Politika

Evropski put Crne Gore: Marionete žure u Brisel

(15 riječi)

Sve više djeluje da se evropski put Crne Gore pretvara u neku vrstu namještene fudbalske utakmice. Svi igraju, trče, dodaju loptu, a u mrežu ulazi gotovo svaka – čak i ona koja se jedva kotrlja prema golu. Sudije kao da ne primjećuju ofsajd, prekršaje i igranje rukom. Golovi se priznaju, bodovi upisuju, a izvještači euforično hvale igrače i njihov navodni uspjeh.

(Foto: Evropska kuća)

Najavljuje se novo zatvaranje pregovaračkih poglavlja, a Skupština Crne Gore već godinu dana usiljenim tempom usvaja zakone koji su ključni za evropske integracije. U tom „usvajačkom ritmu“, po priznanju pojedinih poslanika, mnogi od tih zakona nijesu stigli ni da pročitaju, čak i da su to željeli.

Zato se postavlja pitanje: da li je zaista važno kakav se zakon usvaja ili je dovoljno da zakon ima odgovarajući naslov, zadovolji formu i bude evidentiran kao još jedna ispunjena obaveza prema Briselu?

U neformalnim razgovorima, uz kafanska prepričavanja političke stvarnosti, može se čuti da pojedini zakoni, zbog potrebe za hitnošću, imaju gotovo sve što je potrebno – korice i naslov. Šta je između tih korica, kakva su konkretna zakonska rješenja i kakve će posljedice proizvesti, kao da nije važno.

A kada se ipak zaviri u njihov sadržaj, pokaže se da pojedine odredbe nijesu usklađene sa evropskim standardima, pa čak ni sa osnovnim principima pravne sigurnosti i profesionalne odgovornosti.

Kada na takve nedostatke ukaže opozicija, umjesto ozbiljne rasprave i prihvatanja opravdanih primjedbi, slijedi pritisak da se i takvi zakoni podrže, uz obećanje da će biti popravljeni za nekoliko mjeseci.

Upravo je to suština problema. Zakon se ne usvaja da bi se naknadno popravljao kada njegove posljedice već počnu da se osjećaju. Njegova rješenja moraju biti kvalitetna, pravno utemeljena i usklađena sa evropskim standardima prije nego što stupe na snagu.

Posebno zabrinjava odnos prema zakonima koji uređuju bezbjednosni sektor. Ako se unaprijed znalo da zakonska rješenja nijesu dobra i da će morati da budu mijenjana, zašto se insistiralo na njihovom hitnom usvajanju? Ko će odgovarati ako se u međuvremenu institucije pretvore u prostor za političke obračune, kadrovske čistke i uklanjanje profesionalaca koji ne pristaju na političku poslušnost?

Nije, naime, riječ samo o pravnim nedostacima. Riječ je o ljudima, profesionalnim karijerama, institucionalnoj nezavisnosti i sudbini službi čiji je zadatak da štite državu, a ne interese pojedinih političkih struktura.

A gdje je u svemu tome Evropska unija?

Upravo bi Brisel morao da bude najstroži kontrolor kvaliteta zakona i njihove primjene. Međutim, stiče se sve snažniji utisak da se Crnoj Gori, u želji da se njen evropski put ubrza, gleda kroz prste i onda kada to ne bi smjelo.

Kao da je politička odluka da Crna Gora napreduje postala važnija od provjere da li ona zaista ispunjava standarde na osnovu kojih treba da napreduje.

Takva praksa šalje lošu poruku: da se evropski standardi mogu primjenjivati fleksibilno, da se ozbiljni nedostaci mogu tolerisati ako postoji politička volja za zatvaranje poglavlja i da je formalni napredak ponekad važniji od suštinskih reformi.

Ali problem nije samo u zakonima. Ako se danas usvajaju problematična zakonska rješenja, ako se istovremeno žmuri pred stranim uticajima i domaćim političkim akterima koji te uticaje prihvataju, sprovode ili im otvaraju institucionalna vrata, onda se mora postaviti pitanje kakav se politički sistem zapravo gradi na evropskom putu Crne Gore.

