Položila je figuru babuške na komodu kraj kreveta, u kojem ju je čekao voljeni gorostas. Razdrmala je njegovu malodušnost koja ga nije napuštala tokom emigrantskih dana. Svojom smirenošću krotila je njegov nemirni duh koji je stasavao u surim planinama. U njemu je tražila slobodu i snagu, a on u njoj toplinu i emocije. Bila mu je ostrvo nade u moru propalih pokušaja da ostvari svoje ideale, koji su postajali sve nedostižniji kako je vrijeme odmicalo. Nije da mu nije bila draga, počeo je i voljeti, ali se trudio da ga njena zanešenost ljubavlju ne odvuče od vlastitih snova. Nikad ga nije pitala o ranijem životu iako je ośećala da ga nešto daleko vuče. Nastojala je svim ženskim čarima da zagonetnoj prošlosti ne dozvoli da joj otme jedinog muškarca kojeg je voljela svim srcem. Bijelog tena, valovite crne kose, grandiozne ljepote kao da je bila djelo božjih meštera, vitka, nježnih pokreta i prefinjenih manira bila je toplija od ruske duše. Linije nježnih oblina davale su posebnu finoću njenoj pojavi. Žensko tijelo bilo je inspiracija mnogim umjetnicima, ali samo najistrajniji za teme svojih djela uzimali su žensku dušu. U Radovanu je pronašla lik iz đevojačkih bajki, svog martira kad zagrme snažni vjetrovi. „Nikad mi ne pričaš o Crnoj Gori“, usudila se pitati ga jedne noći dok su u postelji razmjenjivali nježnosti. Mislila je da je čovjek baš tada najbliži istini. U krevetu najveće tajne progovore, a istine postanu iskrenije. Na pomen zemlje koju su sahranile velike sile, privukao je žensko tijelo i počeo divlje da ga ljubi. Kao da je baš to željela, uživala je u njegovoj strasti i mogla je da ośeti svu žestinu Radovanovih dodira. Poput tanane mandoline izvijala se pod mjesečinom koja je svoje snopove pružala do polovine postelje. Na tren je pomislila da je pronašla čarobni ključ da se za nju otvore sve njegove najsnažnije emocije. Bila je zadovoljna jer je znala da u njemu gori plam, koji je večeras samo njen. Nje – Olge Andrejevne, petrogradske ljepotice. A zapravo noćas je ujedinio dvije ljubavi u jednu. Jednom se mora u susret demonima poći. Olga je nestajala u Radovanovim poljupcima. Otvarao je Radovan dušu svojoj Ruskinji u stanu koji je gledao na Crveni trg.

Rimske ulice bile su puste, osim noćnih dama i po kojega bonvivana nije bilo kukavice. U tri sata nakon ponoći čulo se brektanje kamiona koji je zamicao Via Nazionale prema portu Ćinteretu. Vozio je više neobično visokih muškaraca. Italijan koji je upravljao jedva je uspio da ih nagura u vozilo. Nezgodne ćudi ka’ crijevo na ugljev, šofer je počeo da galami, ali kad je vidio da su mu putnici naoružani, brzo postade izuzetno ljubazan. Vožnja je potrajala, po neki od putnika je kunjao, dok su ostali tiho zborili među sobom. Kliktaj galeba prekide iščekivanje. Bješe im jasno da su blizu mora, preko kojeg ruskim vaporom trebaju da se iskrcaju u zemlju iz koje je po vjerovanju, Crnoj Gori grijalo sunce. Najmlađi od putnika koji najbolje zboraše italijanski jezik isplati šofera. Bez biljeta i prozivke dvadesetak muškaraca za tren oka nađoše se u potpalublju. Radovali su se susretu sa zemljom koja je toliko vjekova smatrana crnogorskom zaštitnicom. Ali su i strijepjeli jer su ih izgnanički dani naučili da ništa nije neizvjesnije nego čekati tuđi konat. Ka’ pas na ljesu. Pet godina u Gaeti i još dvije u austrougarskim logorima ukrvili su im inostranstvo. Iako im bješe usahla nada, još vjerovahu da će u velikoj Rusiji naći potpore za svoje ideje, koje ne bataljivahu iako je svakome bilo jasno da su to samo pusti snovi. Ali Crnogorac je takav, čemu je vjeran, predan je do kraja. Taj ne pušta dok ne presvisne. Bjehu došli do pola mora kad vapor skrenu u drugom smjeru. Jedan od putnika uzdahnu: „E da mi je da vidim kapu od Lovćena, e ko zna ’oćemo li se ikad više sresti“. „Nemoj, Radovane, ne muči sebe i nas. Znaš koliko nam jada zadaješ.“ „Pušti me, Andrija, sad ću poć’ do upravitelja da ga zamolim da vapor okrene još malo put istoka da vidim onaj krš pa poslije kako ’oće, može s nama i u surgun. Crnogorac je zaklet u Lovćen. Nema te planine koja mu ga može zamijeniti. Za njega je to najviša planina na svijet“, nastavi Radovan, dok mu iz oka kanu krupna suza. Uznemiriše se i ostali. Brazdala im je dušu pomisao da možda više nikada neće viđeti svoje ognjište. Tri puta u tri godine su se pod borbom vraćali pokušavajući još jednom da vrate krunu na Cetinje. Prekidoše Radovana. Znali su da od lizanja starih rana nema ništa do nove krvi i novih rana.

