U susret posljednjim predsjedničkim izborima napisao sam 27-og februara ove godine u kolumni ''Sam protiv svih'' va ''vidimo da predstavnik DF-a kao udarna (veliko)srpska ili klerofašistička pesnica u našoj zemlji povlači neke ako ne blage revizionističke poteze ili potrese (zavisi kako ih ko shvata u odnosu na sopstvenu količinu srpstva!?) spram osnovnih ideoloških i istorijsko-identitetskih ''dilema'' Crne Gore, a ono nesporno određene filovane i razvodnjavajuće ''zaokrete'' baš u toj oblasti.'' I eto, Andrija Mandić je nakon osam godina (pošto je i u bukvalno zapaljivim demonstracijama, dakle, 2015.g. poručivao poslije pola noći policiji da se povuče u kasarne i da im tako omoguće da se oni vrate na svoja radna mjesta!?, na koja se mjesecima prije toga nijesu pojavljivali), izdejstvovao – Jakov Milatović mu je uzvratio zahvalnost za podršku na predsjedničkim izborima uspjevši da ostvari i u relaciji sa međunarodnom zajednicom ono što je trenutno ''realno moguće'' što se tiče ulaska ZBCG u vlast -  tj. pobijedio i dočekao crveni tepih, slavlje i čestitke na funkciji predsjednika Skupštine upravo u zdanju koje mu je tada bilo tako mrsko iako je imao logističku i (ne)moralnu podršku tadašnjeg predsjednika Skupštine! I zaslužio je čestitke, prije svega zbog vjere u ono što radi, upornosti, odlučnosti i beskompromisnosti. Jer, može mu se dakako što-šta zamjeriti, ali na iskrenosti i posvećenosti u promovisanju (veliko)srpstva – to ne, zaista ne! Zapravo, možeš mu zamjeriti, ali je njegova iskrenost očigledna i toliko puta dokazana! Upravo ovđe i jeste ključ stanja u kojemu se nalazi sadašnja opozicija i razloga i objašnjenja njihovog dolaska na svima nama vidljive tako niske grane.

Da, iskrenost! Ni u toku vladanja, ni ove tri opozicione godine, DPS i druga suverenistička vlast nije iskreno, do dna svoga bića uvjereno i ubijeđeno, moralno čvrsto i nepokolebljivo, pošteno, časno, bez kalkulacija i sitnošićardžijskih interesa, zastupala i sprovodila ono što je deklarativno i parolaški govorila i poručivala. Sve je to bila uglavnom šminka – naravno čast usamljenim pojedincima koji su iskreno nastavili svoj nepokolebljivi javni angažman i u ove tri potonje godine – usmjerena da na paraziterstvu nekoliko ključnih državno-strateških uspješnih spoljnopolitičkih principa napune svoje džepove prije svega, a to znači da se uspješno godinama održavaju u vrhu partije i države. Posljedica, ali i uzrok, svega toga, bila je korupcija, nesređeno i krajnje aljkavo stanje u sudstvu i tužilaštvu, a da o identitetskim pitanjima, nauci, prosvjeti i kulturi, i ne govorimo. Poraz države je neminovan kada ona nije u stanju da sebe odbrani i unapređuje u svkom pogledu – od bezbjedonosno-represivnog do identitetsko-kulturno-prosvjetno-medijskog sektora – već poklekne praktično na prvim koracima kušnje i izazova antidržavnih i šovinističkih snaga. Crnogorska država za vrijeme vladavine DPS-a nije uspjela da razdvoji ono što je ključno za svaku demokratsku državu: na jednoj strani legalno i legitimno pravo da se svim sredstvima odbrani od bilo kojeg napadača, pa i od onog najiskrenijeg čak i sa njegovom iluzijom da ima pravo zbog svoje ''ugroženosti'' da radi to što radi, a na drugoj strani da do maksimuma razvije sve svoje demokratske, otvorene i krajnje dobronamjerne i javnosti u potpunosti posvećene i namijenjene kapacitete. Nije se u tome uspjelo jer ni DPS ni ostali suverenisti nijesu imali razrađen i konkretan program vršenja svoje vlasti, ni jednu jedinu strategiju preciznih zadataka i ciljeva u bilo kojoj oblasti. Sve je ostalo u proizvoljnostima, kalkulanstvu, neprincipijelnostima, mešetarenju, jednom riječju – haosu.