U tom kontekstu posebno je uši zaparala ocjena Marjana Šareca. U jednom televizijskom sučeljavanju izgovorena je „kroz zube“, ali ipak dovoljno glasno da se čuje i izazove uznemirenje, njegova opaska da je vlada formirana pod stranim uticajem – „marionetska“.

Bez obzira na političke polemike koje je takva ocjena izazvala, ona otvara pitanje koje se više ne može zaobići: koliko su odluke crnogorskih institucija rezultat samostalnog političkog odlučivanja, a koliko posljedica uticaja koji dolaze izvan Crne Gore?

Nedovoljno se ukazuje na domaće političke aktere koji takvim uticajima otvaraju vrata. Izgleda da su se ti „izvođači radova“ sami otkrili kada su, nakon gubitka izbora njihovog dosadašnjeg „gazde“, ne časeći, čestitkama preporučili pobjednicima.

Pojedini predstavnici vlasti, koristeći valjda bolećivost briselske administracije, svojim političkim nastupima i ideološkim opredjeljenjima izazivaju ozbiljne polemike o kleronacionalizmu, a takve postupke „peru“ u stilu one zakletve: „Neću više, Ostroga mi“. Istovremeno se (samo)predstavljaju kao pouzdani garanti evropskog napretka.

Ako se sve to zna, a reakcije izostaju ili ostaju na nivou diplomatskih upozorenja, onda se ne može izbjeći utisak da se evropski kriterijumi ne primjenjuju sa jednakom strogošću kao prije, recimo, desetak godina.

„Velika većina“ građana Crne Gore podržava članstvo u Evropskoj uniji. Međutim, nekritičko prihvatanje loših zakonskih rješenja, prećutkivanje stranih uticaja i tolerisanje političkih praksi koje dovode u pitanje samostalnost institucija mogu izazvati sumnju i kod najiskrenijih zagovornika evropskog puta.

Građani očekuju da njihova država bude uređena po visokim standardima EU, koje, nažalost, uprkos zahuktalom približavanju Briselu, ne prepoznaju u ponašanju institucija i administracije na svim nivoima.

U „radu sa strankama“ nailaze na bahatost i nekompetentnost, dok se pred njihovim očima tolerišu postupci koji nijesu ni nalik evropskim vrijednostima.

Sve više djeluje da se evropski put Crne Gore pretvara u neku vrstu namještene fudbalske utakmice. Svi igraju, trče, dodaju loptu, a u mrežu ulazi gotovo svaka – čak i ona koja se jedva kotrlja prema golu. Sudije kao da ne primjećuju ofsajd, prekršaje i igranje rukom. Golovi se priznaju, bodovi upisuju, a izvještači euforično hvale igrače i njihov navodni uspjeh.

I svi slave povoljan rezultat, iako je pitanje koliko je on zaista zaslužen. Crnogorski političari dobijaju pohvale za evropski napredak, Brisel bilježi uspjeh svoje politike proširenja, a ono što se dešava na terenu, između korica zakona i unutar državnih institucija, ostaje u drugom planu.

Samo se jedno pitanje uporno izbjegava: da li je Crna Gora zaista odigrala utakmicu po pravilima ili joj se priznaju golovi koje nije zaslužila? I još važnije – ko će snositi posljedice kada se završi utakmica, ugase reflektori i pokaže da rezultat na semaforu nije odraz stvarnog stanja na terenu?

Crnoj Gori nije potrebna evropska statistika, već evropski standardi. Nije joj potrebno da joj se gleda kroz prste, već da joj se pomogne da uspostavi institucije koje neće zavisiti ni od domaćih političkih centara moći ni od stranih nalogodavaca.

Zatvaranje pregovaračkih poglavlja nije isto što i otvaranje vrata evropskoj demokratiji. A ako se danas zbog političkog cilja zažmuri pred ozbiljnim problemima, sjutra će se pokazati da nijesu zatvarana poglavlja, već oči pred stvarnošću.

Ranko Kovačević

Povezani članci...

0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.