Svakodnevica vrvi od svakojakih slogana, izjava, iskaza, poskočica, doskočica, kaža/skaza.. o narodu/Narodu.

Političari naročito rado rabe slikopise o „mome Narodu“. Medijski igrokazi su puni folklorističke i neoromantičarske stereotipike o narodnoj volji, o narodnoj duši, o narodnoj ćudi... Politika je zasićena basnama o narodu. Partijski lideri najviše pate s narodom, i uzvisuju ga u čudo. Prizivanje naroda liči na vapaj  za Sv. Duhom, ili na spirituističke seanse. Upotreba naroda je omiljena zabava političara i ukras političke čudotvorike.

Svakakve hulje, i rulje su se ostrvile na tzv. običnoga čovjeka, koji čini narod, i satiru ga. A on ne trepće, ponekad samo žmirka: ne zna ko i zašto mu sve radi, i osjeća da tako više ne može, ali ne mrda, pošto se boji da će biti – još gore. I trpi, strepi, drhturi. Još nije postao potpuno beslovjesan, ali je oguglao i izgleda spreman na sve što još može da ga snađe. I nada se izbavljenju, bar na onome svijetu, pošto zna da je trpen-spasen.

Blješte nad njim prizori vođa koji ga nutkaju i obasipaju slatkim obećanjima umjesto hljeba/kruha, samo ako... njima povjeruje. Svuda ista priča: Nedužni narod... narod nije kriv!?

Ko je/što je NAROD?

Prosuta masa? Stopljeni kolektivitet? Bezoblična gomila? Prosta svjetina? Puk, pučina?

Zar nije volja/moć naroda SVE? Sila istorije! Subjekt demokratije, koja po njemu nosi ime: demos?

Naučno, u socijalno-etničkome redosljedu, narod je razvojna društvena grupa nastala splemenjivanjem u prednacionalnu zajednicu, „nacija u mogućnosti“, na istoj teritoriji, istovrsnim kulturnim vrijednostima, običajima, teritoriji, jednome jeziku, srodnim interesima. Narod čine i pripadnici jedne nacije, bez obzira gdje žive. Narod je i zajednica ljudi. Pošto etnički supstrat naroda i nacije može biti veoma složen i raznorodan, etničko određenje naroda nije dovoljno.

Narod je plebs, za razliku od patricija. Plebs je podređeni radni sloj društva, koji živi od svoga rada, i radi za drugoga.

Demos je politički narod u društvima demokratije, koji na izborima bira one koji vrše vlast.

Apsolutizacija nacije dovodi do stapanja etnosa, plebsa i demosa u istovrsni nacionalni entitet.

U Beogradu, 14. 10. 1999. godine

Pokušaj naučnoga određivanja naroda nije bio dovoljan za razumijevanje onoga što se dešavalo s narodom u konkretno-istorijskim prilikama jugoslovenskoga društva.

Pa, ko je, što je, kakav je, čiji je Narod/narod?

Narod je sve. Narod je svakojak. Pun sebe, i u sebi mnoštva interesa, ideja, predrasuda. Narod nije stopljena, neprozirna jedinka. Narod je i voljan i nevoljan, ali svakako hoće bolje. Kako?

Narod je prav. Pravednik. Narod nije kriv za sve što se/što mu se dešava. Odnekud neznano (?) i nenadano (!) su nadošle nevolje/nedaće/nesreće: ratovi, oskudice, bijeda. Narod nije kriv. Nema kolektivne krivice. Krivi su samo pojedinci u narodu. Pojedinačni pojedinci. Masa pojedinaca. Masovni pojedinci.

          Narod je bezgrešan. Narod je nevin. Sveti Narod, Sv. Narod. Svetac još za života, bez života.

Narod je svetinja. Narod je nedodirljiv. Haridžani, parija. I svetina, koja je gomila, rulja kada ne udovolji želji vođa, ili kada ih svrgava u izborima ili nasilno ruši u „uličnim revolucijama“.

Svako ima svoj narod. „Moj Narod“. A niko neće da bude narod.

          Svi vole narod.

Narod voli samo Vođu. „Volim i ja Vas! “ A Vođa ustvari prezire „svoj narod“, zato što puzi pred njim. Udivljuje se samo onome od koga se plaši.

