Razlog za neočekivano preskroman rezultat suverenističkih snaga na lokalnim izborima u Podgorici i, uopšte u Crnoj Gori, leži u nepobitnoj činjenici da značajan dio naših građana jednostavno nema osjećaj pripadnosti državi u kojoj živi. Neka, koliko god oće, politički i drugi analitičari u svojim analizama traže i pronalaze hiljade razloga za ovakav izborni rezultat, ovaj je razlog presudno uticao na konačan ishod i ovih izbora. Obzirom da je to tako, da dio građana Crne Gore, neuporedivo veću privrženost pokazuje prema drugoj državi je koliko bolno, toliko i teško shvatljivo i objašnjivo saznanje. Zato bi, zaista, bilo interesantno i korisno da ovaj fenomen ozbiljno počne ispitivati nauka, u više naučnih disciplina, posebno onih iz domena psihologije. Zar je moguće da jedan brojno mali narod koji egzistira na tako malom prostoru, međusobno dijele u toj mjeri suprostavljeni stavovi u pogledu odnosa prema sopstvenoj državi i vrijednosnom sistemu koji baštini demokratski, razvijeni svijet. Što htjeli ne htjeli da priznamo, podrazumijeva i međusobne razlike i u ljudskom smislu. Jer, tu nema polemike, izdaja zemlje nikada i niđe se u istoriji civilizacije nije smatrala za vrlinu, već naprotiv, za najgori mogući moralni pad do koga može porinuti čovjekov karakter. Možemo mi, i potrebno je, čak neophodno u interesu napretka i bržeg  sazrijevanja društva, sukobljavati mišljenja oko brojnih stvari, ali voditi rasprave po pitanju lojalnosti državi je nešto što je neprihvatljivo, ma sa kojeg aspekta to posmatrali. Jer kuća se ne može graditi na slabašnim, plitkim temeljima, a temelj svake države je duboko patriotski odnos njenih građana prema njoj. Ako je dijelu građana o kome je ovđe riječ, velikosrpstvo prioritet u odnosu na sve drugo, onda oni ne misle dobro svojoj đeci i generacijama koje dolaze, makar se i ostvario njihov velikosrpski san, oličen u “srpskom svetu.” Jer oni, svjesno ili nesvjesno, konačno je svejedno, pretpostavljaju nacističku koncepciju “krvi i tla”, čijim smo stravičnim ishodima svjedočili prije samo koju deceniju, civilizovanom životu u modernoj, evropskoj Crnoj Gori. U kojoj bi se njihova đeca učila redu, radu i poštovanju vrijednosti koje dolikuju civilizovanom čovjeku dvadeset prvog vijeka. Za razliku od onoga što im velikosrpska koncepcija nudi: stalne nemire, povremene ratove i genocide, dječije suze koje potocima liju i koje bole više od svih zala koje takve ideologije donose narodu.

               Tužan sam, razočaran i uznemiren zbog svega što se događa u Crnoj Gori, ali nikako i nikada ne i obeshrabren! Postajem po malo sumnjičav da će se za moga života, obzirom na moje godine, kvalitativna promjena u tom pogledu dogoditi, ali sam uvjeren da je u bliskoj budućnosti takav rasplet neminovan. I da će Crna Gora, kao građanska i sekularna, postati dio društva najrazvijenijih država svijeta.

Naša jedina domovino, dična Crna Goro, čeka nas dugoročna, neprestana demokratska borba protiv onih kojima se diže kosa na glavi pri samom pomenu tvog imena. Borba u kojoj ćemo, na kraju, mi biti pobjednici!  Zato hrabro i beskompromisno, sa mnogo više odlučnosti i energije, nastavimo borbu za bolju i svjetliju budućnost naše đece i generacija koje dolaze!

 Da je vječna naša ponosna Crna Gora!