Korona i dokolica

Goran Sekulović

Esej: O „prirodnom“ estetskom, umjetničkom fenomenu

Sep 05, 2022 1 Komentara

(15 riječi)

Postoji i bićuje, bićstvuje „prirodna“ estetika (uslovno rečeno), a bolje je reći (tačnije faktički), postoji i opstoji estetika  p r i r o d n i h  umjetničkih predmeta. Iskonska, istinski prapočelska, umjetnost i estetika, i zato su i svi umjetnici i estete na tragu iskona, praosnove, na tragu iskona samoga bitka, jer svjesno (osvješćeno i sa samosviješću stvaraoca), vode i (is)kazuju niti, tendencije i poruke mati svijeta – prirode, i baš zbog toga je i svako pravo umjetničko djelo (u širem smislu te riječi), tj. svako pravo umjetničko stvaralaštvo – igra, jer u velikoj, veličanstvenoj i neponovljivoj igri planetarnog sistema kosmosa i  n a š e  sâme prirode, crpi svoju snagu i ima svoje porijeklo.

Svojom sopstvenom snagom, svojom moći, priroda je uistinu, najveći mogući umjetnik i stvaralac (bar za nas, za  l j u d e, naravno). Pri dubljem posmatranju i proučavanju njene maestralne bićujuće životne igre, uviđa se, ispravno i s pravom, dakako, da sve tendencije, svi smjerovi, u umjetnosti i stvaralaštvu uopšte, što karakterišu ljudsku čovjekovu situaciju, imaju svoje uhljebljenje, rodno tlo, početak i porijeklo u njoj sâmoj, u prirodi dakle, u prirodno rascvaloj i bogatoj umjetničkoj i stvaralačkoj igri slobode. Tako se npr. dolazi do spoznaje, da takođe i sama priroda, iskonski, rušilački – ali ne u smislu uništavanja, već doslovno u smislu  r u š e n j a, stvaranja, stvaralaštva, umjetničkog građenja i oblikovanja, jer samo priroda  r u š i, u smislu stvaralaštva, svi ostali subjekti (čovjek, ne uzimajući u obzir umjetnost, zatim prirodne nepogode, zemljotres, vatra, vulkan itd.) u n i š t a v a j u – „tihom, a silnom snagom“, koja nije „gola i nema igra stihije, nego govor života i slika onog što je sada i što će biti u velikoj i promenljivoj i večito istoj drami ljudskog postojanja“ (Andrić), dakle, prapočelski, materijalno duboko i sveobuhvatno, doduše nesvjesno, ali ne stihijski, uništavalački, već svrhovito, umno, životno i mudro, po mjeri sâmoga bitka, stvara i oblikuje (u umjetničkom i stvaralačkom modusu viđenja i vođenja igre!), dva, u biti, osnovna i suštinska smjera i kretanja cjelokupne čovjekove umjetničke prakse: realizam i apstraktivizam, tj. postoji i bićuje, kako prirodni realizam, tako i prirodni apstraktivizam (prirodni umjetnički realizam i prirodni umjetnički apstraktivizam).

U čovjekovoj ljudskoj stvaralačkoj umjetničkoj i duhovnoj praksi nije se slučajno pojavila apstraktna umjetnost. I ne samo to. Ona se ne bi ni pojavila, kao ni sami realizam (realistička umjetnost), takođe, da oba ova pravca, da obe ove tendencije, nemaju duboko uhljebljenje i rodno tlo u samom prirodnom kretanju, u samom kretanju materijalne i životne, postojeće i bićujuće, prirode.

