Piše: Slavko Mandić

Junaci doba zlog postadoše srpsko-rusko-popovsko-četnički brend.
Novi crnogorski poredak, napravljen od litijaških snaga koje je osmislio i njima rukovodio sve do smrti Risto Radović, šef crkve Srbije u Crnoj Gori, pokazao se kao prilično nemaštovit realizator Vučićeve ideje da se Crna Gori slomi i bude prirepak, onako kako je to on i njegova država Putinu i majci Rusiji. Nekoliko projekata uspjeli su da realizuju. Da oslabe državnu ekonomiju i dovedu je do ivice provalije. Da unište zdravstvo, školstvo, nauku. Da bezbijednost predaju u ruke srbijanskoj službi, i ko zna kome još. Da otmu državnu imovinu i daju je u ruke klero šovinistima. Objektivno, više nijesu ni mogli. Razjedinjeni, sabrani samo u mržnji prema Milu Đukanoviću i Crnogorcima, ali za zeru manje nego međusobno, mogli su da traju najviše godinu ili dvije.

Ostraščeni, bahati, po pravilu neobrazovani i primitivni, nerijetko sa diplomama fakulteta koje se stiču tokom vikenda, u zdravlje vlasti i punim džepovima narodnog novca, otimali su koliko god su mogli. U to im, vjerovali su, niko ne smije tać. Vlast je stečena jednom, da se nikad više ne izgubi. I na njenom čelu temeljni premijer, albanski svetosavac, lični prijatelj Prleta Perića i podanik Vučka svemogućeg. Kudravi premijer se počeo oduživati onima koji su ga poperili tamo đe ni po kojem parametru nije mogao dosegnuti. Njima je trebala Crna Gora a on im je na tacni prinio. Ekipa načinjena za taj prljavi naum spremala se po mračnim crkvenim katakombama. Za ne daj bože, obezbijeđeno je i stotinak kalašnjihovih, u slučaju da se promijeni volja naroda. Koliko da zapriječe. Spremne borce imaju, a i naće se dovoljno među hiljadu bradonja koji su se ušunjali ilegalno u Crnu Goru. Onih u mantijama, čiji je entuzijazam za sve vrste udara na našu zemlju, nemjerljiv. Imaju i one iz krimovarijanti, koji su im omogućili da imaju što i vojska nema.

Eto tako u najkraćem izgledaju uzornici kojima se interesno dive i podržavaju ih oni kojima od takvih može biti neke vajde. Ne smeta im što njihovi psi na odvažne žene laju i prijete im silom sirove snage. Udaraju i na novinare, i medije koji ih svakodnevno razobličavaju. Boli ih njihova istina koja javnosti otkriva ko su i što su. Od istine se pobjeć ne može, pa se junaci doba zlog razgoropade pušteni s veza. Udari im bijela pjena bjesnila na usta. Ubit treba bagru, čuli smo tu priču pred slavne belvederske događaje. Ali nemaju kad, od gole međusobne mržnje. Jer bi kudravi sve za sebe i svoja dva, tri. Drugima ako što osta. Opametili se i drugi i vide kako prolaze oni i njihovi a kako kudravi. Eto zašto se dogovorit ne mogu. Za dobro Crne Gore, jer zla takvoga čovječanstvo nije svojim očima gledalo. Od srpskog postanka svijeta pa do dana današnjeg.

Išćerani premijer će biti zapamćen po njemu samome. A kud većeg zla, do zla samoga. Koliko čovjek treba da bude bijedan da se ponizi ližući stope gospodaru. Možda to i ne bi htio, ali mora. Sila boga ne moli. Ne izdaje se sopstvena država tek tako. Ne čini se sve kako bi joj se put zatro i uždila se cijela.
Tamo njemu, pa ko god to bio!

Išćerani je nagradio crkvu Srbije. Ali ona njega nije. A jeste Šešelja. Nevjerovatno zaista. Ovome ratnom zločincu medalja, a ovome zlu domaćem ništa. Ni foj karte na kojoj bi pisalo da mu se drug Prle zafaljuje na dobročinstvu i izdaju Crne Gore. I što je posao obavio na vrijeme i po regulama koje su mu zadate.
Još je to jedna uvreda za crnogorsku vlast. Zašto je Šešelj bolji od našega kandidata? Pokazalo se koliki je Prle licemjer. Jer da nije, on bi druga častio bar medaljonom. Da ga bači oko vrata kad prolazi podgoričkim sokacima. Da se zna ko je.

Zato kudravoga treba razumjet ovih dana, dok se grčevito drži za slamku vlasti.
Ne da lijek za kompleks i inferiornu poziciju koju je imao od rođenja. Koliko će mu u tome pomoći prijatelji sa skaj aplikacije, pitanje je, jer ih je sve manje. Ali zna kudravi za stih iz pjesme „Zaklela se zemlja raju da se tajne sve saznaju“. Nepisano pravilo je da istina mora na viđelo i da će uvijek iskočiti neka skaj aplikacija. Ili njoj slična, i tu se priča završava. Privremeno, jer kad se vlast izgubi ko zna ko će pud  Spuža. Samo još da proradi pravosudni sistem. Oće, mora jednoga dana. Ostaje da se strpimo do tada.

Proputiće tamo i nedostojni. Znaju oni o kojima se radi zašto? Neće ih spasit ni Šešeljeva medalja, ni helikopteri, ni družina Prleta, druga od kudravog, koja je spremno čekala u Cetinjskom manastiru kad će dobit najslađu naredbu vijeka. Da krv po Cetinju počne teći potocima.

I dok se kolju međusobno i optužuju šo su takvi kakvi su, Mila Đukanovića po Evropi dočekuju kraljevski.

Izgleda su i Evropljani viđeli ko je ko u Crnoj Gori?

Who’s who in Montenegro, zbore ovih dana i Amerikanci.

Pa iako se mislilo biće skoro propast svijeta, izgleda da neće. Bar što se Crne Gore tiče.