Pučina ih je nosila Egejem prema Crnom moru. Sa desne strane ostade im grad Čanakale u kojem oružje još mirisaše na krv, nakon teške bitke turskih nacionalista i grčke vosjke. Najednom, dok je vapor prolazio kroz usijek, učinje se prizor velikog grada na kojim dominirahu velelepni minareti. Đuro uzviknu: „Stambole, Stambole, davno li bješe kad mladost troših tvojom kaldrmom. Bješe taj vakat u sami grad više od četiri hiljade Crnogoraca. Svako znavaše po naški zboriti.“ Stari ratnik priśećao se dana dok je galio u pečalbi kao golobradi mladić. „Davao sam gvardiju ruskom konzulatu više od dvije godine, ali se brzo pripovrnuh na dom, umrije mi stari otac Niko rano, a majka osta sama“. „Zaradi li što, brigadijeru?“, interesovahu se mlađi. „Jesam, jedan malj što donijeh u Seoca i ćotek od jednog Arapina, ma mi ga plati dobro.“

Poslije nekoliko dana plovidbe praćene strahovitom olujom ukaza im se Odesa, odredište i prvi kontakt sa Rusijom. Dok je vapor pristajao, iskočiše svi Crnogorci da vide prvi put zemlju za koju su mnogi vjerovali da pripada nekom drugom svijetu. Crnogorci su vazda bili zaljubljeni u Rusiju, naročito oni koji nijesu nikada bili u njoj. Velika matuška raspirivala je maštu i budila nadu. Ogromno prostranstvo i daljina davali su joj neku posebnu mističnost koja je mamila sve one koji su htjeli snove da povežu sa zbiljom. Grobnica mnogih carstava, vjekovima je bila zamišljeni svjetionik za Crnogorce i njihovu borbu za slobodu. Činjelo im se da je u Rusiji sve od suhoga zlata.

Na doku stajaše čojek ponosnog držanja, bez brkova, snažne građe, blago savijenog nosa pri vrhu i izražene koščate vilice. U oficirskom šinjelu za glavu bješe viši od ljudi na pristanu.

„Stevo moj, nijesam te gledao dvades’ godina, žgepče si bio kad te majka na kar na pazar vodila.“ Čvrsto stisnu Đuro šaku Steva Dragovića, njegovoga Crmničanina, koji je nakon više godine boravka u Carigradu, stanište našao u Rusiji. Pisao mu je u Rimu da će doći. „Kapetane Đuro, na mnogaja ljeta. Sad sam komandant Moskovskog okruga i tu sam za Vas naredan što gođ treba.“ Stevo je oslovljavao Đura sa kapetane još dok ga je pratio iz Bara, kad je bio šef oblasne žandarmerije. „Viđi đaola, viđi onaj ićni Stevica pa komandant velike Moskve. I ja sam ti avazovan, moj Stevo, kralj me proizvede prije dvije godine u đenerala.“ Više u šali prozbori Đuro Ivović. „Aa, đenerale bez vojske“, našali se Vojin Lazović koji isto bješe unaprijeđen u čin brigadira. „Pa drugovi đenerali i vi ostali oficiri, dobro došli u Rusiju“, raširi ruke Stevo. „Kudijer ćemo, Stevo, za boga miloga, što im šćaše da destregaju cara?“, Đuro propitivaše Steva. „Neka, kapetane, politika, ovđe vazduh i čuje i vidi“, šturo Stevo nastoja da prekine svaku priču o politici. „Tako mi Boga i ja mnim, sve mi se čini da nam je neko za petama još od kad smo ukrcali u oni vapor za ovamo“, prokomentarisa Đuro priokrećući se za sobom. „I, kapetane Đuro, pušti Boga, ovđe je on mrtav od oktobra 1917. godine.“ „Bože ti pomozi, što veliš to, čojku, kako mrtav?“, čuđaše se Đuro. Prekide Andrija Stanković ovaj razgovor i upita Steva: „Ima li kakvi dobar han, da izijemo kojega đavola e nijesmo ništa obidovali nako nečesove panine što smo iz Rima ponijeli?“

„Đuro, Vojine, Ivane, Andrija i vas nekoliko starijih, ićete kod Marka Ivova Martinovića, našeg Marofa, nekadašnjeg oficira ruske carske vojske u ratu sa Japanom. Živi u Moskvi, žena mu je Ana, bogata Ruskinja, on će vam biti s ruke. Ima političke veze, poznaje ljude, zakleti je crnogorski rojalista i tamo će vam biti lakše da se organizujete. Marof nema đece, sa njim živi njegov sinovac Ivo, rukovodilac jednog od moskovskih sovjeta.“ Po oficirski Stevo nastavi: „Radovane, Blažo, Omere, Andrija iz Bjelica i svi mlađi idete u Saratov, to je jedan od najvećih ruskih gradova, tamo mi je kuća i bićete smješteni kod mene. Planiram da vas upišem u vojne škole nakon čega ćete nastaviti vaše oficirske karijere u sovjetskoj vojsci.“

