Goran Sekulović: Četrdeset godina od smrti Radovana Zogovića (1907-1986)
Radovan Zogović ili: ''Da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav’ (X)
U jednom trenu Zogović je naglo i odsudno duhovno odrastao spoznavši sve što je trebao, mogao i htio, i što je najvažnije – spoznavši što ne treba, što ne smije i što nikako ne može i neće prihvatiti i biti, a to je ''lako'' mogao odlučiti kada je vidio kako srpski žandarmi pljuju, mrcvare i šutiraju odranije neljudski izmučena, iznemogla i izranjavana tijela već mrtvih komita. Bila je to inicijalna kapisla rođenja budućeg sudbinskog odnosa ne samo prema Crnoj Gori i patnjama i stradanjima i viteškim pobjedama Crnogoraca, već i prema patnji i nepravdi uopšte, prema univerzalnim vrijednostima duha, dobra, istine, slobode i pravde i najdublje ljudske potrebe neizostavne borbe za njihovu pobjedu i za njihovo oživotvorenje u čitavom čovječanstvu. Ta scena koja je imala nesumnjivo dramatični naboj i očigledni istorijski čas i nadasve ogromnu i nezamjenljivu vaspitnu i obrazovnu funkciju u jednom malom-velikom detalju, morala je i imala je za Zogovića sudbinski i proročki karakter i biće!
Čovjek je kao ''svjetionik malen i zabačen'' i
kao i svjetionik samo i jedino postoji, samo i jedino ima biće – dok svijetli.
Ako ne svijetli, ako ne gori, ako se ne bori, ako nije angažovan i čvrsto,
odlučno i nepokolebljivo opredijeljen, ako ne (u)nosi, iznosi i obznanjuje prometejski
svo svoje bi1će, svu svoju prometejsku vatru u sebi i oko sebe, ako se ne
javlja i ne odašilje signale – ne postoji! ''Ne gori – ne postoji. U nebiću se
otima sa nebićem/da vrati svjetlost i biće sebi samome, školju, delti./I vraća
– vjeruj i čekaj! Vraća uprkos svemu u šta siđe./Svijetli... svijetli...
svijetli. Postoji dok svijetli!'' (Pjesma
''Svjetionik malen i zabačen'')
Zogović je pjesnik barikada, parola, otpora i
osvete tiraniji i zlu, koji ''desnicu preko Zemlje'' razastiru, daju, pružaju i
odašilju u sve krajeve Zemlje, ''u sve ugrožene ćelije, u sve grude...'' :
''Rane nezagasne!... I svezan, prokugljen i pogažen,/ti jeknu: hoće li, ikad,
hoće li osveta draga?.../I evo dolazi: vojnici svjetlonoše, vojnici
kalogaže,-/i svete sve – od tebe do srca moga, Šangaj!//... Koja nas to rana,
koji to plotun smrtonosiv/osmrtiti može, - ti reci, rešetani Šangaj!/Zastavo
osvete i pobjede, vijori, vijori i rosi/i rane šangajske, i ranu moju
podragaj!'' (''Osveta pred Šangajem'').
''Te šume partizanske...''
Povodom smrti svog prijatelja i revolucionarnog i
komunističkog sabrata i po peru i po oružju, i po riječi i po djelu, istaknutog
hrvatskog i jugoslovenskog pjesnika Augusta Cesarca, Zogović ispisuje izuzetno
potresne, empatične i dramatične stihove kojima počinje ''Diverzija suza'' – drugi
ciklus zbirke ''Artikulisana riječ''. ''1. Taj ostatak noći nikad više neće
nestati, ne bar potpuno./Od toga ostatka noći januarske, ta tri i po časa
izjutra,/taj Pogrebni marš, taj jauk, Šopenov i moj, bi i ostaje/ta noć, ta
vijest, te jodirane pahuljicee snijega,/koje, u nastavku sobe pred
osvijetljenim prozorom u tamu,/padaju u apsolutnoj zamišljenosti i tuzi;
padaju/da bude tišina, da bude zamišljenost i tuga.../Taj marš! I zato nikad
više neću htjeti da ga čujem. I zato/ću ga slušati, opet i opet, kad god ovaj
bol u meni/podjari potrebu za još i još oštrijim bolom./Taj marš! Izjaukan
prije stotinu godina, da ja/njim cvilim, bez riječi, da imam odušak i
narječje,/da tješim sebe i činim neutješnim! 2... O da, jednom ću, znam to,
odlaziti pred taj spomenik/i stajati pred njim na raportu, - znam to./Ali sad
ne mogu: ne mogu to ledno, nezadrživo,/nepopravljivo pretvaranje živog u
spomenik; ne mogu/to pretvaranje u bronzu koja se dotiče srca,/sječe ga, otvara
na dnu bića. – Ne mogu!... 3. Sve se stišalo – osim mojega srca, koje udara/u
doboš iznutra, u sav odjednom: u rebra i membrane./Sve je osjeklo, pritajilo
se, osim slatine mojih suza;/... Stihlo je sve. Ne podrhtavaju više zidovi
sobe;/stali su, iskosili se k meni, naperivši/gipsane školjke, zategnuvši tanke
membrane,/da čuju zločin moje tuge, da uhvate diverziju suza,-/zemljo, zemljo moja, gdje tugu svoju da