Ima ih koji bi htjeli bolji narod. Ali nemaju odakle da ga uvezu. Svi bolji narodi imaju bolje vođe.

          Narod je izabran. Izabrani narod je Božji narod.

Svi narodi u svojoj ikonografici su Bogom odabrani. Najprije su stari Jevreji/Izrailj odabrani narod. Sa svojim Bogom Jahveom napravili su četiri zavjeta. Ruski narod je Narod Bogonosac (Dostojevski, u „Zlim dusima“). Francuzi su po Božjem naumu, sa spasiteljskom misijom u Evropi. Njemci su izvornoga božanskoga porijekla. Njemački soldati su u Drugome svjetskome ratu na opasačima nosili totem: „Got müt Uns“ („Bog je s nama“). Englezi su „spojeni sa Bogom“. Amerikanci su samoodabrani narod, „Izrailj novoga doba“. Japan je „Zemlja bogova“. Zajedno su „Bog i Hrvati“.

Najstariji narod su, ipak, Srbi. Samo su oni „Nebeski narod“. „Bog je Srbin“. Sa svojim Bogom su napravili samo jedan zavjet: Kosovski zavjet, za sva vremena.

Svi izabrani narodi su našli, kakvo-takvo, spasenije na ovome svijetu. Samo ovaj Narod ne može da izađe iz sopstvene podzemne sjene.

Narod nije baš tako blažen. I narodi misionari su obična ljudska bića s prepunom mješinom mana i grijehova. „Narod je glupo stado, čas besmisleno strpljivo, a čas svirepo razjareno. Kada mu se kaže: „Zabavljaj se“, on se zabavlja. Kada mu se kaže: „Napadni svoga suseda“, on će ga napasti. Kada mu se kaže: „Glasaj za cara“, on će glasati za cara. Kada mu se kaže: „Glasaj za republiku«, on će glasati za republiku. Nije samo narod tako – bezazlen i beslovesan. I oni koji ga vode  takođe su...

          Oni koji njime upravljaju isto su tako glupi, jer se ne pokoravaju ljudima, nego principima koji su glupi, neplodni i lažni već samim tim što su principi, to jest čuvene, pouzdane i nepromenjive misli, i to u svetu u kome ništa nije sigurno, jer je svetlo iluzija, jer je i zvuk iluzija“.

Naravno, ne brinite. Takav je – francuski narod, bar prema Gi de Mopasanu, i to sredinom 19. vijeka. Pisac, ili junak priče, čezne za boljim i drukčijim svijetom. Potrebno nam je društvo, ljudi, kaže, koji misle i koji govore. Kada smo dugo osamljeni, mi tu prazninu  naseljavamo priviđenjima.[1]

Ovdašnji i sadašnji narod nije takav. Nije više nesrećan po onoj blistavoj misli „Oca nacije“ da „Pobeđuje u ratu, a gubi u miru“, pošto sada gubi i u miru. No, opet „pobjeđuje“ – u ratu, u kojemu „nije učestvovao“.

Vrtlog istorije ne prestaje.

Narod je heroj za otpor NATO. I On (SM) je narodni heroj. „Ja i Narod“. Narodu bi, međutim, više priličilo da bude proglašen za stradalnika. Ako nema kolektivne krivice, ima kolektivnoga martirstva. Robuje, a ne ropće. U istoriji hrišćanstva bilježi se 40 hiljada mučenika za pravu vjeru. Zar nijesu zaslužili milioni mučenika u zemlji na brdovitom Balkanu da uđu bar crnim ako ne mogu crvenim slovima u crkveni kalendar.

          Za koju vjeru?

Narod sve zna. Zna i kada ne zna. Znaju i oni koji ga vode. I za sve se pita. „Vox populi, vox Dei! “.

Narod zna da mu je dobro, da ima svega i svačega, i da će imati sve više. Na TV, i granice s Njemačkom. I brzim prugama sopstvenom energijom u bolji život. I to ne „Malo Morgen! “, nego „Malo sutra“.

Jedino čega nema je – opozicija. I ne treba mu! Ima Velikoga Vođu, na kome mu zavidi cio svijet, i okolina.

