoznata — velikom narodnom ceremonijalu s drugim glavarima kučkim prisustvuje i Marko Miljanov; između ostalog, otpjevana je tada crnogorska himna: „Ubavoj nam Crnoj Gori” („Dobri Bože, svi te molimo: živi Knjaza Nikolu!”).

K tome, upravo Knjaz je ktitor hrama usred Meduna, naseobini još od antičkih Ilira. Riječ je o pravoslavnoj crkvi Svetoga prvomučenika arhiđakona Stefana (Πρωτομάρτυρας Στέφανος). A ispred tog hrama pokopan je vojvoda Marko.

Vratimo se Jozefu Holečeku i njegovom tumačenju lika i djela Marka Miljanova. Čeh je njime impresioniran. I na neki način i on pokušava vojvodu prikazati u kontekstu tihe konfrontacije s Nikolom I Petrovićem-Njegošem i establišmentom. No i Holeček zapravo ne svjedoči ništa drugo do da Knjaz osobi Marmiljana. Slijedi nekoliko zapisa ovoga Čeha u prijevodu na crnogorski jezik, iz njegove knjige „Crna Gora u miru” (II, Prag, 1883, 186-188, 199-200)…

.

* * *

CRNOGORCI, duševno prepušteni sami sebi nekoliko stoljeća, odvojeni od obrazovanog svijeta, ograničeni u susretima s drugim narodima jedino neprijateljstvom s Turcima, bez hramova i škola, bez učitelja liše narodne pjesme, postavili su samoinicijativno sebi dva cilja životnih nastojanja: CRNOGORSTVO i ČOJSTVO – crnogorčenje i čovječnost. 

Svakako je vrlo vrijedno pažnje i važno za psihologiju nacije da su CRNOGORCI, filozofirajući i stvarajući ideal savršenstva, došli do spoznaje da je najbolji među ljudima onaj koji je najčovječniji. 

CRNOGORSTVO i ČOJSTVO dopunjuju naličje i lice dobre tkanine; lice je elegantnije, finije, plemenitije, oku ugodnije; naličje je, pak, manje kitnjasto, ali mu zato pripada zasluga što je temelj svoje dražesnije sestre. 

Sâmo CRNOGORSTVO je grubo i može biti sirovo; ponosno je, isključivo, netolerantano; ono iznad svega cijeni dobra vojnika i uspjeh oružja, zbog čega mu se čini da bi CRNOGORAC najsavršeniji bio kad je hrabar, neustrašiv, uporan, vazda spreman na neprijatelja. ČOJSTVO je ublažilo te oštre i linije bez finoće crnogorskoga karaktera; i naučilo je ljude da budu velikodušni, blagi, plemeniti, pravedni i nepristrasni prema neprijateljima, vjerski tolerantni prema Turcima. 

Pojedinci imaju ove karakteristike u najrazličitijim razmjerama, no samo u jednoj osobi su CRNOGORSTVO i ČOJSTVO isto razvijeni, tako da održavaju ravnotežu između njih u najdivnijoj harmoniji. 

Takav rijedak čovjek je Marko Miljanov, proslavljeni vojvoda plemena Kuči. 

Crna Gora ima onoliko junaka koliko i muževa, ali samo je jedan Marko Miljanov. Analiziramo li duh najistaknutijih junaka, jednog po jednog, vidimo u njima, liše izvrsnih snaga, značajne nedostatke i śenke. 

Onaj dobri junak željan je hvale i vanjskih časti; drugi vlasti i bogatstva; ovaj je fanatik za pravoslavnu vjeru, i ne oprašta svome bratu, ako se ispovijedi za drugu vjeru; tamo onaj pak sve daje dobrohotnom osmijehu suverena; onome drugome nezgodna je crnogorska ravnopravnost, te on traži nešto čime bi se izdigao nad drugim; a ovaj je u nepovoljnom položaju jer se nepomično drži svega što je staro i od pređa naslijeđeno, nipošto ne bi zamijenio nečim drugim, možda boljim, samo ako je novina. 

U Marku Miljanovu su sve lijepe osobine CRNOGORACA, no on nema njihovih mana. On pripada najboljim ratnicima svoje domovine i ističe se na vojištu kako svojom ličnom hrabrošću tako i darom vođenja. 

