Iako u savremenoj globalizaciji – što je za njenu prirodu, karakter i suštinu paradoksalno, ali istovremeno i egzaktno istinito – živimo u ''etnička vremena'' (Dušan Kecmanović: 2001), u postojećoj literaturi još uvijek ne postoji opšteprihvaćena definicija manjinskog naroda i manjine. To su priznali i u Ujedinjenim nacijama, a posebno je sporan pojam ''manjina''. Da li je potrebno reći da ga nitko ne voli? (Siniša Tatalović: 2001). Ovaj pojam je moguć samo i jedino kao dio kategorijalnog aparata u kojem dominiraju pojmovi "nacionalne većine", "nacionalne manjine", "manjinskih prava", "matične" nacionalne države, "manjinskih naroda", "etničkih i nacionalnih grupa", koji uzeti u apsolutnom smislu i u balkanskoj varijanti, zakonito idu u anticivilizacijskom smjeru, i na kraju nužno i "prirodno" završavaju sa tragičnim i užasnim "etničkim čišćenjima" i drugim nacionalističkim ekstremima "krvi i tla", nasilnim prekrajanjima granica i slično. Zato se potrebno suočiti sa ''etnicitetom u novom ključu''. (Ričard Dženkins: 2001) Pojam nacionalne zajednice, u okviru savremene globalizacije, za razliku od ''manjinskih'' pojmova nema ni u terminološkom ni u suštinskom smislu negativnih konotacija i primisli. On obuhvata podjednako i većinski i manjinski etnicitet. Svakom etničkom narodu globalno daje ravnopravnu nacionalnu, pravnu i građansku legitimaciju bez obzira na njegovu kvantitativnu veličinu i jačinu na bilo kojem posmatranom teritorijalnom uzorku (državnom, regionalnom, lokalnom). Jer, ''etnicitet nije osobeni atribut manjina, niti je ograničen na egzotične Druge.'' (Ričard Dženkins: 2001)

Ako uzmemo u obzir da su svi građani jedne moderne pravne i demokratske države ravnopravni i jednaki pred zakonom, a da u okviru svojih nacionalnih zajednica (bez obzira, dakle, na brojnost njenih članova), u međusobnom odnosu svojih članova-pripadnika i u međusobnom odnosu sa drugim nacionalnim zajednicama i državnim institucijama grade demokratsku, građansku i multietničku strukturu njihove jedine domovine, onda im jedina matična država može biti upravo ona, to jest država u kojoj i žive, bez obzira na njihova objektivna i subjektivna nacionalna, vjerska i politička pripadanja i opredjeljivanja. Dakle, matična država svim nacionalnim zajednicama jeste i može biti samo ona u kojoj njihovi pripadnici žive i egzistiraju, tj. čiji su državljani i u kojoj ostvaruju svoja temeljna ljudska i građanska prava. Naravno, ljudski je da komuniciraju sa svojim sunarodnicima u drugoj (najčešće susjednoj) državi, da učestvuju u demokratskim raspravama, ali ne mogu biti dio procesa odlučivanja u tzv. državi (svog) matičnog naroda. Sve ostalo je stvar emocija i da kažemo uslovno, "(pra)istorije", koja se mora ostaviti arheolozima i istoričarima, a voditi život u savremenosti na način moderno i demokratski koncipirane države u kojoj će svi njeni građani imati sva zagarantovana ljudska, nacionalna i građanska prava. Valter Benjamin je govorio o potrebi da se ljudi oslobode emocija kada se radi o istoriji i da pokušaju da saučestvuju sa Drugima na racionalnoj osnovi, hladne glave i sa ''indolencijom srca''. (V. Benjamin: 1974)

Kada se ovako razmišlja i postave stvari, onda, dakle, jedni građani neće razmišljati kao članovi "stada", tj. "većine", "gomile", ma koliko i kako ona bila (o)pravdana i definisana, istorijskim ili aktuelnim razlozima i motivima, te im neće "snagu" inspirisati i davati gola, kvantitativna, odnosno brojčana premoć, na jednoj, i neće na drugoj strani, drugi građani razmišljati kao uplašeni, usamljeni i egzotični primjerci i članovi "sekti" i "etničkih i manjinskih grupa" spremni i pripremljeni ("zgotovljeni" od "inžinjera ljudskih duša") za nacionalni "odstrel" i "etničko čišćenje", koje naravno uvijek ima dva lica, odnosno i lice i naličje, što je oličeno u sintagmi da "batina ima dva kraja". Svako ko propovijeda i sprovodi nasilje ne bi smio ovo da zaboravi. Tako je u svim aspektima nasilja – od primjene gole, fizičke sile do ''finije ruke'', recimo, propagandno-medijske mašinerije, što je sve u krajnjoj liniji kontraproduktivno čak i za one u čiju se ''korist'' sprovodi. Riječ je o ''bumerangu ostrašćenih jednostranosti.'' (Dušan Kecmanović: 2001)

Crnogorska država bi morala biti država svih njenih građana, i "većine" i "manjine". Zapravo, svi su većina - i to bez znaka navoda! Svi su stvarna, realna većina (a ne podvojena, privilegovana "većina" prema manje vrijednima "manjinama"), jer su svi crnogorski građani, jer su svi pred zakonom i svim crnogorskim državnim, sudskim, policijskim, političkim, kulturnim i drugim institucijama jednaki. Građani se više ne dijele na "većinu" i "manjinu" u etničkom smislu, oni se dijele i mogu se dijeliti samo i jedino na političku većinu i političku manjinu koje se verifikuju na slobodnim, fer, poštenim i demokratskim višestranačkim izborima. To je jedina civilizacijska podjela, "podjela" koja građanski i demokratski ujedinjuje pripadnike različitih nacionalnih, istorijskih, vjerskih, kulturnih, socijalnih, profesionalnih i drugih korpusa, garantujući i ostvarujući im svakovrsnu ravnopravnost, jednaka i ista prava, ali i obaveze i odgovornost. Na ovoj demokratskoj i civilizacijskoj osnovi otvorenog društva i pravne države, pripadništvo specifičnim nacionalnim zajednicama kao reprezentima autentičnog i posebnog istorijskog, vjerskog, etničkog, kulturnog, jezičkog i svakog drugog identiteta, osjećanja i porijekla, nikako, to jest ni u kom slučaju ne može da bude uzrokom eventualnih podjela, sukoba i nesporazuma. Upravo suprotno. ''Etnicitet se tiče kulturne diferencijacije (imajući na umu da je identitet uvek dijalektika između sličnosti i razlike)''. (Ričard Dženkins: 2001)

U ovom dijelu Evrope, Crna Gora je svakako pozitivan primjer multietničkog i multikonfesionalnog sklada. Još mnogo toga treba uraditi, ali osnova postoji, i što je veoma značajno i istorijska, državotvorna i aktuelno-politička. Vidimo da su sve pretpostavke uspješne demokratske prakse za rješavanje odnosa između takozvane "većine" i takozvane "manjine" pred nama.