Kako tvrdi dr.sc. Domagoj Nikolić u svojoj knjizi „Ilirija – Sveta zemlja“ (TELEdisk d.o.o., 2018), kontinuitet našeg naroda na ovom prostoru od prapovijesti do današnjih dana nije bio sporan i bio je dio znanstvenog diskursa sve do 19. stoljeća. Drugim riječima, do tada je svakome bilo jasno da su Južni Slaveni zapravo Iliri.

Međutim, nakon što su ilirsko ime, grb s polumjesecom i zvijezdom, te trobojnica zabranjeni carskim dekretima 1852. godine, austrougarska politika je stvorila pseudoznanost kojom je taj kontinuitet osporen, a cilj je bio ometanje južnoslavenskog ujedinjenja putem izgradnje niza manjih, rascjepkanih nacija ograničenog suvereniteta podložnih bečkoj i peštanskoj dominaciji.

Potomci drevnih Ilira proglašeni su Albanci, a Južni Slaveni odjednom postaju „doseljenici s Karpata“.

Teorija o velikom deseljenju nije se ozbiljno razmatrala sve do propasti ilirskog pokreta. Da se u 6. i 7. stoljeću nije dogodila seoba stotina tisuća, već seoba znatno manjeg broja ljudi na ove prostore, govore srpski povjesničar dr. Tibor Živković (1966.-2013.), ali i hrvatski povjesničar dr. Neven Budak. Oni su mišljenja da su drevni starosjedioci protjerani i istrebljeni u velikoj većini uz rijetke ostatke u visokom gorju, priobalju i na otocima, ali da su starosjedioci preživjeli u mnogo većem broju no što se pretpostavljalo. Isto tvrdi i bosanski povjesničar Đuro Basler, koji kaže da je u zemlji ostalo najmanje 85 posto starog stanovništva. I brojni su drugi povjesničari i znanstvenici imali gotovo identična razmišljanja…

Dakle, važno je napomenuti da su do istog zaključka došli znanstvenici i povjesničari različitog porijekla, ideološko-političkog opredjeljenja, generacija i disciplina, što ukazuje da teorija o dolasku nije vjerodostojna. No, usprkos tome i dalje se inzistira na teoriji o deseljenju jer je ona duboko ukorijenjena u ideološko i institucionalno tkivo današnjih vazalskih državica, što je bio slučaj i s obje Jugoslavije, pa tu treba tražiti osnovni razlog svih naših društvenih neuspjeha.

Stećci kao dokaz autohtonosti

Službena dogmatička povijest ne smatra da se u antici i ranije na Balkanu dogodilo išta naročito bitno osim rimskog osvajanja, pa stećke gleda kao spomenike iz kasnog srednjeg vijeka. Naime, po ovoj dogmi smatra se da u antici i ranije na našem prostoru nije postojao nitko osim razmjerno nepoznatih neslavenskih primitivaca koje su istrijebili došljaci Slaveni, to jest mi, pa ne postoji ni jedan smisleni kontekst u koji se stećci mogu smjestiti.

Zgošćanski stećak, pronađen u Donjoj Zgošći kod Kaknja (BiH)
Dogma o srednjovjekovnom porijeklu stećaka ustanovljena je u vrijeme kad je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu 1878. i kada se Europi otkrio jedan posve novi i neistraženi svijet. Brojne pronađene velebne megalitske nekropole diljem ovog prostora odjednom otkrivaju istinu, a to je da je prostor Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Srbije i Crne Gore jedinstveni kulturni, antropološki i etnički prostor koji posjeduje najimpozantniju i najstariju megalitsku kulturu u čitavoj Europi.

Ova otkrića unijela su nemir u redove zavojevača, jer veličina i drevnost naše kulture čini Zapadnu Europu inferiornom, a njihovu civilizacijsku misiju apsurdnom. I u političkom smislu nacionalno ujedinjeni Balkan predstavljao bi prevelik izazov Austrougarskom Carstvu, pa je bilo potrebno taj prostor fragmentirati u što je moguće veći broj međusobno suprotstavljenih vazalnih provincija.

