Istorija

Ko je bio Andrija J. Radović i zašto je političar-sinonim za izdaju Crne Gore i Kralja Nikole (DIO I)

Nov 04, 2022 4 Komentara

(15 riječi)

Godine 1918. Crna Gora je bila izdana i prodana od strane brojnih svojih političkih i vojnih predstavnika. U tanašnje vrijeme, od 1917., pa kasnije, a naročito od 1918. pa nadalje, egzemplar osobe koja je prednačila na putu državnog i nacionalnog vjerolomstva i renegatstva bio je srbijanski agent Andrija Radović.

Za aktuelno.me

Piše: Novak Adžić

Istorija crnogorskog kolaboracionizma, otpadništva i nacionalnog renegatstva ime Andrije J. Radovića iz Martinića (Bjelopavlića) pamti i bilježi kao jednog od najtipičnijih i najilustrativnijih slučajeva i primjera renegata  Crne Gore, ne samo u njenoj novijoj prošlosti. Andrija Jagošev Radović slovi kao osoba koja je za pare prodala i izdala svoju Državu, Domovinu, Otadžbinu, knjaza i kralja Nikolu I Petrovića Njegoša (koji ga je nazivao negda « četvrtim sinom »), Ustav i zakone Crne Gore, iznevjerila položenu zakletvu državi Crnoj Gori, te koja je klevetala svoju zemlju, rušila njene državne i nacionalne institucije, promovisala, podržavala i sprovodila velikosrpski režim krvi, ognja i ugarka, režim koji je ubijao i tlačio crnogorski narod od kraja 1918. i decenijama potom.

Godine 1918. Crna Gora je bila izdana i prodana od strane brojnih svojih političkih i vojnih predstavnika. U tanašnje vrijeme, od 1917., pa kasnije, a naročito od 1918. pa nadalje, egzemplar osobe koja je prednačila na putu državnog i nacionalnog vjerolomstva i renegatstva bio je srbijanski agent Andrija Radović.

Andrija Radović bio je vrlo prevrtljiva politička figura u doba trajanja nezavisne države Knjaževine i Kraljevine Crne Gore. Prošao je, s jedne strane, put od režimskog favorita i činovnika do  najvišeg državnog funkcinera pa do opozicije kralju Nikoli i dinastiji Petrović Njegoš, koji su mu  omogućili prosperitet i avanzovanje u karijeri. S druge strane, prošao je put od višeresornog crnogorskog ministra i predsednika Vlade u dva mandata do klasičnog janičara i plaćenika koji je vodio neprijateljsku djelatnost prema Crnoj Gori.

Evo nekoliko činjenica iz argumenata, koji su samo prilog za biografiju Andrije Jagoševa Radovića.

Andrija Radović (rođen 28. januara 1872, Martinići, Bjelopavlići, kod Danilovgrada- umro 1947 u Beogradu).  Andrija Radović je na Cetinju završio osnovnu školu i tri razreda gimnazije. Studirao je na Vojno-inžinjerskoj akademiji u Italiji kao pitomac-stipendista knjaza Nikole od 1890- do 1894. godine. Od 1894. godine radi kao vojni inžinjer. Napredovao je u činovničkoj i političkoj karijeri ne toliko zbog svojih sposobnosti i zasluga, već najviše zbog toga što je (od 1902. godine) bio oženjen kćerkom vojvode Boža Petrovića– predsjednika Crnogorskog Senata. Vojvoda Božo Petrović forsirao je svog zeta u nomenklaturi državne vlasti Knjaževine Crne Gore, a on se njemu revanširao tako što ga je kao svog političkog protivnika utamničio u podgorički zatvor »Jusovača« 1918. godine i držao ga duže vrijeme kao političkog robijaša (suverenistu, zelenaša) samo zato što nije htio pristati da se uništi državna i nacionalna sloboda Crne Gore i Crnogoraca 1918.

On je bio u doba trajanja Crne Gore kao samostalne države sekretar Državnog savjeta, maršal Dvora, načelnik ministarstva unutrašnjih poslova. Bio je ministar finasija i građevina u prvoj Ustavnoj Vladi Knjaževine Crne Gore na čijem se čelu nalazio Lazar Mijušković od 6. XII 1905. do 11. XI 1906. godine. Predsjednik Vlade Knjaževine Crne Gore i njen ministar inostranih poslova, zastupnik ministra finansija i građevina i zastupnik ministra vojnog bio je od 19. januara do 4 aprila 1907. godine, kada je podnio ostavku. Član Narodne stranke (klubaša).

