Dokolica

Goran Sekulović: Četrdeset godina od smrti Radovana Zogovića (1907-1986)

Radovan Zogović ili: ''Da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav’ (X)

Maj 10, 2026 1 Komentara

(15 riječi)

U jednom trenu Zogović je naglo i odsudno duhovno odrastao spoznavši sve što je trebao, mogao i htio, i što je najvažnije – spoznavši što ne treba, što ne smije i što nikako ne može i neće prihvatiti i biti, a to je ''lako'' mogao odlučiti kada je vidio kako srpski žandarmi pljuju, mrcvare i šutiraju odranije neljudski izmučena, iznemogla i izranjavana tijela već mrtvih komita. Bila je to inicijalna kapisla rođenja budućeg sudbinskog odnosa ne samo prema Crnoj Gori i patnjama i stradanjima i viteškim pobjedama Crnogoraca, već i prema patnji i nepravdi uopšte, prema univerzalnim vrijednostima duha, dobra, istine, slobode i pravde i najdublje ljudske potrebe neizostavne borbe za njihovu pobjedu i za njihovo oživotvorenje u čitavom čovječanstvu. Ta scena koja je imala nesumnjivo dramatični naboj i očigledni istorijski čas i nadasve ogromnu i nezamjenljivu vaspitnu i obrazovnu funkciju u jednom malom-velikom detalju, morala je i imala je za Zogovića sudbinski i proročki karakter i biće!

Čovjek je kao ''svjetionik malen i zabačen'' i kao i svjetionik samo i jedino postoji, samo i jedino ima biće – dok svijetli. Ako ne svijetli, ako ne gori, ako se ne bori, ako nije angažovan i čvrsto, odlučno i nepokolebljivo opredijeljen, ako ne (u)nosi, iznosi i obznanjuje prometejski svo svoje bi1će, svu svoju prometejsku vatru u sebi i oko sebe, ako se ne javlja i ne odašilje signale – ne postoji! ''Ne gori – ne postoji. U nebiću se otima sa nebićem/da vrati svjetlost i biće sebi samome, školju, delti./I vraća – vjeruj i čekaj! Vraća uprkos svemu u šta siđe./Svijetli... svijetli... svijetli. Postoji dok svijetli!'' (Pjesma ''Svjetionik malen i zabačen'')

Zogović je pjesnik barikada, parola, otpora i osvete tiraniji i zlu, koji ''desnicu preko Zemlje'' razastiru, daju, pružaju i odašilju u sve krajeve Zemlje, ''u sve ugrožene ćelije, u sve grude...'' : ''Rane nezagasne!... I svezan, prokugljen i pogažen,/ti jeknu: hoće li, ikad, hoće li osveta draga?.../I evo dolazi: vojnici svjetlonoše, vojnici kalogaže,-/i svete sve – od tebe do srca moga, Šangaj!//... Koja nas to rana, koji to plotun smrtonosiv/osmrtiti može, - ti reci, rešetani Šangaj!/Zastavo osvete i pobjede, vijori, vijori i rosi/i rane šangajske, i ranu moju podragaj!'' (''Osveta pred Šangajem'').

''Te šume partizanske...''

