Sjećanja – Miodrag Skale Gvozdenović (1944-2021.)

Skalove nebeske skale

Piše: Željko Rutović

Grad u kojem je rođen, grad koji pamti i u sjećanje prenosi ime Skala Gvozdenovića postaje vječni grad, baš onako, nalik vječnom Skalu. Skale, Nikšić i odbojka, neraskidivo jedinstvo koje je povezalo vrijeme i prostor, na način u kome je rijetka privilegija imati Skala koji će u svakom budućem vremenu kao putnik nebeskih putanja pronositi ime grada čiji ga je duh za veliki svijet odgojio a Skale, kako je samo on to znao, njemu je sve vratio.

Skale, od prvog trena kada je sa odbojkaškom loptom skočio, tu, blizu neba, nikad više sa tih visina se nije spustio. Uostalom, bogovima je tamo i mjesto. Te Skalove skale i sporta i života su jednostavno takve – visoke, najviše, nedostižne. Nebeske. Tačno tamo gdje vječno lebdi ta Skaletova lopta čudesne magije, neuhvatljiva i neobjašnjiva kako za protivnike, tako i sve one poglede koji su otputovali kroz vrijeme za jedno vječno i nezaboravno vrijeme.

Nalik antičkim herojima i fizičkim atletama Olimpa, Skale bijaše junak gotovo svih sportova. Odbojka, rukomet, košarka, fudbal, stoni tenis, i ne samo… Skalu je sve sjajno išlo, i od ruke i od noge. Rijetki su, ili malo znani takvi primjeri. No, rijetki su ljudi, sportisti i odbojkaši kao što je to bio čovjek gvozdenog duha, baš onako kako mu i prezime kaže. Njegovi savremenici, prijatelji, očevici, sportski i medijski hroničari, pričaju da to bijaše neobična raskoš vanserijskog odbojkaškog umijeća u okviru kojeg je Skale letio ka nebeskim skalama na kojima ga niko ni približno nije mogao pratiti.

Taj let, taj skok, ti „gromovi sa mreže“ kako pisahu tadašnji mediji, te ruke visoko pobjednički podignute ostaju kao mitska slika koju je Skale prenio u neizbrisivu kulturu sjećanja, podjednako sportu, svom rodnom Nikšiću, velikoj lijepoj zemlji SFRJ, čiji je dres nosio u preko trista utakmica, Evropi za čijeg je najboljeg igrača proglašavan dva puta i naravno sjećanje čitavom svijetu.

Njegov rodni grad, duhom, emocijom i sociologijom, etikom i estetikom, pratio ga je kao jedinstveni socijalno geografski DNK, gdje je god Skale kročio širom planete nosio ga je u srcu i duši, u svom biću, onako kao što majka u naručju nosi i čuva svoje čedo. Nije krio Skale tu emociju, lična sjećanja mi osvježavaju razgovori kojom prilikom bi svaki počinjao i završavao sa Nikšićem, o njegovoj, generaciji, događajima, vremenima i ljudima. I u tom času, Skalov diskretni filmski osmijeh i tople oči ličile bi najljepšem slikarskom platnu nikšićkih proljećnjih valera.

Kao da ništa drugo, ili bez ovog kao u tom trenu, ne bijaše Skalu važno. To je bio on, Skale, kapiten Vardarske ulice, vječni nikšićki sin čije je ime slavom ovjenčao, dajući mu sve, pa opet propitujući se, može li još nešto za svoj grad. I posljednju želju da bude kremiran i sahranjen u Nikšiću, posvetio je toj neraskidivoj vezi, kojom je svoj duh, svoj trajni smiraj poklonio gradu iz kojeg je u svijet pošao, leteći iznad tog svijeta visoko sa putanjom lopte čiji je zvuk postao vječna sportska simfonija čije će note vječno lebdjeti i iznad Nikšića i iznad Skaletove urne.

Biti Skale znači biti besmrtan. Biti Skale znači biti jedan i neponovljiv. Biti Skale znači biti i živjeti časno, ljudski, moralno i viteški. Biti Skale, znači živjeti poslije smrti na način kako to samo rijetki za života obezbijede sebi mjesto u Panteonu vječnih.

Da, Skale suvi žig od zlata koji za nauk zbori da grad čine njegovi ljudi. Prije i poslije svega, samo ljudi. Skale je uradio sve i više od toga da Nikšić učini vječnim.

Gradovi su u istoriji civilizacije nastajali i nestajali, rasli i padali, sve u nekom kosmogonijskom krugu, ali, samo su oni gradovi vječni koji imaju vječne i velike sinove, poput Miodraga – Skala Gvozdenovića. Mio i drag, ime kao sudbinski znak. Neponovljiv. Vječni Skale.

Znamo, Skale, Tvoja skromnost opet rijetka i izuzetna rekla bi nešto drugo, ne pristajući na ovakve riječi, ali Skale učinio si Nikšić vječnim na način da svaka naknadna rekonstrukcija sjećanja na ovaj grad, ne može zaboraviti Tvoje ime i Tvoj ljudski biljeg, koji ostaju trajnim vodičem jednog ljepšeg života i jedne nostalgične prošlosti bez koje nema nikšićke i crnogorske budućnosti.