Kultura

Goran Sekulović

Filozofsko nebiće „blagoslovljene“ žene ili: ’’ljubav je moja u daljini'' (X)

(15 riječi)

TIN UJEVIĆ – ’’LELEK SEBRA’’

 

 

                               ‘’Istinskomu biću mi smo prešli među.''

‘’Mi smo išli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.’’

 

                                  ‘’Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
                                    Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.’’

                               ’Slika moje duše nema kronike’’

                               ‘’Je li usna zbori ili nebo svira?’’

                                                                                 (Tin Ujević)

’’Umjetnost je za stvaraoca prokletstvo, ali i veliki blagoslov. Niko ne zna njegove muke, niti on može da iskaže te muke. On je jedno prokleto biće, ali i potrebno. I uopće nama su prokletnici potrebni, da bismo razlikovali one koji nijesu prokleti.’’(Mirko Božić)

 

Pored žene, kroz Ujevićeve pjesme iz „Leleka sebra“, reklo bi se podjednakim intenzitetom, provlači se i njegova sudbina, zlokobna, puna teških i mračnih strana, koje mu zaslepljuju oči, nedajući mu da ide dalje, da krene u bolje sjutra, zapravo da nađe smisao svog života, da odvoji one njegove dobre strane, da se nekako uklopi u njih. Pjesnik je slab i sam, star a mlad, nemoćan, nemiran, očajan, gažen, umoran, žalostan, zapušten. Pjesnik – kome se bliži zadnja ura kaže: „Umrijeću, umrijeću; treba otići meni se ne živi“ – pjesnik pomiren sa sobom – u jednom trenutku ipak pita: „Da li sahat kucnu da se bude čovjek“ – pita se: „Ko sam ja? Ko će mi reći ime moga cilja? Što ću, koga volim, što tražim, kuda idem, za čim lutam?“ Pjesnik je uplašen sobom, njega plaše stvari, života se boji. Ne poznaje ništa, a najmanje sebe.

U „Leleku sebra“ subjektivistički košmari drže Tina u svojoj vlasti, ali već i u nekim pjesmama ove zbirke Tin se uspravlja i diže sa zemlje na kojoj se grčio duševnim mukama, uviđa da osim ljubavnog bola koji ga satire postoji toliko mnogo patnje, i drukčije i kod drugih. ’’Ujevićev odnos prema životu ogledao se u svojevrsnom (poetskom) prkošenju poganlucima života. Kao da je ovaj svijet stvoren po Sataninoj mjeri. Sve su njegove strane obojene tamnilom. Valja skinuti sa njih poneku skramu. Tin je osjetio da je to nemoguće, ne što mu je nedostajalo snage, nego što je shvatio da je tamnilo neodvojivi dio bića. Otuda i proizilazi pjesnikovo akcentovanje bola. Ono inicira osjećajno-filozofski odnos prema tijelu i materiji, čime se potvrđuje složenost egzistencije i svijeta.’’[1]

Tin se širi, objektivira i kruži pogledom unaokolo, gore i dolje, i buni se. Taj njegovo bunt bukti kao požar, topao, neugasiv, crven od krvi i od strasti. Kako se Tin dalje razvijao, taj protest je sve više individualizovan izraz simbolike kolektivnog bola zbog svih mogućih nepravdi, raste i jača i konkretizuje se. Njegov stih zvuči kao metal, grmi, urliče, plamti i zvoni.

 

V GLAVA

 

Ciklus „Lelek sebra“ je najbolja ilustracija pjesnikovih protivrječnosti: to je lelek čovjeka koga razdiru uragani ideja sa kojima se nosi ne uspijevajući da ih harmonizira. Umjetnička strast koja voli konkretne forme ljepote, u njemu je živo rasplamsana – ona proždire svojim plamenom iskre spiritualnog stava i mističnoga zanosa. Senzualno i spiritualno se tu najsnažnije rvu i krvare. Tin je bio razdiran pomamom čula koja su prouzrokovala „vrućicu od žene“ i „putenu bjesnoću“ i hladnom sviješću koja u ženi gleda oličenje zla. Skrušena molitva pred ženom, oduhovljenom i dignutom u višu sferu duha, postoji uporedo sa ovozemaljskim žudnjama. Hrišćanski dualizam duha i tijela samo je jedan elemenat drame Tina Ujevića koja je u znaku borbe sa pronalaženja i osvajanja područja zemaljskih vrijednosti života. On je bio žudnja za životom, za njegovim peharima koje je htio da poispija – srljao je u njegove matice i intenzivno osjećao pritisak tog života, njegovu raznovrsnost i bogatstvo. Religiozni asketizam nije Tina Ujevića mogao obuzdati potpuno, kao ni ostale forme i strane religije, zato što je posjedovao zapanjujuće bogatstvo doživljaja realnosti i umjetnički instinkt za neposredno prodiranje u suštinu svega onoga što nas okružuje. I on je mogao u životu da postigne savršenu ravnodušnost prema materijalizmu, ali kao talent, i to najvišeg i prvog reda, on je u svojoj poeziji izrazio prisustvo i dah života, njegovo opipljivo postojanje, tako snažno, tako uzbudljivo da je to upravo ateističko stanovište jednog umjetnika začuđenog životom i uvjerenog u njegovo nesumnjivo egzistiranje – znak neobuzdanog aktivizma na planu ovog jedinog postojanja.