Povodom smrti svog prijatelja i revolucionarnog i komunističkog sabrata i po peru i po oružju, i po riječi i po djelu, istaknutog hrvatskog i jugoslovenskog pjesnika Augusta Cesarca, Zogović ispisuje izuzetno potresne, empatične i dramatične stihove kojima počinje ''Diverzija suza'' – drugi ciklus zbirke ''Artikulisana riječ''. ''1. Taj ostatak noći nikad više neće nestati, ne bar potpuno./Od toga ostatka noći januarske, ta tri i po časa izjutra,/taj Pogrebni marš, taj jauk, Šopenov i moj, bi i ostaje/ta noć, ta vijest, te jodirane pahuljicee snijega,/koje, u nastavku sobe pred osvijetljenim prozorom u tamu,/padaju u apsolutnoj zamišljenosti i tuzi; padaju/da bude tišina, da bude zamišljenost i tuga.../Taj marš! I zato nikad više neću htjeti da ga čujem. I zato/ću ga slušati, opet i opet, kad god ovaj bol u meni/podjari potrebu za još i još oštrijim bolom./Taj marš! Izjaukan prije stotinu godina, da ja/njim cvilim, bez riječi, da imam odušak i narječje,/da tješim sebe i činim neutješnim! 2... O da, jednom ću, znam to, odlaziti pred taj spomenik/i stajati pred njim na raportu, - znam to./Ali sad ne mogu: ne mogu to ledno, nezadrživo,/nepopravljivo pretvaranje živog u spomenik; ne mogu/to pretvaranje u bronzu koja se dotiče srca,/sječe ga, otvara na dnu bića. – Ne mogu!... 3. Sve se stišalo – osim mojega srca, koje udara/u doboš iznutra, u sav odjednom: u rebra i membrane./Sve je osjeklo, pritajilo se, osim slatine mojih suza;/... Stihlo je sve. Ne podrhtavaju više zidovi sobe;/stali su, iskosili se k meni, naperivši/gipsane školjke, zategnuvši tanke membrane,/da čuju zločin moje tuge, da uhvate diverziju suza,-/zemljo, zemljo moja, gdje tugu svoju da isplačem?/O, ono lice nikada, nikada više nikakvu svoju koru/snijega i leda rastopiti neće! O, ona ruka/neće više za ručkom crtati rukodržom noža/po čistom snijegu ! O, oni umorni kapci/neće nikad više, kroz trepavice, žmirkati mišlju!/Bio je, i bilo je dobro da znaš da postoji i misli/negdje. I više ga nema, i više ga zauvijek nema,-/zemljo, zemljo moja, gdje tugu svoju da isplačem?/O taj marš, izjecan, iskrvaren prije stotinu godina,/on tugu podire, nedozvoljenu, podire diverziju suza/i guši grlo, zapljuskujući ga vrelo i slano,-/zemljo, zemljo moja, gdje suze svoje da isplačem?/O, ovaj dodir, o, ovo strašno, nezadrživo,/nepopravljivo pretvaranje živog u bronzu/koja se dotiče srca, koja ga siječe i prosipa,-/zemljo, zemljo moja, gdje suze svoje da isplačem?/Raspet u deset krakova, pod zidom koji se nagnuo na mene,/otvorivši sve svoje školjke, vodove i membrane,-/zemljo, zemljo moja, gdje suze svoje da isplačem?/Pod zidom, tišim u radu no strujomjeri električnih stolica,/zemljo, zemljo moja, gdje suze svoje da isplačem?/gdje suze za neponovljivim čovjekom da isplačem? 4... I isplakao sam ih. Ali, zemljo moja, lokomotive su/ulazile tiho, kao lafete palih, stišavajući,/omotavajući točkove parom, vodeći u počasnoj straži/poslušne povorke vagona koji stišano klize./I ljudi su žagorili tiše, manjee su se tiskali, manje/udarali koferom i laktom – kao da su znali da druge/boli oko njih bolom koji kriju u sebi. I očima su,/mnogim, upornim, zastalim u tri i po sata izjutra,/tražili druge oči, s povjerenjem. Našao sam ih i ja. I isplakao se – iako su vozovi ulazili tiho,/i ljudi žagorili tiše, kao za lafetima palih -/isplakao se bezglasno, bez grča i bez suza,/iz oka u oko, necenzurisano.//Isplakao sam se, zemljo moja. I duša je moja bila/trava koja, u meni u vozu, od rose i od tuge,/poleže u jednom pravcu, u blagom kurzivu. Trava/koja se odmara znanjem da će opet ustati i uzrasti,/da će opet – od rose i od tuge –/poleći u kurzivu. Utješena. Neutješna.'' (Pjesma ''Najduža Cesarčeva noć. Najsporije svitanje'').

