OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE (BES)KRAJ ZALUTALOG BLUZA-VANJE PARAČE
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Mlada
Cetinjska i crnogorska poetesa Vanja Parača obradaovala nas je sa svojom novom
zbirkom poezije (Bes)kraj zalutalog bluza. U odnosu na prvu zbirku ,,Svrhom
sudbine” evidentna je poetska zrelost same autorke. Autorka je u (Bes)kraj zalutalog bluza nastojala da izgradi
emotivno-duhovnu galasksiju kao vezu između čitaoca i pjesnikinje, pa se njen
alter-ego i umjetnički izraz tumači iz konteksta, i sopstvene strukture, ali estetski predmet je uslovljen zpažanjem autorke–
nismo li mnogo puta shvatili da nam u određenom životnom dobu, bez (velikih)
iskustava i umjetničkih doživljaja, umjetničko djelo ne znači koliko i kasnije
kada smo bogatiji za neka književna ili
životna iskustva. Snažne misli pjesnikinja iznosi lako to su misli koje je vode
kroz život. Iz te svoje
poetsko-narativne simbioze izašla je (iako mlada) osnažena, drugačija, nova, a
opet ona koja ne pristaje na apsolutni zaborav. Zato se u njenim stihovima prožimaju
različiti motivi. Vanja Parača pripada onim pjesnikinjama koje duboko osjećaju
i razumiju životne tokove razvijanje i vječno prisustvo poezije među ljudima.
Ona je pesnikinja ljubavi, solidarnosti, patnje, straha, hrabrosti, polomljenih
vremena rađanja i smrti. Ona nije samo pjesnik posmatrač već i aktivni sudionik
svojih emocija. Pjesnikinja daje sebi (uslovnu)
slobodu da iskaže svoja potisnuta osjećanja, razmišljanja, potisnute želje,
snove, žudnje, strahove, patnje. Tako sledi ono što vidimo kada izbija
stvarnost na površini, a da je mnogo važnije otkrivanje realnosti. Realnost, po
Frojdu, obitava u duboko ukorijenjenim tajnama i čežnjama nesvjesnog uma.
U
pjesmi: SUNOVRAT SNA autorka navodi:
Sunovrat
sna i vrtoglava java
izranjaju
iz pakla
i
kruga poluistine.
Besani
su prelomi stvarnosti
dok
privid čuva poslednju suzu.
Čežnja
će nestati
dok
istina trepne
paučinastom
niti
sudnjeg
vapaja.
Nevidljivi
suton
nikad
nije ugledao boje.
Bar je
čuo srce kako kuca
u
mraku.
Neprežaljeno i neproživljeno.
Filozofska
sintagma je neophodna u modernoj poeziji. Zapravo moderna poezija je otišla u pravcu
filozofskog, ali ona ne prelazi tu mjeru kojom se ne bi razlikovala od njene
suštine. Vanja Parača kao pjesnikina ukoliko nema filozofskih postulata sa
pravom se i ne može nazvati pjesnikom. Tu istinu zna i sama autorka i ona svoja
znanja i promišljanja nam pokazuje i kroz stihove ove pjesme. Autorka nas
sjajnom dinamičnom poezijom, prepunom slika, vodi ka vječnim temama, i često kroz svijet pun suprotnosti, otvarajući
nam sjećanja i dajući nam ključ razrješenja naših karakternih i životnih paradigmi
sa kojima se srećemo u snu i na javi. Zapravo, motivsku preokupiranost poezije Vanje
Parače oblikuje autorkino i naše okruženje, koje ona nadvladava svojim
stihovima zapravo ehom koji se širi. Uz
neobično snažnu empatiju koja se poput opijuma u talasima prenosi na čitaoce. Autorkina
poezija probljeskuje razgoneći ljudsku tamu, emotivnu snagu, ali i rastrojenost
i depresiju. Pjeme i stihovi su različiti, ali ih povezuje ista nit – svi žive
i proživljavaju, preživljavaju; traže ljubav, potvrdu i smiraj, nadu u bolje sjutra.
Stil pisanja autorkine poezije je jednostavan, ali jako snažan u emociji –
pokazujući svojim stihovima snagu, oluje i bure unutrašnjeg svijeta koji je
često okruživao.
U
pjesmi: POLOMLJENA VREMENA (odlomak) autorka navodi:
Promjena
kao spas, čeznuće,
bjekstvo
od štićene zablude.
Duh
prošlih čekanja,
oči
novih slamanja.
Zaplovile
su godine glasno
u novi
tok osjećaja.
Prolaze
polomljena vremena,
ostaju
u sjećanju malih,
nevažnih
odraza.
Udahni,
odrasti.
nadrasti,
prerasti.
Povinujući
se prirodnim silama, lirska apstrakcija ove pjesme ima velik značaj u svom
duhovnom razvoju, neprestano prateći autorkina unutrašnja stanja sa stvarima i
pojavama oko sebe. Ipak, ova pjesma nije samo puko svjedočanstvo o
priželjkivanju promjene koja se u tekstu ne ostvaruje, već se pred samim
čitaocem odigrava jedan nezavršeni proces. Sjećanje se nije dogodilo, ono tek
treba da se spoji sa arhetipskim slojevima svijesti i savjesti. U samoj zbirci
stihovi lebde, na momente gotovo nadrealni, posve ispunjeni poetskim performansima
kojima autorka teži. Poezija Vanje Parače je pejzažna, intimna, misaona, –
kolaž je to stihova koji u sebi sadrže srž pjesnikinoga jezika, sposobnost da
pokaže moć riječi vođene emocijom, uspomenama, čežnjama i težnjama. Kompleksnost,
magija i snaga Paračine poezije karakteristike su ove pesnikinje, koja na temu različitih
društvenih i socijalnih fenomena pokazuje i dokazuje da čovjek nije Bog, već je vezan za
svoju ljudsku prirodu, sa svim njenim vrlinama i slabostima, a ta priroda nije
uvek milostiva prema čovjeku koji ponekad postaje žrtva. Tako nastaje njena
snažna poezija koja definiše mnoge oblasti i sfere naših života. Kao autorka koja je duboko svjestna svoje duhovne eminencije
i egzistencije poručuje da je život beskrajna igra stihova, samim poređenjem sa
snom ni tamo ni ovamo ona promišlja pojavnost, osjeća strah i jednim neusiljenim,
spontanim segmentom pretače životne slike u stihove. Parača svojim stihovima
sugeriše snagu lirskog subjekta koji ne predstavljaju jedan bijeg u nepovrat,
tj. odlazak, već čovječanski problem, jer su to tema ljudske sudbine, ljudske neminovnosti
postojanja. Ono što čini posebnom pjesnikinju Paraču je njeno književno-pjesničko
umeće da kod čitaoca duboko pronikne u sva čula, što je svojevrsna (ali i
rijetka) odlika već iskusnih pjesnikinja. Galaksija magije i niti zvjezdane
prašine miješaju se i pletu jedan od najljepših naslova poetske draguljarnice
koji se zove (Bes)kraj zalutalog bluza.
0 Komentara