Moskva je tih godina bila centar za gotovo dvadeset različitih država. Nakon više godina života u Italiji, brzo su se crnogorski oficiri navikli na moskovske gužve. Pozvonili su na vrata kuće koja im je izgledala kao otmena vila. Otvorila je vrata plemenita dama koja ih je dočekala sa blagim osmijehom i naklonom. Začudili su se kako je govorila naški. Kasnije su shvatili da je kod njihovog domaćina sve bilo po naški. Još u Odesi zamijenili su uniforme odijelima, ali su ostavili znamenje da ih podśeća na slavu njihove kraljevine. Ruskinja ih je provela kroz široke hodnike uz stepenice sve do prostorije za goste. Prije nego uđoše, začuo se cetinjski naglasak: „Ajte, Crnogorci, čekam vas dvades’ godina.“ Ugledaše krupnog čovjeka, istančanih manira. Bio je podšišan, s urednom kratkom bradom u besprekorno ispeglanom i ljepom odijelu, na čijem reveru je bio zađenut krst Svetog Đorđa u zlatu. Pitao se i zagrlio svakog od gostiju i odmah naredio služavki da donese rakiju. Ljepuškasta služavka u crno-bijeloj haljini donijela je osam čaša rakije. „Ovo je loza iz Bajica, stara je dvades’ godina, donio sam je sa sobom kad sam došao da se borim protiv Japana. Čuvao sam je za posebite goste. Prvu čašu iz ove flaše popio je Nikolaj Nikolajević Romanov, a drugu Kerenski. Od tada je niko nije otvarao.“ Pokazao je rukom da posijedaju u udobne bordo fotelje, a sam je sio na stolovač više kojeg je na zidu visila zajednička fotografija Marofa i kralja Nikole, a ispod nje čađave gusle. „Gospodine Marko, hvala na toplim riječima, željni smo gusala“, Đuro ośeti potrebu, kao najstariji da nešto prvi kaže. Marofu bi mila priča o guslama ka’ i svakom Crnogorcu. „Uz ove gusle pjevalo se za vrijeme Oktobarske revolucije. One su nas okupljale i grijale tokom krvavog građanskog rata. Stare su skoro dva vijeka, pripadale su vojvodi Bogdanu Nikolinu, a u Rusiju ih je donio grenadinski pukovnik Petar Martinović još mnogo prije borbi s Napoleonom. Uz njih je guslao i Vukašin Marković i mnogi drugi bijeli i crveni Crnogorci, e došao je red i na zelene. Dok se s njihovih struna bude čuo zvuk gusala, neće poginuti ime crnogorsko. Kad njih više ne bude, ni nas neće biti“. „Nu mi ih ovamo, Ivane, tebi su bliže“, zaište Vojin gusle, udahnu duboko, prisuka guste brkove i poče da pjeva: „Naša borba zahtijeva kad se gine da se pjeva…“

„Auh divno nas danas razgovori, sve ti se posvetilo. Nego što nam je činjeti, gospodine Marko? Došli smo dovde da nešto uradimo. Zakleli smo se da ćemo sve svoje snage uprijeti za vaspostavu Crne Gore“, zvanično Đuro upita ono što su svi htjeli. Prifati Marof ovu istrajnost Crnogoraca, pa se i sam bješe zagna da uradi sve što bijaše u njegovoj moći: „Već koliko je śutra tražiću prijem kod najviših vlasti i vjerujem da će se dosta toga uraditi. Sovjetski Savez, iako krut po pitanju vlasti, otvoren je za sva nacionalna pitanja i držim da sa simpatijama gleda na našu stvar. A to je i njima u interesu. Znam da je Ivo Jovićević bio kod komesara Čičerinija prije par mjeseci“. „Naš cilj je da Sovjetski Savez u Društvu naroda naše pitanje stavi na međunarodni astal“, zaigra glas Blažu Vukašinoviću, jednom od najljepših oficira svog vremena. „Tako je, Blažo. U dobri čas zboriš“, pofermaše mu svi uglas. Satima su razrađivali stvaranje komiteta za nezavisnost i druge aktivnosti.

Nakon što utanačiše, Marof priupita najmlađeg među gostima koji ne bješe pošao u Saratov: „A ti, Miliću, koliko ti je godina?“ „Sad dvades’ šest, a sa dvades’ sam došao u Gaetu“, odgovori plavušasti đetić zelenih očiju. „Ti ćeš najduže poživjeti. Crna Gora se mora obnoviti. Nepravda koja joj je načinjena mora jednom biti ispravljena. Mi to vjerovatno nećemo dočekati, ali ti, Miliću, možda i ’oćeš. Ali zapamtite, ta Crna Gora neće biti ona koja je nestala. Ona za koju se mi borimo više se neće nikad vratiti. Nastaće na razvalinama našeg starog kraljevstva, ali će po malo čemu biti njemu slična. Nova Crna Gora novih ljudi, ali s uspomenom na staru slavu. Da bi se jedno rodilo, drugo mora nestati“, Marof je sa gostima dijelio misli koje su ga mučile. „Gospodine Marko, oni dan kad pokopasmo kralja Nikolu u San Remo mišljasmo da nam nestade čitav svijet“, podiže se Blažo na pomen Gospodara. „Vi znate da mi je kralj bližnja svojta. Kao vladar imao je vrsne osobine, poznavao je svakog svog podanika. Imao je misao o napretku Crne Gore i njenom mjestu u Evropi. Proširio je njene granice, uzdigao ugled. U jednom trenutku bila je važan faktor u pomjeranju figura na međunarodnoj šahovskoj tabli. Milica je na ruskom dvoru bila mala carica. Međutim, kralj je oko sebe uglavnom birao ljude bez karaktera i časti. Ljude bez korijena i znanja. Takvi su ga odmah s litice gurnuli. Izdali su ga prvi oni kojima je najviše činio. Tako je i u životu, ljudska sujeta ne dozvoljava ljubav prema ruci koja čini dobro jer je takva ruka iznad njegove. To ljudi u Crnoj Gori pogotovo ne praštaju. Kolicinu je od čobana vojvodama načinio, a nepismenim šenaturske i brigadirske činove prišio. Prijalo mu je njihovo ulizivanje, iako je dobro znavao koje su fele. Baš ti sinovi iglara na njega su prvi krš bačili. Ne mogahu mu oprostiti što im je baš on sve dao.“