Priroda, dakle, sama, svojom stvaralačkom i umjetničkom snagom i igrom – voljom za moć!, (voljom za moć kao a priori svake težnje, svake tendencije ka ispoljavanju života, uzmaha, projekta, prakse) stvara umjetničke oblike, predmete i forme, kako realnog sadržaja i dometa, značenja i forme, tako i apstraktnog izgleda, apstraktnog uobličenja umjetničkih, estetskih, životnih i umnih, poruka, pouka i manifestacija. Priroda ih ne bi stvarala, čovjek ih ne bi „prepoznavao“ kao takve, kakve jesu i što su, i zašto su tu i baš tako skovana i takvog oformljenja, kao što ih ne bi ni stvarao, umjetnički i iz svog unutrašnjeg duhovnog beskraja i beskonačnosti, da oba načina, da obe tendencije, nijesu potrebne i značajne za prirodnu i čovjekovu  l j u d s k u  situaciju. Ne bi postojao ni jedan od ova dva smjera (ne bi imao pravo na postojanje, na svoj identitet, što znači dalje, da ne bi bili sa bitkom, tj. to znači faktički sljedeće: ne biti sa bitkom; jer može se  p o i m a t i, a tako nešto, uistinu i zbiljski, i postoji, i drugi  u d e s  d o g a đ a n j a, a to je: biti sa bitkom a ne posjedovati ga, nȇmati ga, kao što je to slučaj sa sâmim čovjekom. I samo i jedino sa njim, jer se jedino on od svih drugih bićujućih bića u totališućem carstvu svjetskog prirodnog i životnog bićstva,  p i t a  z a  b i t a k, i nalazi na tragu bitka, jer jedino on i samo on – čovjek osjeća, m i s l i, da jeste sa bitkom, a da ga nema, da ga ne posjeduje, ali da ga ipak (nada se) može zadobiti, osvojiti i imati (sâmi bitak!). Ni jedne od ove dvije tendencije ne bi postojale, da nisu duboko ukorijenjene u samoj prirodi, tj, da nisu po mjeri sâmoga bitka, onog neizrecivog a što izriče sve, što daje govor svemu što je opstojalo, što opstoji i što će još ikada u budućnosti i postojati i bivstvovati.

Ne bi postojali ni jedan od ova dva smjera (čini nam se bazična i osnovna), da nisu potrebni bitku (jer se bitak preko i pomoću njih osvješćava, u rodnom, generičkom, prirodno-istorijskom ljudskom biću čovjeka), da ih bitak nije uspostavio i „doveo“ u red, na svjetsku životnu bićujuću scenu, da nisu, dakle, potrebni bitku kao nužni i sastavni modusi, načini, njegove bitkujuće „egzistencije“, (bolje reći,  p r i s u t n o s t i, ali naravno, prisutnosti u posebnom i specifičnom smislu i pogledu). Oni su prema tome, nešto poput, jednog a priori njegove (bitkove, bitka) prisutnosti u ljudskom svijetu, oni su a priori (realistička i apstraktna umjetnost i stvaralačka praksa), prisutnosti i g o v o r a (otkrivanja, raskrivanja, raskrivenosti, kako bi rekao Hajdeger) tajne bitka, u čovjekovom ljudskom svijetu, državi, društvu, zajednici, kako bi rekao Marks.

Kad se posmatra jedan prirodan, jedan prirodni umjetnički predmet, koji pripada realizmu, ne može se, a da se nȇ odoli utisku, da i pored sveg umjetničkog bogatstva, trajnog i veličanstvenog ushićenja i divljenja, toj i takvoj estetici, estetici, dakle, prirodnog umjetničkog predmeta, koji pripada realizmu, nešto nedostaje, manjkâ nešto, neki elemenat, neki dio, da je nešto u njoj prazno, da nešto pitajuće, a nepopunjeno u tom svom iskonskom pitanju, lebdi, i da traži, težinom svog, iz sebe postavljenog, pitanja, upita, svoj sopstveni odgovor, i da se čovjek tako osjeća u svojoj ljudskoj situaciji, da to neispunjȇnjȇ, odgovorom, da ta neispunjenost upita odgovora (ili bolje reći, ta neispunjenost uvek novog pitanja, ta neispunjenost uvek novim pitanjem, tj. neispunjenost što dolazi od uvijek prisutnog novog i sve daljnjeg traganja i slućȇnja), da to dakle, pitanje ima pravo u svojoj pitanosti, u svojoj upitanosti, upitnosti, i da ima pravo na odgovor i na daljnȗ misaonu, duhovnu, umjetničku i stvaralačku ljudsku čovjekovu pitanost, slobodu bivstvovanja i igru ljudskosti i čovještva (ne u smislu nekog etičkog fenomena, naravno uključujući i taj elemenat, ali ovaj termin se ovdje prevashodno misli u smislu čovjeka kao čovjeka, u ontološkom smislu najprije i najizrazitije, u smislu čovjeka kao ljudskog bića, i njegove, dakle, l j u d s k e  životne situacije i zbilje). 

