(Vidi o tome: Dr Dimitrije-Dimo Vujović, “Ujedinjenje Crne Gore i Srbije 1918”, Titograd, 1962, str. 274. Vidi o tome i: Dr Dragoljub R. Živojinović, „Crna Gora u borbi za opstanak 1914-1922, Beograd, 1996, str.259).

Prije nego osvrnemo na Divajnovu akciju protiv više nego štetnog djelovanja Andrije Radovića protiv Crne Gore i kralja Nikole, navešćemo osnovne podatke iz biografije Andrije J. Radovića.

Andrija J. Radović (1872-1947), iz Martinića, u Bjelopavlićima, kod Danilovgrada. Na Cetinju je završio osnovnu školu i tri razreda gimnazije. Studirao je na Vojno-inžinjerskoj akademiji u Italiji. Od 1894. godine radi kao vojni inžinjer. Bio je sekretar vojnog senata, maršal Dvora, načelnik ministarstva unutrašnjih poslova. Bio je ministar finasija i građevina u prvoj Ustavnoj Vladi Knjaževine Crne Gore na čijem se čelu nalazio Lazar Mijušković.

Andrija Radović je bio predsjednik je Crnogorske Vlade od 15. januara do 15 aprila 1907. godine, kada je podnio ostavku. Član je Narodne stranke. Bio je ministrar spoljnih poslova Knjaževine Crne Gore od januara do aprila 1907. godine. Osuđen je u bombaškom procesu 1908. na 15 godina zatvora zbog zavjereničke, subverzivne djelatnosti protiv crnogorske države. U zatvoru bio je do 1913. godine, kada je pomilovan. Kad su mu vraćena građanska prava, postavljen je za državnog savjetnika. Tokom Prvog svjetskog rata bio je crnogorski delegat u Francuskoj. U doba sloma Crne Gore bio je u Italiji. Kralj Nikola ga postavlja za predsjednika crnogorske izbjegličke Vlade u Bordou u Francuskoj maja 1916. godine. Predsjednik crnogorske Vlade bio je od maja 1916 do januara 1917.godine, kada je, po nalogu srpske Vlade, podnio ostavku na tu funkciju i stao na čelo “Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje”, kojeg je 4. marta 1917. godine, preko svog poslanstva u Parizu i poslanika Milenka Vesnića formirala srpska Vlada. “Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje” je finansirala, usmjeravala i konstrolisala srpska Vlada sa ciljem da diskredituje kralja Nikolu i crnogorsku Dinastiju i da radi na uništenju nezavisne države Crne Gore. Andrija Radović u Ženevi pokreće aprila 1917. godine list “Ujedinjenje”, koji je od avgusta 1917. godine izlazio u Parizu. Posljednji broj toga lista izašao je 15. decembra 1918. godine. Na Mirovnoj Konferenciji u Parizu 1919. godine Andrija Radović je bio član srpske delegacije kao “ekspert” zadužen za pitanje Crne Gore. Nakon aneksije Crne Gore Srbiji, u Kraljevini SHS, bio je poslanik, član Demokratske stranke Ljubomira Davidovića i viceguverner Narodne banke Jugoslavije.

Patriotska crnogorska egzilantska organizacija “Komitet crnogorskih izbjeglica” na čijem se čelu nalazio advokat i ministar crnogorske Vlade u egzilu Vladimir Đ. Popović, oštro je napala Andriju Radovića, kojega je beogradska vlada delegirala u Pariz na Mirovnu konferenciju kao šefa sekcije za Crnu Goru. Andrija Radović je stigao u Pariz i marta 1919. godine počeo da sudjeluje u radu Mirovne konferencije. ”Komitet crnogorskih izbjeglica” u pismu američkom predsjedniku Vudro Vilsonu 6. maja 1919. godine optužuje Andriju Radovića kao agenta srpske vlade i poslanika u Parizu Milenka Vesnića, koji je za 500.000 franaka izdao i prodao Crnu Goru Srbiji itd. Predsjednik crnogorske Vlade u egzilu Jovan S. Plamenac je u pismu Edvardu Hausu 2. juna 1919. godine uložio žestok i energičan protest protiv, kako je rečeno, ”izdajnika Andrije Radovića koji je prije kratkog vremena podnio Konferenciji memorandum, koji je lista najvećih laži protiv Crne Gore”.

Nakon donošenja Krfske deklaracije 20. jula 1917. godine, protiv čije sadržine je reagovala crnogorska Vlada u egzilu smatrajući da je donojeta bez legalnih i legitimnih predstavnika Crne Gore, optužući srpsku vladu da napada suverenost i nezavisnost Crne Gore, oglasio se i Aleksandar Divajn, osuđujući Kfrsku deklaraciju kao temeljno anticnogorski akt. Divajn je napadao Krfsku deklaraciju, tvrdeći da predstavlja „napad jedne savezničke države na drugu“. Svoje odlučno protivljenje Krfskoj deklaraciji Divajn je izrazio u knjizi „Montenegro in history, politics and war“, London, 1918. godine u kojoj tvrdi da je „Crnogorcima uvijek bilo drago što su srodnog porijekla sa Srbima, ali da nikada neće dopustiti da se nađu u podređenom položaju“.

(Vidi o otme i: mr Slavica Ratković- Kostić, “Djelatnost Aleksandra devina u korist Crne Gore i kralja Nikole 1916-1923“, zbornik radova „Kralj Nikola-ličnost, djelo i vrijeme“, CANU, knjiga I, Podgorica, 1998.str. 241).

