Kad god bi se dogodilo da budem slučajni svjedok apsolutne šutnje kao nečijeg jedinog odgovora na gruba vrijeđanja, optužbe i provokacije koje im se upućuju od strane pretpostavljenih ili nalogodavaca, bez namjere i nesvjesno bi mi često pala na pamet CANU (Crnogorska akademija nauka i umjetnsti). Kakve sad to pa ima veze, sigurno ćete se zapitati. Zato sam u obavezi pokušati objasniti da nije baš toliko neosnovana i nesuvisla, ponajmanje neukusna, moja takva asocijacija, kako se u prvi mah možda čini.

Odmah mi se nametne pitanje kako ljudi mogu da otćute te silne uvrede i insinuacije od strane pretpostavljenih, makar im od toga zavisila poslovna sudbina. Da bez riječi pređu preko svih tih brojnih, nepodnošljivo drskih uvreda koje su im upućene. Koje do srži vrijeđaju njihov ponos i dostojanstvo, pljujući u lice integritetu njihove ličnosti. Napadači uporno i bezobzirno atakuju dok se napadnuti pokorno mire s položajem u kome su se našli.

Što u sličnim prilikama radi krovna institucija, esencija svekolike nacionalne pameti? Koliko direktnih, gotovo na dnevnom nivou upućenih uvreda, verbalnih i onih nastalih konkretnim djelovanjem kroz razna nepočinstva prema ovoj državi, stavlja na probu njen autoritet i dostojanstvo njenih članova? Koje dolaze od onih iz „bratske“ nam države (bratske jedino ako se ponašamo, pričamo i pišemo onako kako njoj odgovara) i njihovih domaćih prirepaka, a da ona, CANU, ne nalazi za shodno da reaguje. Svojataju nam i prisvajaju naša istorijska znamenja, naše najznačajnije ličnosti, naše umjetničke i naučne vrijednosti, čak i našu teritoriju, jednom riječju uzimaju nam državu i dušu ovog naroda, dok CANU pokorno ćuti. Ne pada joj na pamet da bude ono što joj je obaveza i dužnost, odgovorna intelektualna i duhovna brana od imperijalnih pretenzija druge države uz pomoć domaće služinčadi, na vitalne vrijednosti crnogorskog društva i države. Da gromko podigne glas razuma, znanja i odgovornosti, suprostavljajući se nasrtajima na naše istorijsko, naučno, umjetničko i kulturno nasljeđe  koje prisvajaju oni koji bi da nas obezimene, pretope i potope i za sva vremena zatru naše postojanje. I time pokaže ne samo da je živa i vitalna, već neuporedivo važnije, da je neprikosnoveni zaštitnik naše samobitnosti, našeg milenijumskog trajanja, naše kulture i duhovnosti. Da opravda ime koje nosi, uvjeravajući nas da je spremna beskompromisno se  staviti u službu odbrane nacionalnih interesa u situaciji kada su oni žestoko ugroženi. Zato je njeno „gromoglasno čutanje“ u ambijentu kakav je danas u Crnoj Gori, nešto nestvarno, nepodnošljivo degutantno i uvrijedljivo. Tišina, grobna tišina koja odzvanja kao eksplozija iz ove vodeće naučne institucije je jedini odgovor koji se od nje može čuti u odnosu na sva nepočinstva i uvrede koje nam priređuju ostrašćen zagovornici „srpskoga sveta.“ Mrtva tišina kao jedina istina o ponašanju vodeće Akademije jedne duboko ugrožene države koja se ruši pred njenim zamrlim čulima i jednako zamrlom savješću. No, svakodnevno se uvjeravamo da je naša stvarnost jednako fantazmagorična kao i svaka fikcija. Toliko toga nestvarnog se događa. Toliko nepodnošljivo gromaglasne tišine u situaciji kada bi i nijemi progovorili. 

Dakle, CANU koja nosi ime države koju neprestano vrijeđaju, omalovažavaju i urušavaju pred njenim očima, uporno potcjenjujući njene naučne i druge kompetencije, pravi se da sve to ne primjećuje. Taman kao oni siromasi s početka teksta kojima nije ni na kraj pameti da se suprostave torturi kojoj su nemilosrdno izloženi. A viđeli smo i zbog čega. 

Pa vi procijenite ima li smisla asocijacija o kojoj je ovđe bilo riječi.