Svi narodi imaju utvrđena viđenja sopstvenoga porijekla, razvoja i vrijednosti.

Slave sebe kao najstariji ili izabrani narod.

Većina naroda/nacija za sebe tvrdi da su B/bogom izabrani narod.

          Jevreji su najprije sa četiri saveza sa svojim Bogom Jahveom proglasili da su izabrani narod. Dao im je Obećanu zemlju i Mojsiju Deset Božjih zapovijesti.

          U vrijeme nastanka/stvaranja engleske nacije upomoć je prizivana i viša Božja sila. U tzv. puritanskoj revoluciji od 1642. do 1649. religiozni motivi ubrzavali su uspostavljanje duhovnoga jedinstva: kruna, nacija i konfesija su jedno, što je ubrzalo i integraciju državnosti. U Starome zavjetu su tražili uporište da je engleski narod od Boga izabran, kako su nekad bili Jevreji do raspeća Hrista. Engleska bi bila novi Izrael, engleska nacija je posvećena, engleska istorija je istorija svetosti. Čak je Oliver Kromvel izjavio u parlamentu da je otada engleska nacija “narod kome je sam Bog dao pečat“. Najavljen je misionarski pohod Engleske daleko izvan njenih granica. Mnogo kasnije je Sesil Rodes (1877) ponovio da je Bog predodredio engleski narod da osvaja svijet. „Tvrdim da smo mi prva rasa svijeta i da je bolje za čovječanstvo da se mi nastanimo u što većem dijelu sveta...“.[1]

          Velikoga suparnika u odabraništvu Engleska je dobila u svojoj dotadašnjoj koloniji, novonastajućoj nezavisnoj SAD. Naseljenici na „novoengleskoj“ obali, takođe puritanci, novu su društvenu zajednicu u nastajanju nazvali „Američki Izrael“, „Novi Sion“, „Novi Jerusalim“, „svetli grad na brdu“. Stvoren je novi „vrt Eden“, koji je uzor za cio globus i ima misionarski zadatak: „Bog (je) Ameriku izabrao da ostvari svoje planove“. U službenome pečatu Sjedinjenih Država utisnut je Novus Ordo Seclorum. I pjesnici Ralf Emerson i Volt Vitman zanose se spasilačkom misijom Amerike. Anglosaksoncima je određen globalni kolonizatorski zadatak. Anglosaksonska rasa će potčiniti cio svijet. Predviđeno je još krajem 18. vijeka da će američka imperija biti najveća koja je ikada postojala, „kraljica svetskih carstava“. Manifest Destiny sadrži vjerovanje da je sudbina Sjedinjenim Državama namijenila da dominiraju i svojim kontinentom i cijelim svijetom. Prema novinaru Vilijemu Alenu Vajtu, zapisano je „za izabrani narod u Americi“ da mu pripada da osvoji svijet, dok je senator Albert Beveridž smatrao da je „veliki Božji plan obznanjen“ u tri stavke: „blagostanja Amerike, suprematije Amerike i imperije Amerike“. Najprije će sve biti određeno profitom, pa onda spasenju svijeta amerikanizacijom. Mnogi američki državnici su ponavljali da će se svijet oporaviti prihvatanjem American way of live (američki način života),  s čime je povezan i američki ekonomski nacionalizam. Izvršena je eksternalizacija zla i fiksiran smrtni neprijatelj, koji mora biti uništen ili pokoren. Neprijatelji su Satanina djeca, najprije Indijanci, Englezi kralja Džordža s kraja XVIII vijeka, pa Huni cara Vilhelma II, nacisti Adolfa Hitlera, Azijati Ho Ši Mina, horde Sadama Huseina ili S. M. Neprekidno se izmišljaju iskonski neprijatelji a prikrivaju sopstvene slabosti. „... Eksternalizacija zla rasterećuje sopstveno osećanje vrednosti i sopstvenu samosvest“.[2]

Njemci su takođe Bogom izabrani narod. U vrsti teološkoga nacionalizma najznačajniji protestanski teolog XIX vijeka uzvikuje: „Mi Nemci smo izabrani narod koji reprezentuje čovječanstvo“. Vodeća glava političkoga romantizma Adam Miler ustvrđuje da sve što je veliko, temeljno i vječno u evropskim institucijama jeste njemačko. I znameniti Fridrih Šiler nalazi da je Božji plan da Njemci budu najsposobniji narod. „On je izabran od svetskog duha“, „Veliki narod“, i jedan od „svetih naroda čovečanstva“, kako ga naziva Fridrih Ludvig Jan, postaće besmrtan, pošto ima sveti zadatak „usrećitelja čovečanstva“ snagom svoje „ljudske božanstvenosti“ da kao Mesija blagoslovi zemlju. U okviru tzv. kulturnoga nacionalizma, Njemce su nazivali Grcima novoga doba. Filosof Johan Gotlib Fihta je odredio Njemcima da „upravljaju i vladaju svetom“, pošto bi inače svijetom zavladali Turci, crnci, sjevernoamerička indijanska plemena, što bi učinilo kraj sadašnjoj civilizaciji. /Naveo sam shvatanja o Slovenima./

Jeste da je svoje viđenje smještao u filosofski kontekst, ali je uveliko doprinosio mitu o superiornosti njemačke nacije.

          Izabrani narod ima pravo i na „obećanu zemlju“, koja će se ostvariti u velikome njemačkome carstvu. Smetnje su iskonski neprijatelji njemačke veličine: Francuzi, „bestidna i nemoralna francuska rasa“, protiv koje treba povesti krstaški rat. Vrhunac njemačkoga „oboženja“ usmjeren je protiv Jevreja, koje treba i biološki uništiti.[3]

Potvrdu da su Božanskoga porijekla Njemci su, u Drugome svjetskome ratu, utisnuli na vojničkim opasačima: Got müt uns/Bog je s nama.

Francuzi su, međutim, uvjereni da su baš oni spasitelji Evrope.

          Prema Maciniju, Bog je Italijanima dao najbolju zemlju Evrope. Japan je u istoj optici „Zemlja bogova“.

Ruski narod je „bogonosac“, tvrdio je F. M. Dostojevski. Svaki narod je dotle narod dok ima svoga Boga. U Zlim dusima uzvisuje ruski narod. „Ako veliki narod ne vjeruje da je istina jedino u njemu (samo tako: u njemu i isključivo u njemu), ako ne vjeruje da je on jedino kadar i pozvan da svojom istinom sve uskrsne i spasi, on se odmah pretvara u etnografsko gradivo, a ne u veliki narod... Jedini narod ’bogonosac’ – to je ruski narod’’.

          Bog i Hrvati su zajedno. Velike su zasluge Hrvata za odbranu hrišćanstva od osmanlijske najezde.

Srbi su Nebeski narod.

Svako ima svoga B/boga, samo za sebe.