Kultura

Goran Sekulović

Filozofsko nebiće „blagoslovljene“ žene ili: ’’ljubav je moja u daljini'' (III)

Nov 09, 2022 3 Komentara

(15 riječi)

TIN UJEVIĆ – ’’LELEK SEBRA’’

 

 

                               ‘’Istinskomu biću mi smo prešli među.''

‘’Mi smo išli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.’’

 

                                  ‘’Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
                                    Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.’’

                               ’Slika moje duše nema kronike’’

                               ‘’Je li usna zbori ili nebo svira?’’

                                                                                 (Tin Ujević)

’’Umjetnost je za stvaraoca prokletstvo, ali i veliki blagoslov. Niko ne zna njegove muke, niti on može da iskaže te muke. On je jedno prokleto biće, ali i potrebno. I uopće nama su prokletnici potrebni, da bismo razlikovali one koji nijesu prokleti.’’(Mirko Božić)

 

 

 

Za Bazdulja ’’jedna od najslavnijih rečenica o Ujevićevoj poeziji jest ona koju potpisuje Milan Bogdanović, a prema kojoj se ’u Ujevićeve stihove silazi kao u katakombe’. To je srećno odabrana fraza. Katakomba je simbol margine, hrišćani su u katakombe silazili jedino u vrijeme kad je hrišćanstvo bilo marginalizovano i proskribivano. Ujević je pjesnik takvog svijeta, marginalizovanog i proskribovanog, koliko god da su neki njegovi stihovi toliko poznati da ima dosta ljudi koji ih znaju, a da nisu svjesni ko ih je napisao... Magla skriva ulaz u katakombe Ujevićevih stihova, no vrijedi se kroz tu maglu probiti i taj ulaz pronaći. Mrak katakombi, vječita noć donjeg svijeta obasjana je svjetlošću svijeća, sjajem poezije, a noću je svijeća – kaže stih – svjetlija od sunca’’ Za Bazdulja ’’magla, mist, jedna je od nekoliko najvažnijih riječi Ujevićevog pjesničkog svijeta. Bez magle ne bi Tin Ujević ni bio poeta, da nije mist-ik ne bi bio ni pjesnik.‘’ Da bi potkrijepio svoj stav on podsjeća na Tinove stihove: "Uhapšen u svojoj magli/ zakopčan u svojem mraku/ svako svojoj zvijezdi nagli, svojoj ruži, svojem maku"... Misao na nju pak ne može bez magle ranih stanica, Odlazak završava s dimom bola u maglama, a u Beznadnom povratku oči neba su zamagljene.’’[1]

I u u pjesmi ’’Otkuda dolazi večer'' čitamo: ''Odakle dolaze magle nego iz pjesama./Magle su tlapnje što su sišle samo/
iz baruština sanja što jasno ne znamo,/
nisu magle oštri mlaz iz česama.''

Tin je i prije polaska u Pariz, a naravno i kasnije, radio mnogo, nekad i vrlo mnogo u štampi. Po Tinu je to najvećim dijelom bilo obično novinarsko teglenje i rabotanje, bez većih pretenzija. Ipak i pored toga, u Parizu je Tin sa jednim mladim Francuzom, izdao jednu osnovnu gramatiku našeg jezika. Međutim, uslijed ratnih prilika i političkih spletaka, njegov naučni rad na Univerzitetu koji ga je mnogo više zanimao nego literatura, bio je ometen.

1920. godine, Ujević je prešao u Beograd, gdje je, s povremenim prekidima, živio sve do 1929. godine. ''Za boravka u Beogradu, Tin njeguje prijateljstvo sa mnogim Crnogorcima. Poznati crnogorski književnik, autor prvog crnogorskog romana i prvi moderni pjesnik Crne Gore, Risto Ratković, i sam dosljedan boem, često osviće sa Tinom u beogradskim kafanama. 1926. - Mirko Kujačić, poznati crnogorski slikar, portretiše Tina Ujevića.''[2]

Evo što je Risto Ratković napisao u svom prikazu knjige Velibora Gligorića „Matoš, Dis, Ujević“: ''G. Velibor Gligorić pokušao je u ovoj svojoj knjizi da prikaže u punoj svetlosti gore pomenute pesnike-boeme. Mora se priznati da je o svoj trojici kazao po nešto novo, zanimljivo i tačno. G. Gligorić ima svoj osobit način pisanja: kratkoća, i sintetičnost na osnovi prećutne analize. Te dve osobine često su, međutim, jedna drugoj oprečne. G. Gligorić ih spaja nasilno. Zbog toga, njegova knjiga vrvi nedostatcima. Predviđeno je mnogo činjenica, zanemareno puno stvari, koje bi, osvetljene, izmenile mnogo što šta u njegovim zaključcima. G. Gligorić, zatim, kao da ne trpi obrazložavanja; on suviše samouvereno saopštava svoje izveštaje čiji se ton katkada približava tonu presuda. To bi možda i bilo još dovoljno ukusno kada bi se time istodobno izražavao i razlog takvog stava, kada bi se u pozadini ocrtavao kakav suprotan moralni princip u ime kojeg se tako misli. U ovoj knjizi, naime, ne oseća se ikakvo opravdanje prelaženja ćutke preko izvesnih značajnih i poznatih fakata. Naročito u odeljku o Ujeviću. Prikaz o Matošu je najopširniji, ali manje uspeo nego odeljak o Petkoviću-Disu, koji je, sticajem G. Gligorićevih motiva simpatije i antipatije, najreljefnije ocrtana ličnost u ovoj knjizi. Prostor o Ujeviću iznosi nepunih deset stranica. Za obaveštene čitaoce to ne bi bilo malo. Ali je tri četvrtine od toga upotrebljeno na odricanje Ujeviću liričnosti njegove poezije, filozofske misaonosti, socialne ideologije, sistematičnosti erudicije i tako dalje, a u preostalom delu se ne dokazuje istinitost navedenih tvrđenja, već se ocrtava atmosfera koja bi trebala u to da nas uveri! Utisak je neminovan da je takvo srozavanje Ujevića proizvoljno, i da je ono, u stvari, ispod duhovne vrednosti one osude koju je sam Ujević izvršio nad sobom, koju je izrazio u gorkim pevanjima o sebi, i koju je ostvario životom.''[3]