Od ''rešetanog Šangaja'' do ''šuma papučkih'', od Kine do Jugoslavije, Crne Gore i Španije, od balkanskih ratova i Prvog do Drugog svjetskog rata, pjeva Radovan Zogović najstrašniju, najcrveniju, najkrvaviju, najkomunističkiju, najljudskiju, najproleterskiju, najprotestniju, najtvrđu, najgorču, najbolniju... – odu i poemu čovjeku, radniku, seljaku, ugljaru, pobunjeniku, ustaniku, revolucionaru, sporniku, prkosniku, neugodniku, negotovniku, nesmirniku, slobodaru, borcu, patrioti, s jedne strane, a nemilosrdno šiba, razobličava i otkriva, razara i uništava do dna svako kvislinštvo i izdajstvo, svaku neljudskost, svaki zločin prema čovjeku i čovječanstvu.[1] U pjesmi ''Papuk pored svih vozova kojima još idem'' (Uspomeni Iva Marinkovića)[2] čitamo: ''... te šume papučke, što su se u meni, neodvojivo/uračvile s njim, ugranale, slistale, pomiješale/kao te žile u meni, od oca i majke – i dede, ti ih podvoji!/Te šume partizanske – i gdje je on sada, gdje je on – i gdje ste vi, šume partizanske, gdje ste?/Ne, ne! Ako hoćete da ga zaboravim, da ga nestane,/da nisam, u lokvi tuge, prelomljen ko prut u vodi -/pokosite te šume, te humke i brežuljke, koji se/u koloni po jedan, upotiljčeni, s rukama straga,/okreću robijaški, po ravni slavonskoj, okolo voza -/zbrijte do kože, robijaški, blijedo zbrijte/te humke i brežuljke – ako hoćete da ga zaboravim,/da ga zaboravim, da ga prebolim bez ostatka!//... srubite do mrtvice-ravni, raspite te brežuljke/papučke, koji, u koloni po jedan, hitaju usumit vozu,/il' s njim uporedo, ili ga pretiču i sijeku -/brežuljci partizanski, koji su se u meni srasli,/udvostupili s njim, ublizančili – jedno/kao te ruke u mene, od oca i majke – i dede, ti ih podvoji!//Te kose partizanske – i gdje je on sada, gdje je/on – i gdje ste vi, kose partizanske, gdje ste?/... Da ga prebolim – tu gdje je sve sraslo s njim, udvojančeno;/da ga pregorim – tu gdje sve lista i žuti da ja mislim o njemu;/da ga zaboravim – tu gdje to što ga nema govori da je bio,/tu gdje bi srubljeno, sravnjeno, golo – neispunjivo/zinulo: tu je bio, Papuk i on, - tu da ga zaboravim,/da ga prebolim bez ostatka – kako?''   

''Brzopisci, mnogopisci sustali, stihzbijala kome hoćeš...''

Priroda i čovjek su jedno, ono neodvojivo zbog čega valja misliti, djelati, raditi, živjeti, robijati, boriti se, padati i ustajati! Ono što je iskonsko ''kao te ruke u mene, od oca i majke'', takve su iste ruke drugarske i revolucionarne koje su obgrlile i zagrlile cijelu Planetu, takve su ruke planinske i šumske koje u zagrljaj, u spas i u borbu zovu, traže, skrivaju i odvode sve koji žele da se bore sada i ovđe za bolje sjutra, za ljepša svitanja i spokojnije noći. I takva je ista jedinstvena i združena krv koja teče silovito i gromoglasno, ali ne i uzalud!, krv kao simbol te ''nezgasive, neumorne'', borbe njegoševske neprestane, ''koju skrnave, kojoj jude, za koju nema rastvarača, sakrivača – nema memle!'', bez obzira što su se namnožili i ustostručili/uhiljadustručili/umilionstručili ''brzopisci, mnogopisci sustali, stihzbijala kome hoćeš, / stipendisti, portretisti-mramornici, ikonici od zanata...''