Slavne pobjede koje su CRNOGORCI izvojevali u posljednjem ratu u okolini Podgorice najvećma su njegova zasluga. Drugi na njegovom mjestu ne bi tuđoj glavi dao ni listić svoga lovora; Marko Miljanov nije ni primijetio kada su drugi dijelili slavu njegova djela. Za njega nemaju vrijednosti novinarske fanfare, ordeni i zvijezde. Ako izvršuje velika djela, ne čini to zbog slave ili zarade, no poradi toga što koristi naciji. On čini samo dobro radi dobra. On ne poznaje ličnu slavu, ali se ljubomorno brine da se slava njegova naroda i plemena i dalje množi. 

Ne uznosi se iznad najmanjeg od svoje braće i vazda je spreman ustupiti svoje mjesto nekom boljem i provjerenijem koji bi se pokazao. Sâm nepriznavanvan i prećutan, dobrovoljno daje drugima ono što je njegovo. On ne potcjenjuje nikoga, prijatelja ili neprijatelja, i umjesto da umanjuje nečiju zaslugu, on je radije preuveličava, da bi u prsima onoga koga srijeće probudio veću aktivnost i želju za postizavanjem još boljih zasluga. Naučio da snosi nepravde i spreman na spletke danju i noću, ali on sâm ne čini nepravde, ne šteti nikome nijednom riječju; i smatra slavom za sebe ako može hvaliti svoga protivnika… 

Pošto je izgrlio cijelo Cetinje, jedan moj prijatelj se dośeti da me upozna s njime. Učinjeno je to uz riječi: „Vojvoda Marko, ovo je naš brat Čeh, i obradovao ti se kâ i mi”. 

Prišao sam bliže i, skinuvši kapu, naklonio se. Markovo se lice smrknulo na ovu ceremoniju pristojnosti. Da joj stane na kraj, zgrabi me u naručje, steže da su mi kosti popucale i nekoliko puta me srdačno poljubi. 

— Ako me je kâ svakog CRNOGORCA čekâ, neka me isto tako i pozdravi! 

Marko Miljanov je crnogorski prvak. Kad bi bio češki prvak, ne bi se zadovoljio tako skromnim dočekom, bez učenica obučenih u bijelo i bez povorke školske mladeži, bez govora gradonačelnika u znoju lica mucavog, bez fanfara i tamjana (kađenja), niti bi ovako iskreno bratski svakoga ljubio i grlio, već bi svojim poštovaocima tu-i-tamo samo udijelio poneki blagonakloni pogled, ako bi uopšte najuglednijim ličnostima pružio vrhove prstiju. 

Tek sad se śeti da ne treba dalje oklijevati i da mu se valja pojaviti u knjaževskome dvoru. Pošao je. Korača dugim i brzim korakom, kao da ima do dvora sedam milja. Razmahuje rukama, a rukavi od đečerme, raskopčani cijelom dužinom ruke, udaraju mu po plećima kao krila. 

Njegov i Knjažev razgovor ostaje za mene obavijen „neprobojnim velom misterije”, da jednom progovorim kitnjastim stilom naših romanopisaca. Kako bilo, možemo se zakleti da Marko nije iznevjerio svoj direktan i odlučan karakter. O njegovom odnosu s Knjazom dosta nam govori jedna priča. 

Knjaz ga onomad odlikovao najvišim crnogorskim ordenom. Marko uze u ruku uručeni krst na crveno-bijelom satenskom pojasu i pogleda oko sebe. 

— Što ćeš? — pita Knjaz. 

— Komad ‘artije, Gospodare. 

Dadoše mu papirić, a Marko u njega zamota iz džepa izvađen pregršt ordena i krstova, uključujući i novo priznanje. 

— Što to radiš, čoče! — uzviknu Knjaz. 

— Knjaže moj, nemoj mislit da prsa nakićena ordenima i zvijezdama zbog toga postaju poštenija. 

Knjaz ga zagrli i reče: 

— Tako ne zbori niko do moj Marmiljan. 

Čak su i heroji slabi u prisustvu vladara. Marko je jak i pred Gospodarem. 

U podne je došao na zajednički ručak u „Lokandu”. Dvorjani u lakovanim čizmama, bijelim rukavicama i sa sladunjavim osmijehom su ga pratili — Markovo sunce stoji na zenitu. Upita ga jedan od njih: 

— Vojvoda Marko, koliko ti je godina?” — i lukavo pogleda na njegove sijede vlasi. 

— Ako mogu vjerovat svojoj majci, trides-i-šest. 

— Ajde! A na glavu ti varenika! 

Vojvoda se osmijehnu: 

— Svaka moja prije vremena osijeđela vlas znači neprospavanu noć u brigama za ČAST, SLAVU i BUDUĆNOST CRNE GORE. Zato je tebe, brate, glava kâ u gavrana. A-nu, nek ti je na zdravlje!...

izvor; antena M