Kad je u Beogradu maja 1907. godine obznanjen jedan zavjerenički proglas protiv Crnogorske države i Dinastije, iza kojega su stajali Srpski Dvor i Vlada, a kojeg je potpisala »Srpska omladina Crne Gore«, u kojemu se žestoko napadaju crnogorska država i njen suvren i poziva na pobunu protiv vlasti, a narod da stupi u redove Narodne stranke, prvaci Kluba Narodne stranke su se ogradili od tog Proglasa. Među njima bio je i Andrija Radović. Naime, on je 18. jula 1907. godine dao knjazu Nikoli jednu izjavu u kojoj mu se zaklinje na doživotnu vjernost i kojom osuđuje taj proglas.

Da bi se što više dodvorio knjazu Nikoli i opravdao svoje političke akcije, te se zaštitio od eventualnih sankcija koje bi režim knjaza Nikole mogao primijeniti u odnosu na njega, Andrija Jagošev Radović se, preko prestolonasljednika Danila Petrovića, obraća knjazu Nikoli pismom od 21. jula 1907. godine, u kojemu veli da osuđuje i osuđivaće doživotno sve ono što se kosi sa crnogorskim ustavom i zakonima. Uz ostalo, Andrija Jagošev Radović tada je pisao i ovo: »Nepokolebljiva odanost prestolu, sreća i napredak otadžbine, to nam je bila i ostaće doživotna deviza«.

Međutim, Andrija Radović će skoro deceniju kasnije učinjeti potpuno suprotno od onoga u što se zaklinjao. Od 1917. godine, nosi pečat učinjene otvorene i jasne veleizdaje Crne Gore, prestola kralja Nikole i dinastije Petrović Njegoš. Godine 1907. Andrija Radović je proklamovao na sva zvona da osuđuje i da će osuđivati doživotno sve ono što je usmjereno protiv Ustava i zakona Crnogorskih, a sam će ih svjesno i voljno prekršiti i iznevjereti i počiniti djelo veleizdaje prema svojoj Domovini deceniju docnije, dajući saglasnost i propagirajući da se ona uništi kao država i pripoji Srbiji.

Osuđen je Anrija Radović u bombaškom procesu (u komplotu protiv Crne Gore i organizovanju i pokušaju atentata na knjaza Nikole) 1908. godine na 15 godina zatvora. Andrija Radović je, kao jedan od klubaških vođa i opozicionara u odnosu na režim knjaza Nikole, dakle, kao pripadnik Narodne stranke (koja nije bila ništa drugo do ispostava Narodne radikalne stranke Nikole Pašića za Crnu Goru) sa svojim istomišljenicima napisao i obznanio 14. aprila 1907. godine na Cetinju jednu molbenicu knjazu Nikolu. Naime, u toj molbenici, koju pored ostalih, piše i potpisuje Andrija Radović, stoji i ovo:

»Vaše Kraljevsko Veličanstvo, Milostivi Gospodare!

Uvrijeđeni do dna duše ničim opravdanom i ni našta osnovanom najvećom i za vjernoga i odanoga Crnogorca najgroznijom klevetom veleizdajnika, koja se već i kroz narod tendenciozno rasprostire- mi dolje potpisani u ime bivše Vlade kabineta Andrije Radovića, u ime 37 narodnih poslanika iz kluba Narodne stranke, u ime svoje i onijeh smjelih, časnih, ničim neobrljanih, i za sve vjerih i odanih podajnika Vašeg Kraljevskog Visočanstva, iskrenih prijatelja narodnog napretka i ustavnih sloboda, naponiznije podnosimo pred uzvišeni presto sljedeći protest…Svečano izjavljujemo na prvo mjesto Nj. Kralj. Visočanstvu i Uzvišenom Vi Domu, Crnogorcima u državi i izvan nje i u cijelom svijetu, da je deviza naša bila i biće vjernost Vama Gospodaru i Vašem Uzvišenom Domu, moralno i materijalno unapređivanje naroda i države, strogo čuvati naš darovani nam Ustav i ustavne slobode i da je jedino u tome cilju osnovan Klub Narodne stranke…Tvrdo uvjereni da se s nama solidarišu naši drugovi potpisujemo se vjerni, odani ponizni podajnici V. Kraljevskog Visočanstva«.