Inače, cijeli novčani prihod ostvaren od prodaje te knjige Divajn je poklonio „Crnogorskom crvenom Krstu“.„Glas Crnogorca“, zvanični organ Kraljevine Crne Gore u egzilu, za Aleksandra Divajna pisao je da je osvjedočeni i vjerni prijatelj Crne Gore kome „svaki Crnogorac duguje blagodarnost na njegovu dobrotvornom zauzimanju i radu za Crnu Goru“.

(„Glas Crnogorca“, Neji na Seni kod Pariza, broj 37. od 14/27 oktobra 1917. str. 1).

Prof. Aleksandar (Alex) Divan je u svojstvu predsjendika Engleskog dobrotvornog društva u Londonu u uglednom engleskom časopisu „The Near East“ („Bliski istok“) u broju 334, od 28 septembra 1917. godine objavio jedan opširni članak, pod naslovom „The anti-montenegrin campaing“, a kojeg je u prijevodu sa engleskog publikovao „Glas Crnogorca“ u Nejiu na Seni kod Pariza. U tome članku, pored ostalog, Divajn piše da zna dobro Andriju Radovića, bivšeg crnogorskog ministra predsjednika, da ga je lično slušao kako se Radović nekada zakljinjao u vjernost Crnoj Gori i njenom vladaru, a da se je potom potpuno preobratio, te da radi „iz sve snage da uništi crnogorsku dinastiju“. (Ibidem, str. 2).

Divajn za Andriju Radovića u tom članku piše „kako se on stavio u službu neprijateljima staroga Kralja, i radi protivu svega onoga što je nekada branio, to je već po sebi dovoljno da ga diskredituje u očima svega poštenog i pametnog svijeta u Crnoj Gori“. (Ibidem, str. 2).

Profesor iz Vinčestera Aleksandar Divajn žestoko kritikuje Andriju Radovića i njegove saradnike iz „Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje“, kao i njihov organ „Crnogorski bilten“ („Bulletin Montenegrin“), koji u inostranstvu vodi anticrnogorsku kampanju. Za Radovića, Divajn kaže da je dušmanin Crne Gore i kralja Nikole i da je cijela Radovićeva političko-propagandna akcija sastavljena od najobičnijih kleveta na račun Crne Gore i njenog vladara. Divajn osuđuje srpsku propagandu protiv Crne Gore, a kao vrhunac te ujdurme smatra Krfsku deklaraciju, donijetu jula 1917. godine, kako Divajn piše, „koju je potpisao srbijanski ministar predsjednik g. Pašić i dr Trumbić, u ime jugoslovenskog komiteta, a u kojoj se naprosto raspolaže Crnom Gorom i ista stavlja pod dinastiju Karađorđevića bez ikakva obzira na želje naroda i na njenu sadašnju dinastiju! S druge, pak strane, držanje Crne Gore u pitanju Južnoga Slovenstva ne samo da je čisto i bistro, nego bi ga trebalo preporučiti svemu objektivnom svijetu. Crna Gora nema volje ulaziti u svađu ni u borbu protivu svoje susjedne braće. Ona se drži toga stanovišta da isključivo narodu pripada pravo raspolaganja u dinastičkim i nacionalnim pitanjima, a takvo gledište su bezbroj puta odobrili i najveći naši državnici. Crna Gora je vazda bila za jedinstvo svih Slovena, ali ne za ujedinjenje same Srbije sa Crnom Gorom, drugim riječima za prisajedinjenje Crne Gore Srbiji, – onoj Srbiji radi čije odbrane Kralj Nikola je izgubio svoju zemlju. Sva nastojavanja u tom pogledu, bilo silom bilo milom, Kralj Nikola smatra u današnje vrijeme ne samo kao prevremena, nego kao protivna ustavu i zakonu. Narodna Skupština na Cetinju jeste jedino pozvana da slobodno riješi o ustavnim promjenama koje će stvoriti u novoj Evropi, ali tome nije vrijeme sad.

Oslobođenje ugnječenih naroda, pravo svakojeg naroda da sam sobom vlada bez ičije prevlasti, jesu sveta prava, koja saveznici moraju štititi i braniti: tako dakle i punu slobodu i nezavisnost da narod u Crnoj Gori odredi svoju buduću sudbinu. Ali, međutim, neka bi se prekinulo s ovim napadajima, i neka bi sva energija bila upravljena protivu zajedničkih neprijatelja!

S poglednom na to da Crna Gora nije danas u mogućnosti da izrazi narodnu volju pred Engleskom, jer ona, po nesreći, nema svoga diplomatskog zastupnika među nama, to ta dužnost pada na sve nas koji znamo njenu slavnu prošlost, – prošlost nigda krljvu i nigda izdajstvom niokaljanu-da se mi pokažemo kao njeni prijatelji koji su riješili pomoći joj da postigne ono što joj po pravu pripada“.

(Članak Aleksandra Divajna objavljen je u prijevodu sa engleskog jezika u: “Glas Crnogorca“, Neji na Seni kod Pariza, broj 37. od 14/27 oktobra 1917. str. 1-2).

Divajn se nalazio “u središtu svih procrnogorskih akcija u Velikoj Britaniji”.

(Dr Živko Andrijašević i Dr Šerbo Rastoder, “Crna Gora i Velike sile”, Podgorica, 2006. str. 175).

On je napisao veliki broj članaka i knjiga na crnogorske teme i u korist Crne Gore. Pisao je predstavke, memorandume i druge akte brojnim istaknutim evropskim i svjetskim državnicima i međunarodnim forumima, u kojima je zahtijevao poštovanje prava Crne Gore na postojanje kao nezavisne države. Cjelokupnu djelatnost u korist Crne Gore finansirao je vlasnitim novčanim sredstvima.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i autora teksta