Evropski put Crne Gore: Marionete žure u Brisel
Sve više djeluje da se evropski put Crne Gore pretvara u neku vrstu namještene fudbalske utakmice. Svi igraju, trče, dodaju loptu, a u mrežu ulazi gotovo svaka – čak i ona koja se jedva kotrlja prema golu. Sudije kao da ne primjećuju ofsajd, prekršaje i igranje rukom. Golovi se priznaju, bodovi upisuju, a izvještači euforično hvale igrače i njihov navodni uspjeh.
Najavljuje se novo zatvaranje pregovaračkih poglavlja,
a Skupština Crne Gore već godinu dana usiljenim tempom usvaja zakone koji su
ključni za evropske integracije. U tom „usvajačkom ritmu“, po priznanju
pojedinih poslanika, mnogi od tih zakona nijesu stigli ni da pročitaju, čak i
da su to željeli.
Zato se postavlja pitanje: da li je zaista važno kakav
se zakon usvaja ili je dovoljno da zakon ima odgovarajući naslov, zadovolji
formu i bude evidentiran kao još jedna ispunjena obaveza prema Briselu?
U neformalnim razgovorima, uz kafanska prepričavanja
političke stvarnosti, može se čuti da pojedini zakoni, zbog potrebe za
hitnošću, imaju gotovo sve što je potrebno – korice i naslov. Šta je između tih
korica, kakva su konkretna zakonska rješenja i kakve će posljedice proizvesti,
kao da nije važno.
A kada se ipak zaviri u njihov sadržaj, pokaže se da
pojedine odredbe nijesu usklađene sa evropskim standardima, pa čak ni sa
osnovnim principima pravne sigurnosti i profesionalne odgovornosti.
Kada na takve nedostatke ukaže opozicija, umjesto
ozbiljne rasprave i prihvatanja opravdanih primjedbi, slijedi pritisak da se i
takvi zakoni podrže, uz obećanje da će biti popravljeni za nekoliko mjeseci.
Upravo je to suština problema. Zakon se ne usvaja da
bi se naknadno popravljao kada njegove posljedice već počnu da se osjećaju.
Njegova rješenja moraju biti kvalitetna, pravno utemeljena i usklađena sa
evropskim standardima prije nego što stupe na snagu.
Posebno zabrinjava odnos prema zakonima koji uređuju
bezbjednosni sektor. Ako se unaprijed znalo da zakonska rješenja nijesu dobra i
da će morati da budu mijenjana, zašto se insistiralo na njihovom hitnom
usvajanju? Ko će odgovarati ako se u međuvremenu institucije pretvore u prostor
za političke obračune, kadrovske čistke i uklanjanje profesionalaca koji ne
pristaju na političku poslušnost?
Nije, naime, riječ samo o pravnim nedostacima. Riječ
je o ljudima, profesionalnim karijerama, institucionalnoj nezavisnosti i
sudbini službi čiji je zadatak da štite državu, a ne interese pojedinih
političkih struktura.
A gdje je u svemu tome Evropska unija?
Upravo bi Brisel morao da bude najstroži kontrolor
kvaliteta zakona i njihove primjene. Međutim, stiče se sve snažniji utisak da
se Crnoj Gori, u želji da se njen evropski put ubrza, gleda kroz prste i onda
kada to ne bi smjelo.
Kao da je politička odluka da Crna Gora napreduje
postala važnija od provjere da li ona zaista ispunjava standarde na osnovu
kojih treba da napreduje.
Takva praksa šalje lošu poruku: da se evropski
standardi mogu primjenjivati fleksibilno, da se ozbiljni nedostaci mogu
tolerisati ako postoji politička volja za zatvaranje poglavlja i da je formalni
napredak ponekad važniji od suštinskih reformi.
Ali problem nije samo u zakonima. Ako se danas
usvajaju problematična zakonska rješenja, ako se istovremeno žmuri pred stranim
uticajima i domaćim političkim akterima koji te uticaje prihvataju, sprovode
ili im otvaraju institucionalna vrata, onda se mora postaviti pitanje kakav se
politički sistem zapravo gradi na evropskom putu Crne Gore.