Tako je molio i pravdao se knjazu Nikoli 1907. godine Andrija Radović. U zatvoru je Andrija Radović bio do 1913. godine, kada je pomilovan aktom milosti kralja Nikole. Pomilovao ga je kralj Nikola, naivno vjerujući da će on biti odan Crnoj Gori i njemu kao Kralju. Kad su mu vraćena građanska prava, postavljen je za državnog savjetnika. Tokom Prvog svjetskog rata bio je crnogorski delegat u Francuskoj. U doba sloma Crne Gore bio je u Italiji. Potom se prebacuje u Bordo (1916), đe ga Kralj Nikola, potom postavlja za predsjednika crnogorske izbjegličke Vlade u Francuskoj. Predsjednik je crnogorske Vlade u egzilu od 29. aprila 1916. do 4. januara 1917. godine, kada je, po nalogu srpske Vlade, podnio ostavku na tu funkciju i stao na čelo tzv. Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, kojeg je 4. marta 1917. godine, preko svog poslanstva u Parizu i poslanika Milenka Vesnića formirala srpska Vlada.

Tzv. Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje je finansirala, usmjeravala i konstrolisala srpska Vlada sa ciljem da diskredituje kralja Nikolu i crnogorsku Dinastiju i da radi na uništenju nezavisne države Crne Gore. Andrija Radović u Ženevi pokreće aprila 1917. godine list “Ujedinjenje“, koji je od avgusta 1917. godine izlazio u Parizu. Posljednji broj toga lista izašao je 15. decembra 1918. godine. Andrija Radović je uz Marka Dakovića ključna ličnost iz Crne Gore koja je promovisala i sprovodila velikosrpsku politiku njene nasilne aneksije od strane Srbije 1918. godine. Na Mirovnoj Konferenciji u Parizu 1919. godine Andrija Radović je bio član srpske delegacije kao “ekspert” zadužen za pitanje Crne Gore.

Srpska vlada je posredstvom svog Poslanstva u Parizu i njenog šefa dr Milenka Vesnića 1917. formirala tzv. »Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje«, finansirala ga sa svrhom da radi protiv Crne Gore. Marionetska organizacija srpske vlade, tzv. »Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje« pod vođstvom crnogorskog izdajnika Andrije Radovića, kojega je srpska diplomatija kupila za 500.00 franaka (lično mu je pare uručio po nalogu srpske vlade bogati iseljenik i industrijalac iz Čilea Paško Baburica)  da radi na uništenju Crne Gore i njene dinastije, nije imao nikakav legalitet i legitimitet u Crnoj Gori, niti ikakvo pravo da nastupa u ime nje. Patriotska i državotvorna crnogorska egzilantska organizacija “Komitet crnogorskih izbjeglica” na čijem se čelu nalazio advokat Vladimir Đ. Popović oštro je napala Andriju Radovića, kojega je beogradska vlada delegirala u Pariz na Mirovnu konferenciju kao šefa sekcije za Crnu Goru. Andrija Radović je stigao u Pariz i marta 1919. godine počeo da sudjeluje u radu Mirovne konferencije.

“Komitet crnogorskih izbjeglica” u pismu američkom predsjedniku Vudro Vilsonu 6. maja 1919. godine optužuje Andriju Radovića kao ageta Srpske vlade i poslanika Milenka Vesnića, koji je za 500.000 franaka izdao i prodao Crnu Goru Srbiji itd. Predsjednik crnogorske Vlade u egzilu Jovan S. Plamenac je u pismu Edvardu Hausu 2. juna 1919. godine uložio žestok i energičan protest protiv, kako je rečeno, “izdajnika Andrije Radovića koji je prije kratkog vremena podnio Konferenciji memorandum, koji je lista najvećih laži protiv Crne Gore”. Andrija Radović je politiku koju je sprovodio temeljio na geslu, kojeg je sam formulisao: »Glavno je da Crna Gora nestane«.

Kralj Nikola je s pravom optuživao Andriju Radovića za politiku usmjerenu u korist državne vrhuške Srbije a protiv vitalnih državnih i nacionalnih crnogorskih interesa. Za crnogorsku Vladu na čelu s Andrijom Radovićem, koja je demisionirala, podnijela ostavku po nalogu srpske Vlade početkom januara 1917. godine, a koju je crnogorski suveren u egzilu prihvatio s zadovoljstvom, kralj Nikola je govorio:

»Ona je dobivala platu iz crnogorske kase, a pri srpskom ministarstvu spoljnih poslova postojao je za neke od njih, ako ne i za sve, tajni fond iz koga su dobivali nagrade za propašićevski rad«.

(Nastavlja se)