isplačem?/O, ono lice nikada, nikada više nikakvu svoju koru/snijega i leda
rastopiti neće! O, ona ruka/neće više za ručkom crtati rukodržom noža/po čistom
snijegu ! O, oni umorni kapci/neće nikad više, kroz trepavice, žmirkati
mišlju!/Bio je, i bilo je dobro da znaš da postoji i misli/negdje. I više ga
nema, i više ga zauvijek nema,-/zemljo,
zemljo moja, gdje tugu svoju da isplačem?/O taj marš, izjecan, iskrvaren
prije stotinu godina,/on tugu podire, nedozvoljenu, podire diverziju suza/i
guši grlo, zapljuskujući ga vrelo i slano,-/zemljo,
zemljo moja, gdje suze svoje da isplačem?/O, ovaj dodir, o, ovo strašno,
nezadrživo,/nepopravljivo pretvaranje živog u bronzu/koja se dotiče srca, koja
ga siječe i prosipa,-/zemljo, zemljo
moja, gdje suze svoje da isplačem?/Raspet u deset krakova, pod zidom koji
se nagnuo na mene,/otvorivši sve svoje školjke, vodove i membrane,-/zemljo, zemljo moja, gdje suze svoje da
isplačem?/Pod zidom, tišim u radu no strujomjeri električnih stolica,/zemljo, zemljo moja, gdje suze svoje da
isplačem?/gdje suze za neponovljivim čovjekom da isplačem? 4... I isplakao
sam ih. Ali, zemljo moja, lokomotive su/ulazile tiho, kao lafete palih,
stišavajući,/omotavajući točkove parom, vodeći u počasnoj straži/poslušne
povorke vagona koji stišano klize./I ljudi su žagorili tiše, manjee su se
tiskali, manje/udarali koferom i laktom – kao da su znali da druge/boli oko
njih bolom koji kriju u sebi. I očima su,/mnogim, upornim, zastalim u tri i po
sata izjutra,/tražili druge oči, s povjerenjem. Našao sam ih i ja. I isplakao
se – iako su vozovi ulazili tiho,/i ljudi žagorili tiše, kao za lafetima palih
-/isplakao se bezglasno, bez grča i bez suza,/iz oka u oko,
necenzurisano.//Isplakao sam se, zemljo moja. I duša je moja bila/trava koja, u
meni u vozu, od rose i od tuge,/poleže u jednom pravcu, u blagom kurzivu.
Trava/koja se odmara znanjem da će opet ustati i uzrasti,/da će opet – od rose
i od tuge –/poleći u kurzivu. Utješena. Neutješna.'' (Pjesma ''Najduža
Cesarčeva noć. Najsporije svitanje'').
Od ''rešetanog Šangaja'' do ''šuma papučkih'', od
Kine do Jugoslavije, Crne Gore i Španije, od balkanskih ratova i Prvog do
Drugog svjetskog rata, pjeva Radovan Zogović najstrašniju, najcrveniju,
najkrvaviju, najkomunističkiju, najljudskiju, najproleterskiju, najprotestniju,
najtvrđu, najgorču, najbolniju... – odu i poemu čovjeku, radniku, seljaku,
ugljaru, pobunjeniku, ustaniku, revolucionaru, sporniku, prkosniku, neugodniku,
negotovniku, nesmirniku, slobodaru, borcu, patrioti, s jedne strane, a
nemilosrdno šiba, razobličava i otkriva, razara i uništava do dna svako
kvislinštvo i izdajstvo, svaku neljudskost, svaki zločin prema čovjeku i
čovječanstvu.[1] U
pjesmi ''Papuk pored svih vozova kojima još idem'' (Uspomeni Iva Marinkovića)[2] čitamo: ''... te šume
papučke, što su se u meni, neodvojivo/uračvile s njim, ugranale, slistale,
pomiješale/kao te žile u meni, od oca i majke – i dede, ti ih podvoji!/Te šume
partizanske – i gdje je on sada, gdje je on – i gdje ste vi, šume partizanske,
gdje ste?/Ne, ne! Ako hoćete da ga zaboravim, da ga nestane,/da nisam, u lokvi
tuge, prelomljen ko prut u vodi -/pokosite te šume, te humke i brežuljke, koji
se/u koloni po jedan, upotiljčeni, s rukama straga,/okreću robijaški, po ravni
slavonskoj, okolo voza -/zbrijte do kože, robijaški, blijedo zbrijte/te humke i
brežuljke – ako hoćete da ga zaboravim,/da ga zaboravim, da ga prebolim bez
ostatka!//... srubite do mrtvice-ravni, raspite te brežuljke/papučke, koji, u
koloni po jedan, hitaju usumit vozu,/il' s njim uporedo, ili ga pretiču i
sijeku -/brežuljci partizanski, koji su se u meni srasli,/udvostupili s njim,
ublizančili – jedno/kao te ruke u mene, od oca i majke – i dede, ti ih
podvoji!//Te kose partizanske – i gdje je on sada, gdje je/on – i gdje ste vi,
kose partizanske, gdje ste?/... Da ga prebolim – tu gdje je sve sraslo s njim,
udvojančeno;/da ga pregorim – tu gdje sve lista i žuti da ja mislim o njemu;/da
ga zaboravim – tu gdje to što ga nema govori da je bio,/tu gdje bi srubljeno,
sravnjeno, golo – neispunjivo/zinulo: tu je bio, Papuk i on, - tu da ga
zaboravim,/da ga prebolim bez ostatka – kako?''