Veliki Meštar je obznanio: „Opozicija ne postoji!“ A carska se ne poriče. Svaka mu je sveta. I Sv. Narod aminuje. I dok je, tobože, postojala, kakva je bila, samo je štetu narodu praviila.

On (SM) nije toliko bezdušan da poput kralja Aleksandra Ujedinitelja 1929. godine raspusti sve partije i formalno zavede diktaturu. „Nastupio je čas kad između Naroda i Kralja ne može i ne sme biti više posrednika... Moja je sveta dužnost da svim sredstvima čuvam Državno i Narodno jedinstvo“. Jasno!

On (SM) se valjda sažalio i na svoju partiju, i na vjerne koalicione partnere. „Nepostojeću opoziciju“ je ipak pokrstio janjičarima, izdajnicima i tuđinskim slugama. I Sv. Narod je odmah shvatio, pošto iz četiristo/petstogodišnjega robovanja dobro zna ko su i kakvi su  domaće izdajice i tuđi gospodari, pa ih više neće. Nikada više!

          Sada po volji naroda vlada narodna vlast,

Vlada narodnog jedinstva. I opet će, i opet će, ako...Po tri čarobna slova su dovoljna: Što jes, jes, najbolji je eSPeeS!

Levo. Levlje . Lepše, odnosno Lepo. Lepše – levo! JUL!

Ko hoće MRS glasaće SRS!

A post? Odlaže se!

A spas? S one strane.

          Za sadašnji režim narod je već u rajskim vrtovima.

Deset godina ista priča: „Samo da se narod probudi! “

I svi vrte snohvaticu da je kriza došla do dna. Dno nema dna. Može samo da se probije Velikim usisajem i da se sa druge strane kroz Veliko usijanje kao Velikim praskom obasja novim Početkom.

A početku nema kraja.

Narod svi zovu „Upomoć! “ A narodu niko ne pomaže. I Bog ga je ostavio u bijedi u Pustinji plača. Ni sam narod sebi ne pomaže. Zgurio se i – čeka. Koga? Spasitelja? Novoga Vođu. Godoa? Vuka, Vojislava, Zorana, Avrama... Za ono što ima/nema dovoljni su mu i SM, i MM, i VŠ, i...

A vi, nebrojeni, neizbrojni prijatelji, obožavatelji i dobrotvori Naroda, pustite narod da spokojno snatri u blaženom Neznanju. Kada budete znali što hoćete, i kako hoćete, i s kim hoćete, kada pregnete sve svoje ljudske sile, možda će i narod da se prene, da krene. Ali ne kao gomila po ulicama, nego kao samosvjesne ličnosti i građani koji svojom voljom glasaju za promjene.

Dotle, ne zamajavajte ni sebe, ni nesrećni narod.

U Beogradu, 8. 4. 2000. godine

Kaže se:

Svaki narod ima vlast koju/kakvu zaslužuje.

Nijedan narod, ma kakav da je, ne zaslužuje vođe koje ga vode u nesreće i sunovrate…

U Beogradu, 15. 7. 1997. godine

Narod ne može biti samožrtvovan. Može biti samo žrtva ideala, ideja, interesa, koristi vođa, koji ga zavode, navode, podvode…

U Podgorici, 10. 1. 2017.

Narod sve zna. I pamti. Pamti pa vrati. Ponekad zaboravi, pa ponovo bira one koji su ga uveli u velike nesreće. Prašta. Za štetu ne mari. Zato je Sv. Narod.  

Upotreba naroda za dnevno-političke svrhe:
pobjednici na izborima 30. avgusta 2020. rado ponavljaju da su izabrani voljom naroda, prenebregavajući, ili prećutkujući, da su samo sa jednim poslanikom više dobili vlast.

Za odluku da Zeta bude samostalna opština, izdvojena iz Glavnoga grada, grupa Za spas Zete u ime naroda traži teritorijalnu cjelokupnost koja
obuhvata i teritorije koje joj nikada nijesu pripadale.

U modi je rasparčavanje Crne Gore prema lokalnim, političkim, etničkim, vjerskim, plemenskim  itd. željama.

Sve u ime naroda! 

         U Podgorici, 18. 8. 2022