Piše: Slavko Mandić

„Da je vječna Crna Gora!”, kliknuo je direktor Uprave prihoda i carina (UPC) i funkcioner GP URA Rade Milošević na kraju emotivnog pisma ostavke koju je podnio kao moralni čin, nakon razgovora sa svojim tehničkim šefom Dritanom.

Iz pisma se vidi da su, dok je on radio, drugi krali. Bio je predan raboti. Nije patisa po vas bijeli okrsni dan. Zato nije ni mogao viđet šlepere koji nijesu došli na odredište đe je trebalo, jer bi ih tamo đavo pozoba. Pa onda od te rabote ne bi ni bilo planirane fajde. A bilo je, i te kako, pokazaće buduće vrijeme.

Moral visokog funkcionera URE položio je ispit. To, istina je, malo ko na funkciji može. Da napušti funkciju jer je neko drugi kriv. Ali mu moral ne da da ostane na rukovodnoj poziciji nakon lopovluka za koji on, kako je sam potvrdio svima, ne snosi nikakvu odgovornost. Ne samo moral, ali treba zarad naroda i skorih lokalnih izbora, jer se sumnja da njegova partija baš ne stoji pretjerano dobro. Upravo zbog morala ovakve vrste, koji građani ne razumiju baš najbolje.

Rade je bio zaokupljen trpanjem cigara u furunu. Obje su mu ruke bile zauzete.
I dok se Rade znojio zajedno sa prepoštenim partijskim komisionim kolegama, vozač kamiona je šklapio cigare milion eura vrijedne. Zaludu su odlazeći Dritan i odlazeći ministar policije Filip gledali i tu bili, da pripomognu. Znaće se i kome.
Ovi drugi su bili vještiji pa se valjda tako realizovao lopovluk, kako je objasnio Raško Konjević, potpreśednik Vlade u tehničkom mandatu i ministar vojni, po sistemu da je samo 10% završavalo u „Smederevac“, a ostalo tamo đe je i dogovoreno između aktera akcije koja je, u sred bijela dana, pokazala kako se može kad se dobro isplanira i kad se zna što je čija rabota u organizacionoj postavci temeljnih radnih zadataka.

Ovako nešto direktor UPC Rade Milošević nije mogao da podnese. Mada, mogao je prvih nekoliko dana kada su ga puštili doma nakon saslušanja, kako je rekao, u svojstvu građanina, i oduzeli mu mobilni i neku čudnu dokumentaciju koju je sa sobom nosio. Valjda radi sigurnosti? Tada je saopštio da ne misli da podnese ostavku, jer su njegovi rezultati rada frapantni. I jesu! Ne osporava mu to niko! Ima dokaza preko mjere. Prikupljaju se, pa će, zbore analitičari, bit još svega po ovom „moralnom“ pitanju.

Rade je otišao u trenutku  kad je mogao najviše da pruži. Ali mu je moral bio preči od ičega, i njegova Crna Gora, kojoj kliče sa svega srca. Bez obzira što se, kao visoki funkcioner URE, u potpunosti složio sa lažnim temeljnim ugovorom koji je potpisao njegov šef sa beogradskim prvim popom Prletom Perićem. Toj crkvi je ustupljena značajna teritorija Crne Gore, i dato joj da bude država iznad države. Iz moralnih razloga Rade se nije bunio.

Nije se čuo ni nakon Belvedera kad su specijalne policijske snage koje je sokolio njegov šef Dritan, zvjerski napadale mirne Cetinjane i njihove prijatelje nakon nedostojnog ustoličenja popa Jovana u Cetinjskom manastiru, prepunom kriminalaca  za tu priliku,  koji su imali radni zadatak da uništavaju Crnogorce đe ih god sretnu.

Rade piše bolećivom šefu, koji je neposredno  po objavljivanju  vijesti da je priveden, izjavio da svi moraju da plate cijenu svoga rada.
Šef ga je puštio niz vodu, ne ostavljaljući mogućnost da se sačeka da službe odrade svoj posao i da do tada mora da postoji pretpostavka nevinosti. Da se brat Abaz obezbijedi a i svaki drugi funkcioner URE.

Za sad, vjeruje se, cijenu će platiti samo „moralni“ Rade. I ostali će, nema sumnje. Malo će sačekati, jer će biti gužva. Rade je, kako kažu znalci, zatražio da bude svjedok saradnik. valjda je vidio ko su mu doskorašnja politička braća. A ako to bude, puće nekome politička pogibija. Najmanje!

Ali uteć niko neće, ja ti jemac, odzvanja im u ušima. S punim pravom. Nego što?

Da je vječna Crna Gora!, kako reče Rade, što god iskreno mislio.