Na dan kad je Mihailo Vojislavljević krunisan za prvog crnogorskog kralja prije devet vjekova, okupili su se svi u Moskvi. Došli su i oni iz Saratova, sada već u uniformama sovjetske armije sa zvjezdicama i epoletama. Nakon nazdravljanja u gostionici na Crvenom trgu, Marof ih je okupio i doveo do jednog posebnog mjesta kako je najavio. Taj dan obukao je svečano crnogorsko odijelo i stavio crnogorsku kapu. S posebnim emocijama stao je ispred raskošnog dvorca: „Ovđe je osnovan Slavjansko-montenegrinski puk za vrijeme carice Jelisavete II. Crnogorci su još 1757. godine tražili da se bore sa svojima kako je oduvijek bivalo u našim gorama. Ostalo je da se priča da je baš taj puk Crnogoraca bačio na pleća elitnu jedinicu Napoleona Bonaparte u naletu na Moskvu. Uđite da vam nešto pokažem.“ U prostranoj mračnoj dvorani, samo jedan mali dio po sredini, na samom kraju je bio osvijetljen. Marof je usporio korake, dajući trenutku posebnu svečanost. Iz punog mraka ukazalo se staklo pod kojim je bila šaška sva u zlatu optočena, zelenim dijamantima ukrašena, a crvena svila prekrivala je tajanstveni natpis na blistavom śečivu. Iako nijesu znali o čemu je riječ, oficiri su pristupali staklenom kovčegu s najdubljim naklonom. Nadolazila im je snažna energija pred jednim od važnih svetilišta crnogorskog martirstva. Marof se nakašljao i sasvim tiho počeo govoriti: „Zlato koje vidite izlivao je lično Petar Veliki. Ovo staro rusko oružje ima neobjašnjivu karmu. Kažu da u čijim je šakama, taj ne može biti poražen. Pripadalo je prvom komandantu puka, a njemu ga je darovao rodonačelnik dinastije Petrović-Njegoš“. „Viđu da ima neki natpis?“, interesovao se Radovan. Ne moga da sakrije znatiželju pa nastavi da postavlja pitanja: „Što znači ona crvena boja, kakav je to znak?“ „O tome ćemo nekom drugom prilikom“, zagonetno Marof zaustavi dalja pitanja i izvede svoje sunarodnike iz prostorije.

Organizovaše Komitet za nezavisnost Crne Gore. Povezaše se s uglednim ljudima. Okupiše se Crnogorci raznih generacija, sinovi i unuci, pa čak i praunuci onih koji su došli ovamo još za vrijeme vladavine Vasilija. Rad Komiteta snažno podupriješe i komunisti. U njegovo śedište počeše da svraćaju revolucionari, stari boljševici, a povremeno i pripadnici Bijele garde porijeklom iz Crne Gore. Moskovska štampa ponekad je i objavljivala šture članke o djelovanju Crnogoraca u Sovjetskom Savezu.

Godine su se vukle jedna za drugom. Iako istrajni u svojemu naumu, Crnogorci su počeli da se osipaju. Neumitnost života nosila je jednog po jednog. Svi koji su ostali okupljeni oko Komiteta za nezavisnost Crne Gore izgubiše nadu u reakciju države na njihove težnje. Ali obaveza zadate riječi bila je čvršća od bilo čega drugog. Sovjetske institucije vremenom postaše nijeme na trzaje crnogorskih usamljenika. Nepovoljan međunarodni položaj uticao je na ovu hladnoću, kako je tumačena sa crnogorske strane. Ruska toplina i svemoćnost u koju su vjekovima sumanuto vjerovali posta hladnija od sibirske zime. Zanešenost tuđom veličinom najčešće završi dubokim vlastitim razočaranjem.

Olgin poljubac probudi Radovana usnulog na desnoj strani kreveta. Jutro je uveliko razbudilo dan nad crvenom Moskvom. „Nešto si lijepo sanjao?“, s osmijehom ga upita. „Mislio sam da sam ponovo živ“, sanjiv od košmara odgovori Radovan.

Ništa se tako brzo ne rasprši kao kada mit dodirne stvarnost. Uprkos toplini ljudske duše, njen državni aparat nije bio tako moćan kako se to činjelo na Balkanu. Najviše traju mitovi skopčani s nadom. I najteže i bole kad nestaju. Oni prodiru u dubine ljudske duše. S njima dolazi i zabluda jer se nada zasniva na vjeri i neznanju. Tako se i mit o ruskoj moći polako rušio pred očima crnogorskih ustanika. Ali njima kao da to nije smetalo, ionako su bili bez domovine i nije im preostalo ništa drugo nego da u nešto vjeruju. Mit je, čini se, potreban da bi postojao smisao. Što je zemlja veća, mitovi su strašniji. Tako će odabrano utočište mnogima postati mramor.