Posmatrajmo jedan prirodni realni umjetnički predmet: uzmimo npr. kamenu figuru psa, ranjenu pticu u mediju, u materiji, dakle, drveta, od drvâ, ljudsko lice u kamenu, itd, itd, i u tom posmatranju nam se čini kao da je sve, baš sve tu. Ali, to je samo prvi utisak, i taj utisak vara. Naime, svi su ovi predmeti veličanstveni u svojoj ljepoti, u svome izrazu, u svome značenju, u svojoj poruci, u svojoj estetici, u svome umjetničkom dojmu i poimanju. Ali, i pored svega toga, baš kao i na umjetničkom radu, slici, čovjeka-umjetnika, stvaraoca (tu nam se odmah nameće, nužno, ova analogija), gdje se npr. vidi zaliv Boke Kotorske, ili neki planinski pejzaž, i sl. Ili npr. pred realnom figurom čovjeka-vajara, itd, itd, uvijek nam se nameće misao, neđe pri kraju, pri samom kraju, na samom koncu našeg divljenja i odobravanja, koja nam ne dâ mira, koja nam u stvari ne dâ da budemo u potpunosti zadovoljni, ili bolje reći, koja nas goni daljȇ i koja popunjava onaj prazni, ništeći, negirajući, prostor u našoj ljudskoj svijesti, barem novim pitanjem, novom upitnošću, a sva je izgleda naša moć i baš u tome, u postavljanju samo novih pitanja, novih upitnosti! Dakle, nešto nedostaje, a šta to?

Nedostaje nešto „meta“, nešto iza, iza realno, bilo čovjekove ili prirodne, umjetničke prakse, nešto, dakle, „meta“, nešto iza realnog umjetničkog (čovjekovog ili prirodnog svejedno) predmeta. Ovaj nedostatak, ova oskudica u čovjekovoj ljudskoj situaciji, je bitna za čovjekov položaj i za njegovo sopstveno shvatanje kako sebe sama, tako i drugih, u ontološkom smislu. Dakle, za čovjekovo shvatanje cjelokupnog njegovog, l j u d s k o g, svijeta i života, te jedne od mnogih ostalih i drugih, što možemo samo da slutimo – upotrebljavamo ovu riječ, iako smo i te kako svjesni metafizičkog prizvuka koji ona u sebi i sa sobom nosi, a na koji je i Ivo Andrić tako suptilno ukazao, jer usled, opet to!, oskudice i praznine našeg bića, na to smo prisiljeni, mada smatramo, da je potrebno se otarasiti metafizičkog balasta, tj. prigovora o metafizičkom karakteru nečega i sl., jer ovo o čemu sada govorimo i o čemu se i samo i jedino može govoriti u ovim prilikama, je „sušta stvarnost“, kako bi rekao Andrić, „ovog našeg, ljudskog, jedinog, i isključivo ljudskog života“ – svakako različite i osobene „krhotine sveta’’ (Ivan V. Lalić). Svijeta, naravno, u smislu, ne, samo i jedino, u ljudskom, već svijeta uzetog u krajnjim rasponima onog što sve postoji i opstoji u svemiru, u vasioni, dakle, u ontološkom smislu, u beskraju naslućenih mogućnosti i slutnji, ako tako nešto čovjek i može da osjeća, zamisli, vidi, misli i uzima i kao objektivno, a što je, naravno, i još i važnije i presudnije, i kao subjektivno. Bez subjektivne moći čovjeka kao ljudskog bića, čovjeka kao čovjeka, dakle, ljudskog roda, da nešto osmisli i osjeti, ne može nešto ni da „objektivno“ postoji, jer ga čovjek neće spoznati kao takvo, tj. kao svoje, i jer i objektivno, je naravno, ljudsko, tj. čovjekovo, dakle, i objektivno je subjektivno, tj. postoji za čovjeka kao subjekta koji saznaje i vrednuje to objektivno, dakle zaključimo, čovjek mora imati sluha i prirodno-istorijskog dara da osjeti, uvidi i osmisli sȗbjektivno, ličnô, svojim bićem, to objektivnô, da ga pronađe, i postavi na pijedestal objektivnosti, inače ništa od objektivnosti, i njenog izlaženja na svjetsku bićujuću životnu scenu cjeline svemirskog totaliteta bićstva.