U tom kontekstu posebno je uši zaparala ocjena Marjana
Šareca. U jednom televizijskom sučeljavanju izgovorena je „kroz zube“, ali ipak
dovoljno glasno da se čuje i izazove uznemirenje, njegova opaska da je vlada
formirana pod stranim uticajem – „marionetska“.
Bez obzira na političke polemike koje je takva ocjena
izazvala, ona otvara pitanje koje se više ne može zaobići: koliko su odluke
crnogorskih institucija rezultat samostalnog političkog odlučivanja, a koliko
posljedica uticaja koji dolaze izvan Crne Gore?
Nedovoljno se ukazuje na domaće političke aktere koji
takvim uticajima otvaraju vrata. Izgleda da su se ti „izvođači radova“ sami
otkrili kada su, nakon gubitka izbora njihovog dosadašnjeg „gazde“, ne časeći,
čestitkama preporučili pobjednicima.
Pojedini predstavnici vlasti, koristeći valjda
bolećivost briselske administracije, svojim političkim nastupima i ideološkim
opredjeljenjima izazivaju ozbiljne polemike o kleronacionalizmu, a takve
postupke „peru“ u stilu one zakletve: „Neću više, Ostroga mi“. Istovremeno se
(samo)predstavljaju kao pouzdani garanti evropskog napretka.
Ako se sve to zna, a reakcije izostaju ili ostaju na
nivou diplomatskih upozorenja, onda se ne može izbjeći utisak da se evropski
kriterijumi ne primjenjuju sa jednakom strogošću kao prije, recimo, desetak
godina.
„Velika većina“ građana Crne Gore podržava članstvo u
Evropskoj uniji. Međutim, nekritičko prihvatanje loših zakonskih rješenja,
prećutkivanje stranih uticaja i tolerisanje političkih praksi koje dovode u
pitanje samostalnost institucija mogu izazvati sumnju i kod najiskrenijih
zagovornika evropskog puta.
Građani očekuju da njihova država bude uređena po
visokim standardima EU, koje, nažalost, uprkos zahuktalom približavanju
Briselu, ne prepoznaju u ponašanju institucija i administracije na svim
nivoima.
U „radu sa strankama“ nailaze na bahatost i
nekompetentnost, dok se pred njihovim očima tolerišu postupci koji nijesu ni
nalik evropskim vrijednostima.
Sve više djeluje da se evropski put Crne Gore pretvara
u neku vrstu namještene fudbalske utakmice. Svi igraju, trče, dodaju loptu, a u
mrežu ulazi gotovo svaka – čak i ona koja se jedva kotrlja prema golu. Sudije
kao da ne primjećuju ofsajd, prekršaje i igranje rukom. Golovi se priznaju,
bodovi upisuju, a izvještači euforično hvale igrače i njihov navodni uspjeh.
I svi slave povoljan rezultat, iako je pitanje koliko
je on zaista zaslužen. Crnogorski političari dobijaju pohvale za evropski
napredak, Brisel bilježi uspjeh svoje politike proširenja, a ono što se dešava
na terenu, između korica zakona i unutar državnih institucija, ostaje u drugom
planu.
Samo se jedno pitanje uporno izbjegava: da li je Crna
Gora zaista odigrala utakmicu po pravilima ili joj se priznaju golovi koje nije
zaslužila? I još važnije – ko će snositi posljedice kada se završi utakmica,
ugase reflektori i pokaže da rezultat na semaforu nije odraz stvarnog stanja na
terenu?
Crnoj Gori nije potrebna evropska statistika, već
evropski standardi. Nije joj potrebno da joj se gleda kroz prste, već da joj se
pomogne da uspostavi institucije koje neće zavisiti ni od domaćih političkih
centara moći ni od stranih nalogodavaca.
Zatvaranje pregovaračkih poglavlja nije isto što i
otvaranje vrata evropskoj demokratiji. A ako se danas zbog političkog cilja
zažmuri pred ozbiljnim problemima, sjutra će se pokazati da nijesu zatvarana
poglavlja, već oči pred stvarnošću.
0 Komentara