Radovan je ośećao da stari, vapio je za izvjesnošću koje je sve manje bilo u njegovom životu. Lomatanja po inostranstvu umorila su mu i kosti i dušu. Nedostajao mu je piperski krš. Bivalo je dana kad je mislima mogao ośetiti miris crnogorskog cera. Kuražio se nakon takvih dana, ali patio je sve više. Ni Olga nije znala da se nosi s danima Radovanovih pobrkotina. Tim danima ponekad bi je manito ljubio kao da na nju prenosi svu čežnju prema zemlji đedova. Nikada nije bila sigurna voli li je istinski ili u njoj samo gasi staru ljubav. Sloboda njegovog duha ostavljala je bez daha. Toliko je puta pokušavala da ga ostavi, no zaludu. Izluđivala je ta njegova zanešenost nekakvim planinama o kojima nije znala ništa. Pitala se što je to tako magično u tom njegovom kršu, čije komadiće drži pod jastukom. Bez obzira na sudbinu da bude druga u njegovom srcu, uvijek bi mu se vraćala čvršće neko ranije. Ništa tako žustro ne hrli u propast kao čovjek. Život bez ideala i ljubavi ništavan je. Radovan je u to istinski vjerovao. Strijepnja mu se uvukla pod čapru, ideale je gotovo izgubio, htio to sebi priznati ili ne. Ljubav mu izmiče. Zanešenost propalim idejama udaljava ga od realnosti. Kao da mu je zaudarao život bez smisla življenja. Prezirao je puko bivstvovanje. Postajao je svjestan neraskidivosti niti njegove duše i iskona. Nije strahovao, ali vrijeme ga je preticalo. Sa starim idejama stigao je u svijet koji nije priznavao ni sopstvenu istoriju. ’Oće li imati ko da čuje, često se pitao. Da bar Olga čuje; činjelo mu se da će i sva Rusija znati muku njegove zakletve. Ljubav prema Crnoj Gori je skupa, nikada ne znaš kad ćeš platiti glavom. Ta neobjašnjiva i fatalna ljubav je vjekovina zanosila stanovnike ljutog krša. Radovan nije bio od onih Crnogoraca koji su spremni da odmah unište ono što su godinama stvarali ili ono što im nije po sopstvenoj mjeri. Nije u njemu bilo takve vrste inata. Istrajnom predanošću ugrađivao je sebe u ideal u koji je vjerovao.

Staljinova diktatura uzimala je maha. Pretvarala su u teror. Nestajali su ugledni građani Moskve. Nestaše čitave porodice, stanari zgrada, pa čak i visoke vojne starješine. Zbore da su odvođeni kamionima na kojima je pisalo „povrće“. Počeše da nestaju i ugledni Crnogorci, komunisti i učesnici Oktobarske revolucije. Odvedoše i Iva, sinovca Marofova, u Sibir, a sovjetska svemoćna služba već neko vrijeme uzela je na zub i brigadira Ivana Bulatovića, sada ruskog đenerala. Iskusni komita, koji je živio na Krimu, ośetio je da ga prežaju već neko vrijeme zbog njegovih dopisivanja s bugarskim komitetom i Crnogorcima u San Marinu. Prilikom jedne pośete povjerio se Stevu Dragoviću, koji mu je odgovorio: „Može te jedino spasiti jedan naš Crnogorac, visoki funkcioner NKVD-a. Lično ću ga pozvati“. Sumnjičavo brigadir Bulatović naćulji uši i upita: „Koji je taj? Može li mu se vjerovati?“ Malo se uvrijedi Stevo: „Ništa ne dumaj, to je Periša Kostić iz Župe, moj dobar prijatelj. Mislim da još u džepu nosi kapu crnogorsku s inicijalima Nikola I“. I bogomi skapula mu glavu, ukrca ga na teretni vapor, dade mu pasaport i umače brigadir Bulatović.

Nakon više od dvanaest godina u tuđini, ruske zime postale su još hladnije. I kad je grijalo sunce, više nije moglo ugrijati kosti crnogorskih oficira koji su postajali svjesni da njihov boravak u ruskim centrima neće ništa promijeniti po pitanju crnogorske nezavisnosti. Nastavili su da žive svoje prazne živote i osipali su se sve više. Izgledi za njihovu ideju izvjetrili su skoro sasvim. Tome je dodatno doprinijela činjenica da je Hitler, vođa njemačkoga Trećega Rajha, zajahao čitavu Evropu i krenuo put velikog Sovjetskog Saveza.

Radovana i Olgu rat je razdvojio. Dok je Radovan uvježbavao trupe za pokret, Olga je angažovana kao prevodilac njemačkog jezika u štabu maršala Žukova. Sitan je bio Radovan te razdvojenosti od svega što je volio. Samo nakon dvije sedmice otkako su se rastali, stigla mu je kratka vijest da je Olga teško ranjena od šrapnela njemačke granate. Udarci u Radovanom životu ređali su se u nizu. Zgužvao je poruku. Mrzio je formalnost. Uzeo je hartiju na kojoj je vidio poznati rukopis: „Ljubavi, dani bez tebe naučili su me puno o tebi. Sve ove godine borila sam se da nadomjestim izgubljeno mjesto. Želim da ti kažem da tek sada potpuno razumijem stanje tvoje duše. Kroz tvoje emocije Crna Gora mi je postala nekako bliska. Čini mi se da sam je kroz tvoju tihu patnju zavoljela. Željela bih da jednom odemo zajedno. Znam koliko bi ti značilo…“ Gubio je dah, zahvatilo ga je beznađe, sve čega se dohvatio, nestajalo je. Ovaj put želio se osvetiti onome ko mu je nadu pretvorio u novu bol. Ponovo postade ono što je nekad bio, osvetnik. Crnogorac bez domovine. Nikad ga nije tako intenzivno proganjala misao na zakletvu koju je davno položio nakon završetka vojničke škole na Velikoj poljani. Mučila ga je misao da svoj zavjet nije ispunio do kraja.