Jeste, danas nije nimalo manji haos. Naprotiv. Već sam napisao da je od jada i bijede DPS-a samo veći jad i bijeda sadašnje vlasti. I taj sadašnji jad i tu sadašnnu bijedu u svim sferama društva, DPS i opozicija ne može i neće moći mijenjati ako ostanu kakvi jesu sada. Hvali im i dalje iskrenost i krajnja posvećenost u borbi! U prošloj kolumni ''Red Draže, al' bez kamuflaže'' napisao sam da se mlade lavice i lavovi moraju odlučiti kamo će i s kim će: da li i dalje sa svojim starijim manje-više isluženim i prokaženim koleginicama i kolegama, ili sa iskrenim i patriotskim građanstvom koje bi im se moglo pridružiti ako se onih prvih ''oslobode''? Jer, tačno je, nije manje korupcije i šverca u novoj vlasti u odnosu na staru, što nam uostalom poručuju i akcije SDT-a. Ali, bez obzira na dalji tok stvari u ovoj oblasti i na stvarnu ''istinu'' po ovom pitanju, ''nove'' mlade snage u DPS-u moraju biti svijesne da im je obavezno i ultimativno nužno čak prihvatiti i uzeti u obzir u svom političkom djelovanju osjećaj i percepciju javnosti o ''grešnosti'', korupciji i privatnom, pljačkaškom, nezakonskom bogaćenju poijedinaca u (do)sadašnjoj vrhuški ove partije. Kao što nema pitanja i dilema kada se radi o izbornoj volji, tako ne bi ih trebalo imati ni ovđe. Ne toliko zbog DPS-a koliko zbog Crne Gore. Naime, dobrom zaslugom prije svega upravo DPS-a, Crna Gora je u organizaciono-političkom smislu ostala bez snaga, subjekata i institucija koji bi je branili. Tako je DPS ''uspjela'' da u sadašnjem trenutku – a koji će bogme potrajati – skoro cijeli front odbrane Crne Gore bude u njenim rukama.

Zato je od najveće važnosti da DPS (p)ostane čistih ruku, a to znači da se u potpunosti oslobodi starih ''uprljanih'' kadrova. To je bolje za sve, a najbolje za Crnu Goru. Za mlade snage u vrhu DPS-u da se konačno oslobode mentora i slobodno izađu na političku berzu, sa svojim, nadajmo se, iskrenim i posvećenim (samo ako nijesu kod nekih bespovratno iskvarene u dosadašnjoj pretežno klijentelističkoj partijskoj praksi!) idejama spram napretka zemlje. Za stare snage u vrhu DPS-u da se konačno oslobode većinom neiskrenog partijskog zaleđa i neproduktivnog tekućeg vremena nadanja povratku na vlast. Mogao bi im dosadašnji predsjednik stranke i države dati odlučujući pozitivan primjer: da se u potpunosti, dakle, suštinski a ne samo formalno, poput Angele Merkel, povuče sa bilo kakve funkcije u partiji, čiji će primjer, kako sam i pomislio, slijediti kada je obznanio svoju odluku o povlačenju. No, bio sam svakako suviše naivan, jer je ovo Balkan a ne Zapadna Evropa. Na ovaj način bi oslobodio mlade snage svoje ogromne nepotrošene harizme – iskorišćene svakako u pravo vrijeme na korist Crne Gore odlučujućim doprinosom u obnovi njene državnosti i ulasku u NATO, što se vidimo pokazuje kao za sada još uvijek nepremostiva prepreka za sve njene rušitelje – i time im omogućio da bez sjenke njegove veličine i samim tim realnog ograničenja te vrste, nastave političku borbu na temeljima svega onoga istorijskog što je DPS sa drugim suverenistima i svim građanima Crne Gore postigao u prethodnom periodu.

Naučiti se plivati ne može bez ulaska u vodu i ovo je neophodan uslov da bi DPS nastavio dalje i sa borbom patriotskih snaga Crne Gore mogao se nadati i raditi na konsolidaciji i napretku zemlje. Odlazak nepovratni iz DPS-a čak i ne mora značiti pretpostavljeni konačan odlazak dosadašnjeg predsjednika DPS-a i Crne Gore iz politike. Jer, njegove rezultate ne baštini (samo) DPS, već prije svega Crna Gora i svi njeni građani, bez obzira na političke, nacionalne i vjerske pripadnosti i osjećanja, čak i ako nijesu toga u potpunosti svijesni. Drugo je pitanje da li bi i eventualno da li će Milo Đukanović pristati na moguću političku aktivnost van DPS-a. Ima primjera poput Milana Kučana u Sloveniji da je moguća i neformalna politička participacija bivših državnika. Ali, ovđe više nije u pitanju ni Đukanović ni DPS već Crna Gora. Radi nje i svih građana naše zemlje nužno je – već se to moralo dogoditi! – da se i Đukanović i svi drugi stari kadrovi iz vrha DPS-a i stvarno ''oslobode'' obaveza i prava, a da mladi kadrovi i stvarno preuzmu liderstvo i vođstvo i da prekinu sa v.d. stanjem. Možda će biti bolje sreće u izboru liderstva od Đukanovića u njegovom pokazalo se dugogodišnjem uzaludnom biranju nasljednika. Jer, nema nam druge. Borba će biti duga i neizvjesna. Poslije 30. avgusta 2020. napisao sam da je jedna epoha završena i da više ništa neće biti kao što je bilo. I zaista ništa nije, a epoha samo što nije...