INTELEKTUALCI I POLITIKA
Nik Gašaj
Kroz istoriju se, globalno, razlikuju dvije suprotne i veoma snažne
intelektualne struje u odnosu na javnu vladajuću politiku. Prvu čine intelektualci
zastupnici pozitivističke, odnosno funkcionalističke filozofije. Prema njima,
sve što odstupa od vladajućeg režima je samo devijacija, deformacija i
patološki slučaj. Ova intelektualna struja stalno se sama nametala s otvorenom
ponudom da bude korišćena za održavanje vladajućeg poretka i zaštitu njegovih
interesa od revolucionarnog napada – promjena. Ovakva socijalna usmjerenost
zajednička je svim njenim protagonistima od Konta, preko Dirkema
do Vebera. Cjelokupni intelektualni kapital usredsređen je na
istraživanje jedne strane stvarnosti: poredak, stabilizaciju postojeće
strukture – iako je ona nerijetko predstavljala dehumanizovan društveni
poredak. Na drugoj strani, sistematski su zanemarivane društvene promjene. To
je, u stvari, u biti statistička koncepcija o održavanju statusa kvo i
konzervativna i zarobljena misao o društvu i politici.
Druga intelektualna struja je bila pobornik kritičke filozofije – to je
mišljenje u okviru jedne nove vizije o novim ljudskim i društvenim mogućnostima
koja je prekoračila postojeću strukturu i bilo je duhovno oružje za njenu
promjenu. Sa saznajnog stanovišta osnovna sposobnost kritičke filozofije se
ogledala u rastvaranju svijeta pseudokonkretnosti, to jest, svijeta tekućih
predstava, privida i prodiranja do osnove njihove istinske pojmljivosti, do
stvarnog jezgra društva, do formule po kojoj se jedno društvo formira, održava
ili mijenja. Ova kritička intelektualna struja nije težila isključivo
opisivanju i tumačenju postojećeg nego je smatrala da se jedno društvo definiše
i njegovim novim mogućnostima i alternativnim institucijama koje su više u
skladu sa ljudskim potrebama. Ona je bila intelektualna strana istorijskog
procesa emancipacije i istraživanja puteva i društvenih snaga koje su mogle biti
nosioci nove društvene stvarnosti. Taj proces je zastupala plejada duhovnih
veličina kao što su: Lukač, Korš, Bloh, Sartr,
From, Markuze, Mils, Goldman, Kosik, Gouldner, Horkhajner
itd.
Iz ovoga proizlazi da svi veliki globalni sukobi u sferi nauke, umjetnosti,
morala, religije i politike uvijek u svojoj žiži imaju sukob intelektualaca
koji zastupaju divergentne socijalno-istorijske orijentacije. Mit o
intelektualcima je razbijen i time što je veliki broj obrazovanih ljudi često
postajao sastavni dio autokratskih političkih režima. Postaju dio političkih
sistema zasnovanih na dominaciji, alijenaciji i dehumanizaciji. Intelektualci
su svoj rad potčinili centrima političke moći i profiterskom interesu. Naravno,
nema ničeg težeg nego kada se određeni intelektualni i politički mediokriteti
„odjenu odorom” koja im ne pristoji ili je neadekvatna njihovom „stasu”. Oni
vremenom uobražavaju da „takva odora” čini njihovo biće – a ne njihovo duhovno
beznađe ili pustoš. Takvi intelektualci se birokratizuju, pretvaraju u rutinere,
emotivno i intelektualno opadaju, a u političkoj praksi se podređuju
utilitarizmu dnevne politike i uskom krugu interesa. Oni do kadrovskog
unapređenja dolaze po principu do ut des, tj. ja tebi, a ti meni, i liniji
lične „konstruktivnosti”, poslušnosti i poltronskog serviliteta u odnosu prema
etabliranim političkim
strukturama, odnosno prema neformalnim centrima političke moći.
Bezbroj je načina kojima su moćnici držali u mraku podređene, kao i
tiranskih metoda kojima su se oslobađali kritičara, ličnosti koje su se
isticale moralnom autonomijom i slobodarskim idejama, a naročito potencijalnih
suparnika i alternativnih vođa naroda. „Tirani vole rđave ljude”, piše Aristotel
„zato što uživaju u laskanju, a čovjek slobodnog duha ne umije da laska. Plemeniti ljudi umiju da vole, ali ne i da laskaju. A rđavi ljudi mogu
da se upotrebe za nečasne poslove”.
U svijetu u kojem živimo svjedoci smo istorijskih kretanja i zbivanja u
kojima su logika sile i logika istine suprotstavljeni. Čini se da je taj odnos
lijepo objasnio Gorki kad je rekao: „Država ubija čovjeka da bi u njemu
vaskrsla životinja i pošto snagom te životinje učvrsti svoju vlast, bori se
protiv razuma, koji je uvijek neprijatelj nasilju”. To su najmračniji trenuci
istorije. Ali, to odslikava odnos između neliberalne politike na jednoj strani
i građanina i inteligencije na drugoj strani.
Istorija je puna primjera antiintelektualizma kao iracionalne politike
osporavanja kritičkog djelovanja humanističke i stvaralačke inteligencije. No,
i kada su stvaraoci i dostojni intelektualci bili sasvim blizu najužem
političkom krugu, najveći broj mislilaca nije uspio da sasvim prodre u tajnu
politike. Politička teorija ukazuje da je teško uhvatljiva ćud politike. Ona je
priređivala iznenađenja i velikanima društvene i političke misli, a da ironija
bude veća, i onda kada su se nalazili uz rame i u prijateljstvu s vladarima. Platon
zamalo dva puta nije platio glavom to što je vladarima Sirakuze, inače svojim
prijateljima i na njihov poziv, davao „mnogo” savjeta. Isti slučaj, samo sa
mnogo težim epilogom, ponavlja se i dvije hiljade godina kasnije sa Tomasom
Morom, kome Henri VIII, inače njegov veliki poštovalac i prijatelj,
izriče kaznu, koja predstavlja najdrastičniji primjer srednjovjekovne
brutalnosti. I u najnovije vrijeme svjedoci smo sličnih pojava.
I da zaključim: gore navedeno, ukazuje da okoštale definicije koje svakog
čovjeka koji je prošao kroz fakultete definišu kao intelektualca više nijesu
dovoljne da se razumije suština intelektualnog života i uloga intelektualaca.
Naime, poznato je da se kao intelektuaci predstavljaju i oni koji su završili
neki fakultet u perifernim ili poluperifernim mjestima, odnosno na nepoznatim
univerzitetima sa slabim uspjehom, kao i da su studirali mnogo duže nego što
traju studije, ili su diplome kupili odnosno falsifikovali. Tako da postoji
veliki broj osoba sa fakultetskim diplomama, ali bez stručnog i naučnog znanja.
U stvari to su tzv. „intelektualni blebetači”. Naravno, u zapadnim evropskim
zemljama i SAD takvi „kadrovi” ne mogu se nigdje zaposliti, jer oni se ne
smatraju intelektualcima. Dok, kod nas, nerijeko se oni prvi zaposle, čak neki
i dobiju visoka rukovodeća radna mjesta u državnoj administraciji. Da nije
žalosno, to bi bilo komično. Ali, to je u
funkciji primjene crnogorske formule kadrovske politike: “To je naš”!
1 Komentara
štefan Postavljeno 26-05-2023 00:28:15
Gosp. Gašaj, čestitam na ovaj izvanredan stručan i naučan tekst.
Odgovori ⇾