Prethodnice Guderijanove armije probijale se u predgrađe sovjetske prijestonice. Dim koji je kurnjavio od tutnjave aviona Lutvafea prekrio je najviše građevine, koje su durale i po više stotina godina. Jedino su vrhovi Kremlja bili još u vedrini. Stan crvenih careva prkosio je najvećoj Hitlerovoj operaciji kojoj je nađenuo ime Tajfun. Nacistička kliješta bila su na svega 19 kilometara od grada. I zima je već uveliko sprovodila svoju ofanzivu. Mraz je opsijedao snažno njemačko oružje.

Gruba ruka bez ijednog nokta na prstima ubačala je i posljednji komad namještaja na vatru koja je plamćela posred čađave kamare. Široke zlatne epolete bile su jedini vidljivi biljeg koji je razlikovao komandanta od običnog vojnika. Opsada koja traje gotovo godinu dana ove razlike učinila je manje vidljivim. Vatreni plamen obasjao je četiri muške figure oko starog astala pravljenjog od drveta dopremljenog iz dalekih tundri. Komandant je lupnuo snažno šakom, tako da su se prsti ocrtali na ratnoj karti: „Nakon Smolenska, nacisti ne smiju ni milimetar dalje“. Najviši od oficira istupio je korak bliže: „Tovariš Rokosovski, dozvolite da se obratim“. Đeneral je uputio oštar pogled prema sovjetskom majoru i zagrajao: „Druže Savoviću, reci što imaš, ali kratko, našoj matuški gori pod nogama“. Prisukao je major petu deceniju, nije navikao na krutost u ophođenju prema starijim oficirima, iako je u Vojnom stanu na Cetinju prije trideset godina svakog jutra reportirao prilikom podizanja crnogorskog barjaka. Poispravi se i odgovori: „Mislim da treba da osnujemo posebnu brigadu koja će izvršiti kontranapad na neprijateljske redove“. Komandantu Rokosovskom ideja o kontranapadu nije bila bliska, ali je znao da drug Kobe kao vrhovni komandant svih sovjetskih snaga već neko vrijeme nastoji da izvrši ovakvu sumanutu akciju. „Ostali napolje, Savoviću, ostani“. Dugo je u Staljinovoj nemilosti da bi lako zaobišao ovaj majorov prijedlog. Sumnjao je što se iza toga sakriva. Još su bile svježe rane na rukama od najokorelijih mučitelja. Želio je majora čuti nasamo, zato je otpuštio sve ostale. „Odakle ti ideja o kontranapadu?“ Dok je čekao odgovor, izvukao je iz ormara debeli svežanj papira koji je uzeo od kapetana NKVD koji je poginuo prije nekoliko dana na mini ispred rova. Pravila su nalagala da se u ovakvim slučajevima materijal morao neodložno predati što hitnije ili višem službeniku u armiji ili centrali sovjetske službe. Ośetio je iskusni ratni lisac da će mu ovi spisi kad-tad ustrebati. Obrisao je prašinu lijevom rukom i ukazao mu se naslov na ćirilici – Crnogorski emigranti. Okrenuo je prvu stranicu i počeo da čita:

Kako smo od našeg povjerenika iz Rima saznali, grupa oficira rasformirane crnogorske vojske uz pomoć sovjetskog ambasadora Jurnjajeva uspjela je da se ukrca potajno u brod i dođe do Odese. Ovo prebačanje uslijedilo je na intervenciju dr Anta Gvozdenovića, šefa crnogorske kraljevske vlade u egzilu. Na teritoriju Sovjetskog Saveza 3. juna 1924. godine iskrcala se grupa od 23 oficira crnogorske vojske na čelu sa komandirima crnogorske vojske Ivanom Puletinim Bulatovićem, Đurom Nikovim Ivovićem, Vojinom Zarovim Lazovićem, Blažom Spasojevim Vukašinovićem, Andrijom Jokovim Stankovićem, Radovanom Savovićem i poručnikom Andrijom Jovanovim Milićem. Imenovani su zakleti kralju Nikoli i pripadali su crnogorskoj vojsci u egzilu 1919. do kraja 1921. godine. Pozitivno su orijentisani prema Sovjetskom Savezu. Njihove namjere su da nastave borbu za svoje ideale. U svom nastojanju prilično su agilni, održavaju visok stepen konspirativnosti. Djeluju dosta brzo, dobro se povezuju sa lokalnim stanovništvom. Među njima ima veoma inteligentnih oficira. Kako navedena lica imaju visoke činove u crnogorskoj vojsci, sa završenom vojnom akademijom i komandnim iskustvom u više ratova i gerilskoj borbi, potrebno je preduzeti neophodne korake ka njihovom angažovanju u našoj vojsci. Njihove vještine bile bi od izuzetne važnosti sovjetskoj armiji. Grupa oficira nema komunističke ideje, ali sa simpatijama gleda na tradicionalne veze nekadašnje Kraljevine Crne Gore i imperijalne Rusije.

Komandir Vojin Lazović tvrdi da ga je crnogorska kraljevska Vlada proizvela u čin brigadira tj. đenerala. Nakon niza peripetija naše vlasti su ga primile u čin pukovnika sovjetske vojske, ali mu je ubrzo priznat čin đenerala. Sada služi u našim jedinicama na Kavkazu. Blažo Vukašinović završio je Pješadijsku školu u Saratovu, a školovanje su nastavili i Radovan Savović i Andrija Milić. Iako su čvrsto vezani za rodinu, niko od njih ne ispoljava namjeru da se povrati u Kraljevinu SHS.