Nedostatak, oskudica, u čovjekovoj ljudskoj životno-bićujućoj situaciji i zbilji, o kojoj smo do sada govorili, mogli bismo nazvati, tj. „odjenuti“ je imenom, t a j n o g (čak, pratajnog, meta – iza – tajnog, dakle) n a d o h v a t (čini nam se samo, naravno, trenutno i namah) n e d o h v a t a (svi su izgledi da će tako i trajno, čak možda i vječno, ostati i to nam biti sudbina, osim ako čovjek bude imao sluha i prirodno-istorijskog dara i slućenja, pa da konstantno u svojoj povijesti i cjelini svog bivstvovanja u svijetu, u životu, u  p r a k s i, dakle, ima na umu neke najbitnije ljudske čovjekove zbiljske, radne odrednice i putanje savremenosti i događanja u svom realnom, stvarnom bitisanju, od kojih je sljedeća, svakako, jedna od onih najmudrijih i najutemeljenijih: „Nužda tera van. Što stoji kao močvara, može se radom isušiti. Posredstvom s m e l o s t i  i  z n a n j a, budućnost ne snalazi  č o v j e k a  k a o  s u d b i n e, nego  č o v j e k  s n a l a z i  b u d u ć n o s t…“ (Ernest Bloh – podvukao G.S.)

Dakle, tajni nadohvat nedohvata, je ustvari, ona praznina, ona oskudica, onaj nedostatak, u našem, čovjekovom, ljudskom biću. U samom bitku, dakle, vidimo, da nam nedostaje, faktički, jedno utemeljenje, jedan temelj, čini se najbitniji i najpresudniji u cjelokupnoj čovjekovoj ljudskoj situaciji i zbilji. Sagledavajući iz situacije ovog tu sadašnjeg događanja i proizvođenja sveg bićevanja, bitisanja i bivstvovanja, tj. opstajanja u čovjekovom ljudskom smislu i u ravni onog što je u istorijsko-povijesno-društvenom događanju i proizvođenju i najbitnije za čovjeka kao čovjeka u ontološkom temeljnom i stubovnom smislu – a faktički, i jedino je moguće, ako hoćemo da konkretno i zbiljski, povijesno (istorijsko-hronološko-dogâđajući), promišljamo stvarnost i svijet, iz ovakve jedne ravni misliti i životno-djelati, mijenjati stvarnost i zbilju – dakle, uputom ove i ovakve jedne sudbe (izgleda, nam, ipak, da u krajnjoj instanci, uvijek smo na putu neke dublje sudbe, nekog dubljeg utemeljenja), neizostavno, čini nam se, moramo prihvatiti nepobitnu i „očiglednu“ činjenicu da mi odnekud idemo nekamo s nekim ciljem i zbog nečeg, a sve je to u nama, i ishodište, polazište, zavičaj, mjesto rođenja, i put je cjelokupan u nama, i način vođenja puta, kretanja po njemu, i razlog zbog kojeg smo krenuli po njemu, tj. cilj ka kojem slijedimo i idemo, te dakle, i rodna gruda, zavičaj, naše istinsko ljudsko ispunjenje, naš istinski ljudski dobitak. Na putu će se nešto i izgubiti, jer nema dobitka određenog, bez isto tako određenog gubitka. Ali, nadajmo se da će dobitak biti tako  l j u d s k i (ne pomodno i moderno) sjajan, blještav, iskonski, zavičajno vrijedan čovjeka kao čovjeka, kao ljudskog, prirodno-istorijskog bića (a da se gubitka niko neće imati vremena sjećati, a i da, što je još i važnije, neće biti ni vrijedan naše pažnje i našeg sjećanja!), i njegove sudbe, ako ne one oličene u budućnosti koja će nas snaći, a onda one, oličene u zemlji koja nas rađa. U zemlji koja nas nosi i pronosi!, koja nam daje prirodu i životnu potporu i snagu, u našem ljudskom, jedinom ljudskom životu.  Životu ovakvom kakav je bio, kakav jeste i kakav će uvijek ostati i postati!, sa ovom našom ljubavlju, sa ovom našom Nadom, sa ovom našom Utopijom, sa ovom našom radošću, sa ovom našom (ne)savršenošću.  Životu i kretanju ka našem ljudskom, čovjekovom snalaženju budućnosti, sudbi oličenoj u zemlji koja nas, poslije svega i svega, opet prima natrag k sebi, ugrađujući nas još jednom, u naš (mi smo rođenjem, jednom zauvijek, p r i p a l i  ovom svijetu, ovoj zemlji, ovom životu, ovoj slici, kako kaže Andrić, „onog što je sada i što će biti u velikoj i promjenljivoj i večitoj istoj drami ljudskog postojanja“), univerzum, u naš ljudski kosmos, „ovog našeg, ljudskog, jedinog, i isključivo ljudskog života“ (Andrić), sudbi oličenoj u volji za moć, kao u jednom mogućem a priori svakog našeg kretanja, naše težnje, nas samih, kao bića projekta, akcije, prakse. Dakle, ponovimo, uputom jedne ovakve sudbe i sagledavajući ono što se ima sagledati iz ugla iz kojeg smo dosad govorili, dolazimo i moramo doći, do „anticipirajuće svijesti“ (Bloh), do jednog „utemeljenja“ (Bloh) koji se mora shvatiti i shvata kao metoda (konkretna utopija), kao uput, kao modus shvatanja vođenja puta, staze, ka zavičaju, na kojem smo to već viđeli, čovjek mora preduhitriti sudbu budućnosti. Sudba budućnosti, dakle, ne postoji. Ako se pojavi pred čovjekom, na njegovom putu, to onda znači da nije bilo čovjeka, jer ponovimo, tamo đe je čovjek sa „smjelošću i znanjem“, tu, dakle, „budućnost ne snalazi čovjeka, kao sudbina, nego čovjek snalazi budućnost…“.