Početak lažne povijesti

Laž o srednjovjekovnom porijeklu stećaka započinje austrijski arheolog i povjesničar Moritz Hoernes (1852.-1917.) čija istraživanja ignoriraju dotadašnja saznanja domaćih znanstvenih izvora koji tvrde suprotno.

Njegovom uspjehu je vjerojatno nehotično pridonio i britanski povjesničar i novinar Sir Arthur J. Evans, koji je 1875. godine na svom proputovanju kroz Bosnu i Hercegovinu i prvom susretu sa stećcima, te nakon razgovora s franjevcima u samostanu Guča Gora, zaključio da se radi o prapovijesnim ilirskim spomenicima koje je pripisao „bosanskim bogumilima“.

Naime, ovi franjevci su očito već bili pod utjecajem Franje Račkog koji je formulirao krivu teoriju o bogumilskom porijeklu Crkve bosanske i povezao stećke s tim periodom. Osim što je teorija o Crkvi bosanskoj kao bogumilskoj neutemeljena, stećci se ne mogu poistovjetiti s bogumilima, jer se teritorijalna rasprostranjenost stećaka ne poklapa s onom bogumila. Naime, kad bi stećci bili bogumilski spomenici, najviše bi ih trebalo biti u Bugarskoj, a tamo ih uopće nema.

Predaje i istina o stećcima

Predaje govore da su stećci izrađivani u pradavna vremena, a narodu divova koji ih je izrađivao pripisuju i neka nadnaravna svojstva – stećke su prema predajama na glavama nosile žene koje su živjele 900 godina („300 divovala, 300 nevovala, 300 udovala“). Spominju se i stećci koje je vuklo stotinu volova, ali nema spomena nekog plemića koji je na grob navalio gromadu od 15 ili 30 tona.

Naravno, ne postoje stari dokumenti o podizanju stećaka u srednjem vijeku, iako dalmatinski gradovi imaju vrlo kvalitetne arhive i mnoštvo stećaka u svojoj okolici. Nevjerojatno je da čak niti u Dubrovačkom arhivu ne postoji niti jedan dokument koji bi spomenuo bilo što o srednjovjekovnoj praksi izrade stećaka: nekog majstora, način prijevoza, cijenu izrade, bilo što.

Najbolji dokaz da stećci nisu rađeni u srednjem vijeku su same dimenzije i težina ogromnog broja stećaka. Ne postoji tehnološki kontekst u koji bi se smjestila praksa odvaljivanja megalita do 32 tone i njihov prijevoz na velike udaljenosti u srednjem vijeku. Uostalom, zašto bi se itko time bavio, a da istu tehnologiju ne upotrijebi u bilo kojoj drugoj gradnji?

Iliri i divovi

Brojne predaje iz Crne Gore, Hercegovine i Dalmacije opisuju divove i njihove karakteristike, a navodno se taj narod međusobno istrijebio. No, postoje i predaje koje govore da ih je istrijebio i s njihovim ostacima se izmiješao današnji narod.

Valja primijetiti da riječi div, divac, divica upućuju na stanje nevinosti, a putem veze s latinskim divus, na nebesko. To nam ukazuje da je taj narod u duhovnom smislu bio sasvim drugačiji od naše rase. Nije bio materijalan niti je težio ciljevima koje naša civilizacija smatra velikim. I genetika je bila različita – to znamo stoga što je taj narod bio izuzetno dugovječan, snažan, nije pobolijevao i imao je zdrave zube čitavog života.

Naš jezik preko riječi divljina (nekultiviran kraj – zemlja divova), divljak (neotesani primitivac – div ili onaj koji im se priklonio, mješanac) i divljaštvo (nedostatak kulture – način života divova i njihovih potomaka) čuva mutno sjećanje, makar i kroz barem djelomično poricanje istine, na primordijalno stanovništvo i sukob s divovima.

Provjeri/”Ilirija – Sveta zemlja” (dr.sc. Domagoj Nikolić)