Crnogorska grupa oficira doživjela je težak udarac, jer je 1. novembra 1924. nakon pet mjeseci teškog bolovanja preminuo u Moskvi komandir Đuro Ivović. Komandir Ivović se odmah nakon dolaska u našu zemlju vjenčao s Ludicom, ali nijesu imali potomstvo. Ivović je jedan od dvojice najstarijih među njima. Uživao je ugled njihove grupe. Doznali smo da je pomenuti nekada bio u misiji na Kritu i da je komandovao žandarmerijom u Crnoj Gori. Bio je u tijesnim odnosima s našim đeneralom Stevom Dragovićem jer navodno potiču iz istog mjesta u Crnoj Gori. Đeneral Dragović je organizovao sahranu i obavijestio porodicu o smrti njihovog rođaka. Kovčeg sa tijelom pomenutog Ivovića, pored generala Dragovića, nosili su Andrija Stanković, Blažo Vukašinović i Radovan Savović. Na sahrani su bili prisutni svi crnogorski oficiri i vojnici koji su došli iz Italije, kao i mnoštvo naših Rusa porijeklom iz Crne Gore. Među njima se naročito ističu oficiri Marko Martinović, sovjetski oficiri Andrija Milić, Mirko Marković, kao i partijski sekretar Petko Miletić. Govor je održao Vojin Lazović i još jedna osoba čiji identitet utvrđujemo. Kako nam konfidenti javljaju, među okupljenima mogle su se čuti parole o nezavisnoj Crnoj Gori, kralju Nikoli, ali i o očekivanjima Rusije (kako je oni još uvijek zovu) da im pomogne u ostvarivanju ove ideje.

Kako nam javlja osoba od najvišeg povjerenja, došli smo do podataka da grupa crnogorskih oficira raspolaže posebnim vještinama i znanjima koja su neophodna za našu vojsku. Vojin Lazović govori albanski jezik, specijalista je u gerilskom ratovanju, diverzijama i obavještajnim operacijama. Blažo Vukašinović raspolaže potrebnim znanjima jer je u Prvom svjetskom ratu komandovao izviđačkim jedinicama koje su duboko ulazite u neprijateljsku teritoriju, hvatale i ispitivale zarobljenike. Andrija Stanković posebno je vičan gerilskog borbi u ravnici i naseljenim oblastima. Radovan Savović je u crnogorskoj vojsci kao ađutant komandanta vojne žandarmerije bio zadužen sa obuku vojnih specijalaca, zaštitu granice i otkrivanje stranih špijuna. U skladu sa strogim direktivama naše centrale, od sada se svi izveštaji o djelovanju i aktivnostima ovih oficira imaju tretirati kao najstroža vojna tajna. Naš centar prestaje s praćenjem ove problematike, a dalje aktivnosti su isključiva nadležnost S odsjeka.

Kapetan Avakumov

Dok je Rokosovski gutao slova obavještajnog izvještaja, mijenjala mu se boja lica. Polako se smirivao jer je vjerovao da major Savović nema loše namjere. Obratio mu se ne skrećući pogled s papira: „Znači ti si Crnogorac, zato na juriš pozivaš?“ Osmjehnu se majoru Savoviću kratki brk na desnoj strani. Bi mu milo da čuje svoju nacionalnost iz usta slavnog đenerala pa s ponosom reče: „Da, druže komandante, ja sam Crnogorac. Moja domovina na prevaru je oteta. Mi zakleti crnogorski kraljevski oficiri borili smo se godinama iz šume za njenu vaspostavu.“ Dok je major  bio obuzet emocijama, jer mu je Crna Gora pomenuta nakon toliko godina, Rokosovski ga prekide riječima: „Kraljevski oficir? Nema više kraljeva i careva. Njih smo smakli da bi običan čovjek mogao slobodno da živi“. „Da, komandante, moja zakletva kao oficira data kralju je istekla. Kralj Nikola više nije u životu. Moja otadžbina Crna Gora više ne postoji. Sahranio sam i našeg kralja i naše kraljevstvo“, zaigra mu na dnu srca, koje poče jače da lupa, a glas kao da propadaše. Ośetio je da ga emocije savladavaju kao onda kada je čuo vijest o propasti Crne Gore. Činjelo mu se da gubi vazduh, da mu dah oduzima neka viša sila. Znao je da zakletva data Crnoj Gori se nikada ne može izbrisati. Ali na tren prekori sebe i pribra se. Śeti se da se zarekao da neće više nikada dozvoliti da mu dušu slome kao ti dan kad se oburda sve u što je vjerovao i čemu se zakleo. Nastavi: „Sada sam sovjetski oficir spreman do smrti da branim Moskvu i slobodu čovječanstva. U Crnoj Gori vazda se govorilo da nas sunce s istoka grije. Međutim, mi na slobodu gledamo drugačije. Ona je kao orao dok leti slobodnih krila, a ne kukavica koja se šćućurena u jamu krije. Slobodarstvo je pitanje duha i svijesti.“

Rokosovski omekša pa nastavi: „E, moj Savoviću, śećam se kao juče da je bilo kad je kralj Nikola uoči Balkanskih ratova pośetio naš korpus u Petrogradu. Momče sam još bio, a svaki od nas mu je prišao i poljubio ruku. Mislio sam tada da ljepšeg čovjeka još nijesam gledao. Pogladio me po kosi i dao mi dukat. Ali prošlo je to vrijeme. Rekoh ti, ni kraljeva ni careva nikad više. I dobro je što je tako“, pa se na tren okrenuo oko sebe i šapatom dodate: „Znam da ste ga zvali car junaka, mi kadeti divili smo se crnogorskom junaštvu koje ste pokazali u borbi protiv Napoleona i kasnije protiv Omer-paše i drugih naših dušmana“. Pojača glas i upita majora: „Imaš li što od familije?“ „Ne, komandante, sve svoje predadoh uniformi i zakletvi. Da je što bolje. Propade mi i država, i vojska, i zakletva. Ostade mi na dom sestra i moja najmilija sestrična“.