Navikli na tradicionalne, kvazi-filozofske termine i nazive, reći ćemo ovđe, da nam nedostaje metafizika. Ne, nama ovđe nedostaje „sušta stvarnost“ (Andrić), „zavičaj“ (Bloh), „stajanje čovjeka na svojim sopstvenim nogama“ (Marks), u njegovom „stvarnom, ljudskom životnom procesu“ (Marks). Sve ovo, ako to već toliko želimo, i možemo nazvati metafizikom, ali se, svakako, moramo otresti onog starog metafizičkog balasta koji metafizika dosad nosi i sadrži. Moramo se boriti za jednu novu metafiziku (dakle, dosad se ova riječ upotrebljavala sasvim uslovno i uz veliku ogradu i rezervu), svojevrsnu i specifičnu, dakle, samo čovjeku kao čovjeku svojstvenu i odgovarajuću, dakle, l j u d s k u  metafiziku, vezanu za „stvarni, ljudski životni proces“. To je, kako vidimo, bila intencija i samoga Marksa, ali i najpoznatijih i najtemeljnijih nastavljača savremene izvorne marksističke misli i filozofije.

Ovu metafiziku, o kojoj smo do sada govorili, čovjek zadobija u apstraktnom (bilo čovjekovom ili prirodnom) umjetničkom predmetu i obliku, u stvaralačkoj prirodnoj i ljudskoj apstraktnoj umjetnosti i praksi. (Naravno, to ne treba, čini se ni primijećivati, da i realna stvaralačka, umjetnička i duhovna praksa, da i realizam dakle, može poslužiti i služi, i te kako i silno, u daljem otkrivanju temelja slobode čovjeka, ili ako hoćete, slobode temelja čovjeka kao čovjeka).

U još neizdiferenciranoj prirodnoj materiji, u još-ne-potpuno gotovom i uobličenom umjetničkom prirodnom stvaralaštvu, čovjek nalazi drugi dio sebe, tu nalazi svoje dublje ljudsko uhljebljenje, tu je, dakle, po mjeri samoga bitka! U prirodnoj, još uvijek neizdiferenciranoj materijalnosti, i umjetničkoj i stvaralačkoj praksi, igri, kriju se iskre neslućenog bogatstva prirodnih i životnih, čovjekovih, ljudskih, formi, sadržaja, oblika, pouka, poruka. Proces stvaranja svijeta se, dakle, i dalje nastavlja. I kao što je na početku stvaranja svijeta, iz neizdiferenciranog stanja materije, nastao raznovrsni red uobličenih, oformljenih formi i oblika, materijalnih, tako i sada, je još uvijek, sve u procesu. Proces veličanstvene prirodne, umjetničke i stvaralačke, prakse i igre, se nastavlja i traje, i trajaće, dok je svijeta i života, težinom svog sopstvenog postojanja, rođenog iz bitka, po mjeri i sudbi bitka. Dakle, prapočelski, iskonski, divlje, suptilno, moćno i divno!