’’Poezija velikog poete govori o razdrtosti vlastite duše. Olakšanje će se naći u prirodi, koja pospješuje duh da se vine u nebo imaginacije. U Tinovoj poeziji osjećamo huk mora, miris proplanka, šestarenje sunca i mnoštva drugih slika plastične obojenosti. I šta hodočasniku drugo predstoji nego da tamo nađe smiraj duši. Ali ni smiraja nema: Ja putujem u zlo, u jaz, upitnik, slučaj... Nepokorni Tin jedino je pokoran pjesmi.’’[2]

Ujević ispovijeda u „Leleku sebra“ svoju izgubljenu vjeru u ideale mladosti. ’’... Sanjarenje autora „Leleka sebra“ uvijek (je) propraćeno ličnom potištenošću. A ona nije bila mala i bezazlena.’’[3]  Po koja lirska pjesma, po koji senzibilni stih kao revokacija, uskrsavanje ljubavnih osjećanja prenijetih iz ranjenog srca u duhovni svijet, u kome se lik žene idealisano uzvisi do zagonetnog, tajanstvenog božanstva pred kojim strast za erotskom ljubavlju dobija predstavu kazne mesa. Čulni i osjećajni svijet pjesnika Ujevića uzima u njegovim stihovima posvećenim ljubavi i ženi vid unutrašnjeg asketizma. U njegovoj poznatoj pjesmi: „Molitva Bogomajci za rabu božju Doru Remebot“, Ujević je težio da senzibilnost prenese u sfere idealističke spiritualnosti, da u temama o ženi ispovijeda produhovljeno svoje u samoći ćelije proživljavane snove o              veličini, čednosti i nevinosti ljudske prirode, koja nemilostivo prlja tužna java.

 

I

Pred tvojim slavnim, Majko, dražima,
ja pjan i besan, sasvim nedostojan,
ko trska lak, ko dete nepostojan
u mraku klonuh s crnim lažima.

I kost, i mozak bol izažima;
a teško onom ko je, nespokojan,
u jadu srećan, a u sreći zdvojan
lutao noćnim, sam, pejzažima

– I nigde nije našo obećane
ljubavi, nigde grehu oproštenja,
i nigde nije našo rosne mane,

i nigde čistog srebra Pozdravljenja
i nigde nije našo Vivijane,
i nigde krvi svetog Otkupljenja. –

II

Blažena Gospo moje sede majke,
Marijo, zvezdo belih naraštaja,
s usnice tvoje, s ruku punih Sjaja,
ja popih prve neborajske bajke.

Srce je Majke srce Bogomajke:
ja znam da mnogi ljudski greh utaja,
i znam da srodne duše srećom spaja,
izlaže astar povrh gnevne hajke.

I ti što znadeš za čim plače plot
i tugu cveta bereš očima,
znaćeš i zašto evo postah Got.

Znaćeš i zašto mene obli pot
i zašto moja tužba počima
za svetu ženu Doru Remebot.

Tin je ovu poznatu pjesmu napisao, zanoseći se mišlju da ostvari djelo u kome će se prožeti Eros i Sofija, u kome će se ovaplotiti „ljubav kao majka ideje“ i „misao o duhovnom majčinstvu žene“. Vladavina „ženskoga načela“ u kosmosu, koji su proklamovali ruski simbolisti, ovdje se najjasnije izražava. Majka oličava univerzalni princip spojene ljubavi i mudrosti, dodirujući s jedne strane, svojim čulnim i materinskim osobinama stvarnost, a svojim izjednačavanjem sa pojmom bogorodice – s druge strane – oblast spiritualnog. Mi možemo naći u „Leleku sebra“ dosta pjesama neposrednijih, toplijih i snažnijih od „Molitva Bogomajci za rabu božju Doru Remebot“, i pored toga što svečani ton ove himne ženi ostavlja ljepotom svoje dikcije vrlo snažan uticaj.

 

III.

O pred te noge s punim ritmom sfera
zavet u staklu položimo suze.
Pred svete noge nek se s plačem spuze
plameno srce dveju hemisfera.

Nek zemsku ljubav spase rajska vera,
Sveta Madona naše svetske Muze,
i nek uz tihi jauk kornemuze
razvije duša sokolova pera.

Ljubav je Bog, ne Dzeus ni Sabaot,
i zato nek je sanak blagoslovljen,
i neka pada drač i trnski plot;

Majka je Bog, ne Dzeus ni Sabaot,
i nek me čuje, kada vapim slomljen
za rabu Božju Doru Remebot.

IV

Svete joj oči kazuju: nevina,
a bele ruke dršću rajskom strasti.
U njenom vrtu znadoše se srasti
i oganj ruže, i nevinost krina.

Glas joj je tužan kao jek dolina
gde jaganjac je izašao pasti,
a u tom paklu što me može spasti,
do njena zlatna, plava Mesečina?

Pred njenim likom da se skromno klekne
u slavu bola i u slavu snova
kao pred neki živi jeruzalem.

I da se plače, i da se vera rekne,
i svaki uzdah Vita Nova,
a svaka suza drugi sjajni alem.

 



[1] Žarko Đurović: ‘’Nad carstvom tmine’’ (‘’Poezija i vrijeme: Tragom Tinove staze’’), ‘’Pobjeda’’, ''Kulturni dodatak'', 02. 09. 2000.g.

[2] Žarko Đurović: ‘’Nad carstvom tmine’’ (‘’Poezija i vrijeme: Tragom Tinove staze’’), ‘’Pobjeda’’, ''Kulturni dodatak'', 02. 09. 2000.g.

[3] Žarko Đurović: ‘’Nad carstvom tmine’’ (‘’Poezija i vrijeme: Tragom Tinove staze’’), ‘’Pobjeda’’, ''Kulturni dodatak'', 02. 09. 2000.g.



0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.