„Da li ste u kontaktu sa Blažom Vukašinovićem?“, pitao je više formalno Rokosovski. „Da, komandante, to mi je prijatelj još od đetinjstva. Dvije godine razlike je među nama. Zajedno smo pojeli džak soli. Taj je tvrda vjera. Sada je pukovnik i učestvuje u odbrani Moskve baš kao i mi, ali u armiji maršala Konjeva. Upravo njega sam htio predložiti za izvršenje zadatka koji sam pomenuo“.

Rokosovski je znao da mora biti oprezan. Iako je znao da Staljin intimno želi da kontranapad bude izvršen, vojno znanje mu je govorilo da još nije vrijeme za takav odvažan korak. Pred sobom je vidio oficira izražene volje i karaktera koji nije zavisio od spoljašnjih okolnosti, već isključivo od snage ideala u koje je čvrsto vjerovao. Odbiti prijedlog za napad, iako ga nije lično Staljin naredio, moglo je značiti staviti glavu na panj, a odobriti ga, značilo bi poslati u smrt hiljade sovjetskih vojnika. Ipak, odlučio je poslušati intuiciju i dozvoliti vojničku avanturu za koju je vjerovao, ako uspije, da će mu donijeti slavu Kutuzova i Suvorova. Topovi su tukli silovito, jedva su čuli jedan drugoga.

Ustao je i pozvao posilnog: „Radovane Savoviću, nezvanično odobravam kontranapad. Uspjeh dijelimo, a neuspjeh snosićeš lično ti. Prihvataš li?“ Obradova se, proradi u njemu ona stara krv kao kad je branio Crnu Goru od Austrougara. „Komandante, Vaša slava, moja glava. Dozvolite samo da okupimo provjerene Crnogorce za ovaj poduhvat.“ Rokosovski je samo klimnuo glavom, a Radovan je već nestao.

Ispred sovjetske brigade postrojene u predgrađu Moskve ađutant je pročitao komandni sastav: „Đeneral Stevo Dragović, pukovnik Blažo Vukašinović, major Andrija Milić i major Radovan Savović, komandant Prvog udarnog bataljona.“ Tiho u hladnoj januarskoj noći 1942. duboko su zamakli iza neprijateljskih linija. Promrzlih prstiju, njemački vojnici nijesu primijetili prolazak jedinice čije ime nije ni postojalo u zvaničnim dokumentima. Kad su već bili na uzvišenju oko kojeg su bili njemački tenkovi, Stevo je komandovao: „Davaj u napad!“ Jurnuli su svom žestinom. Njemci su bili u čudu. Čvrsto su vjerovali da su Rusi napuštili Moskvu. Zbunjeni od noćnog napada brzo su se snašli i osuli paljbu na iznenadnog napadača. Prvi junački pade Radovan, po starom običaju držeći u obje ruke otkinute dvije njemačke glave. A za njim i nekoliko vojnika. Dok je padao, jasno je vidio plavo nebo nad kapom lovćenskom. Pokuša da podigne ruke što više da prigrli ono što vidi. „Ah, moje sreće, više se nećemo razdvajati“, bilo je jedino što je uspio pomisliti prije nego je zauvijek čelom počinuo na zemlju. Od te noći i Njemci su počeli strahovati od napada.

Kad je nakon tri godine od ovog kontranapada i posljednji njemački vojnik napuštio sovjetsko tlo, preživjeli crnogorski oficiri pošli su na mjesto osnivanja Slavjansko-montenegrinskog puka da još jednom ukažu poštovanje mjestu odakle je sve počelo. Među ruševinama, čitave kvartire su bile sravnjene sa zemljom. Dim je još kuljao gradom. Jedva nađoše zgradu čije je jedno čitavo krilo bilo urušeno. Otvoriše masivna drvena vrata iz kojih izleće jato golubova. Prostorija je bila mračna kao i prvi put kad su u nju ušli. Prozračna svjetlost i dalje je izvirivala na kraju, ali stakla više nije bilo, niti onog što se sakrivalo ispod crvenog plašta. Šuškalo se da je jedino Radovanu bio poznat natpis sa nestale šaške. A znao je da može da bode.

„Što se dogodilo s ostalima?“, upitao je Andrija Milić koji je preko glave prevalio i rat u Španiji. „U januaru 1933. godine preminuo je u Moskvi i đeneral Vojin Lazović. Đeneral Ivan Bulatović nakon povratka iz Španije, u koju je vodio sovjetske jedinice, uspio je umaći. Od 1939. godine gubi mu se svaki trag s teritorije Sovjetskog Saveza. A mi, evo nas opet“, odgovori pun emocija Blažo. „Odužili smo se i Crnoj Gori i Rusiji. Mislim da je vrijeme da se sada vratimo odakle smo došli“, svečano saopšti Blažo Vukašinović. Andriji zaiskriše oči na pomen Crne Gore, ali ne zaboravi da priupita: „A što ćemo sa kostima?“ „Mi smo naš dug platili tim kostima, tu đe su pale, tu nek’ i počivaju. Ta će mjesta biti možda nadahnuće nekim novim naraštajima. Mi moramo za Crnu Goru poć. Ona je koliko čujem sada republika no Crna Gora. Naša Crna Gora“, odgovori mu Blažo.

Na Bosforu, septembar 2023.    Piše Srđa Martinović  fokalizator.me