Tinova prva zbirka pjesama „Lelek sebra“ izašla je 1920-te godine u Beogradu. Izdavač je bio S. B. Cvijanović. Ujević u eseju ''Mrsko ja'' (iz 1922.g.) piše i o zbirci ''Lelek sebra'': „Moguće da je ipak u knjižici ostao odbljesak ratnih vremena, u kojima je patnja velikoga dijela čovječanstva premašena patnjom izvjesnih pojedinaca, koje je Nesreća izabrala za žrtve. Međutim, čak i ona onome dnu Leleka sebra subjektivni momenat je bio sveden; a ako se u ovaj kukuruz prikralo 30 posto rđavih zrna, ili ako je tanka zbirka pjesama na mjestima dobila ton brošure, nije sasvim moja krivica... Prema tome, i pored moje suradnje u novinama i časopisima, Lelek sebra, uglavnome i u cjelini mnogo ranije izrađen nego odštampan, ostaje jedna stvar o kojoj se može nešto reći. Premda sam ubijeđen komunist, moram priznati da je i u našoj reakcioniranoj državi doživio, barem kod kritičara, vrlo znatan uspjeh, koji je daleko premašio sva moja iščekivanja, ispao mi donekle nevjerovatan i čak, djelomice, nezaslužen.“[4] Druga zbirka pjesama „Kolajna“, opet u izdanju S. B. Cvijanovića, objavljena je 1926. godine, takođe u Beogradu. Kao jedna od najpoznatijih zbirki Ujevićevog stvaralaštva, a ujedno, dakle, i prva koju je objavio, ''Lelek sebra’’ se nameće u književnosti kao veliki izazov zbog stila u kojem je napisana. Zbirke ''Lelek sebra’’ i ''Kolajna’’ brzo su i u srpskoj i u hrvatskoj javnosti primljene kao djelo velikog pesnika. Obije ove zbirke su publikovane u ekavskom obliku. Opredjeljenje za ekavicu u Leleku sebra i Kolajni bilo je stvar estetičkog izbora, a ne jedino izraz političkog i kulturnog jugoslovenstva mladog Ujevića[5]. Po Bazdulju Tin je ‘’paradigmatski pesnik jugoslovenske kulture’’.[6]

Najbolje pjesme iz ovih dveju zbirki Tin je spremao u Francuskoj, gdje je kao emigrant proveo punih 6 godina.[7] Već tada, doživjevši teška razočarenja i slom svojih mladićkih ideala, odvojio se od svijeta, povukao u sebe i odao krajnjoj boemiji, živjeći bez određenog zanimanja, od milosti prijatelja i slučajnih prolaznika.

’’Saznaje da mu je u Beogradu objavljena  zbirka pjesama “Kolajna“ (bez njegova znanja), kojom uopće nije zadovoljan. Iz pisma izdavaču Cvijanoviću primjećuje se da su otvorene stare, zapretane rane i on ponovo upada u zamku analiziranja uzroka svoje ljudske i književne tragedije.  Raspiruje se zatomljeni bijes na dvor, prijestolnicu, balkansku demokraciju, Antantu itd. U kolovozu 1926. ponovo je u Beogradu. Možda se nada da će ono što nije mogao razriješiti  (u sebi) na razini srca, ovaj put razriješiti na razini kulture duha. Ali očito ne uspijeva jer opet stradava njegova kreativnost. Tri godine kasnije zauvijek napušta Beograd i vraća se u Split.[8] Uspoređujući tekstove sličnih duševnih raspoloženja, ali iz različitih vremenskih perioda (ne računajući Pariz), on se najviše približava Bogu, a naročito Crkvi, tamo gdje ih je prvi put odlučio napustiti – u Splitu. Drži da malo nauke odvodi od Boga, a mnogo dovodi k njemu, ali pratimo li njegov duhovni život, proporcionalnost i nije baš uočljiva. Možda misli da su odstupanja tek izvanjski privid, pa zato piše: „Pjesnik je čuđenje, udivljenje, refleksija prirode o sebi. I onda kada se stavlja u stav umjetničkog agnosticizma, on afirmira jedan stav vjere.“[9]