''Brzopisci, mnogopisci sustali, stihzbijala kome hoćeš...''
Priroda i čovjek su jedno, ono neodvojivo zbog čega
valja misliti, djelati, raditi, živjeti, robijati, boriti se, padati i ustajati!
Ono što je iskonsko ''kao te ruke u mene, od oca i majke'', takve su iste ruke
drugarske i revolucionarne koje su obgrlile i zagrlile cijelu Planetu, takve su
ruke planinske i šumske koje u zagrljaj, u spas i u borbu zovu, traže, skrivaju
i odvode sve koji žele da se bore sada i ovđe za bolje sjutra, za ljepša
svitanja i spokojnije noći. I takva je ista jedinstvena i združena krv koja
teče silovito i gromoglasno, ali ne i uzalud!, krv kao simbol te ''nezgasive, neumorne'',
borbe njegoševske neprestane, ''koju skrnave, kojoj jude, za koju nema
rastvarača, sakrivača – nema memle!'', bez obzira što su se namnožili i
ustostručili/uhiljadustručili/umilionstručili ''brzopisci, mnogopisci sustali,
stihzbijala kome hoćeš, / stipendisti, portretisti-mramornici, ikonici od
zanata...''
[1] ‘’U mukloj sobi stoje oružane straže,/po zidu vise
krune, kukasti krst i kosti/i slika Poglavnika, i slika Vojvode Draže./Za
stolom, na kom drhte mokre butelje i čaše,/sjede, puše i piju — četnici i
ustaše./U malom gradu je tiho, čuje se kako česma plače.Kad top opali — prilike
kod stola stanu
i jedan čita: Dano iz
kotarske palače.../savez za skupnu borbu... plata u markama i duvanu.../sad su
ustaše i četnici jedno, i jedna riječ: usta-če./Kad top opali opet, i prhnu
preplašene ptice,/dva pera krenu — napolju zatrube trupe — /četnik potpiše
„srpski", ustaš iz latinice,/ pa se svi ruče, i svi se složno
poljube, — /i tad se Draža i Poglavnik pomiluju licem u lice./Ustaše skinu
s pasova čuturice krvi srpske iz Foče,/četnici čuture hrvatske krvi sa Rame/pa
jedni drugima u putire od lubanja natoče;/dospu mletačkog vina, podignu putire
put slika,/i Draža tada nasloni glavu na rame Poglavnika./Kad top opali trećom,
i trube ponovo zaviju,/tada se čaše kucnu, i krv im sa rubova pljusne,/pa
četnik kuša hrvatske, ustaša srpske čaše, —/a Draža i Poglavnik jezicima miču,
ko da i oni piju/a zatim slatko ližu — svoje krvave usne.’’ (Pjesma ‘’Sramotna
balada’’)
[2] ‘’Mi smo voljeli vjetar po tek isklasaloj zobi,/i
snijeg gradski – po trepavicama zvjezdice i latice./I imali smo – čas u mojoj,
čas u njenoj sobi –/uramljenu kopiju Renoarove Čitačice.//I imali smo, nas
dvoje, iz skupnog bježanja od žandara,/iz zaklona najzad, poljubac koji nijesmo
ponovili./Neizbježni poljubac iza susreta očiju od sreće i od
žara;/nezaboravni, o kojemu nikad nijesmo govorili.//I ko je znao, i ko je
mogao misliti, mala Ana,/da će poljubac naš, sa usana tvojih, postati krvav
ridaj,/a Djevojka s knjigom – kurirka partizana,/uhvaćena kurirka što i na stratištu mirno čita.//I ko bi
znao, ko bi mogao misliti, mala Ana,/da će Čitačici našoj – niz bradu, niz grlo
i na čipke/pod grlom – teći krv iz usta, nepotamnjiva, neprestana,/krv, a ne
odblijesak od lica i od knjige.//Krv koju gledam i sanjam, krv tvoja, mila
Ana! (Pjesma ‘’Strijeljanoj maloj Ani studentkinji’’)
0 Komentara