U fokusu

Goran Sekulović

Kako do druge obale?

Avg 10, 2022 4 Komentara

(15 riječi)

Jedno mjesto u autorskom članku crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića moglo bi posebno da privuče pažnju. Naime, govoreći o platformi Velike Srbije, bez Crne Gore i Crnogoraca, koju sprovodi državna politika Srbije i SPC kao njen glavni protagonista, Đukanović je podsjetio da su ''pogubnost te platforme, recimo, Srbi u Hrvatskoj apsolvirali. I svoje mjesto pod suncem, u svojoj državi Hrvatskoj, traže i nalaze svojom pameću.''

Da, pogubnost platforme Velike Srbije u Hrvatskoj je apsolvirana, čini se onog časa kada u Beogradu više nijesu vjerovali u nju. I bolje je, naravno, sukobe i ratna razaranja, okončati što ranije, ako već do njih dođe. A svakako prije toga treba učiniti sve što se može da do njih uopšte i ne dođe. No, znamo kako i koliko se stravično i katastrofalno praktično, na terenu, među ljudima i na jednoj i na drugoj strani barikada/nacija, očitovala sva pogubnost platforme Velike Srbije u Hrvatskoj. Vojne i civilne žrtve, nestala lica, raseljeno stanovništvo, napušteni domovi, opustjeli prostori, ogromne materijalne štete – sve na ne mali negativni saldo naravno i građanstva i države Hrvatske. Da je bilo pameti i mudrosti, ne samo državničke već one obične, tako ljudske, komšijske (jer ne zaboravimo: i države su komšije!?), prije svega tada u Beogradu, pa da se i pored nesumnjivih istorijskih resantimana i rana i kod Hvata i kod Srba, ipak našlo snage i dalekovidosti da se Srbi u Hrvatskoj logično i tako prirodno upute ka Zagrebu kao njihovoj jedinoj državotvornoj destinaciji a ne ka Beogradu i platformi Velike Srbije.

Sličan, ako ne i isti slučaj je danas sa Srbima u Crnoj Gori: naime, đe će tražit ''svoje mjesto pod suncem'', da li u svojoj državi Crnoj Gori ''svojom pameću'', ili na sadašnjim a nesumnjivo i budućim istorijskim bespućima i nesagledivo rizičnim i tragičnim balkanskim ponavljanjima istorije. Pošto je konstatovao da su Srbi u Hrvatskoj pogubnost velikosrpske platforme apsolvirali, Đukanović je nastavio: ''U Crnoj Gori nažalost još nijesu. Lideri Srba vođeni svojim karijerističkim i materijalnim interesima konstruišu navodnu ugroženost Srba u Crnoj Gori da bi našli sebi posla za koji su i dobro nagrađeni iz Beograda i Moskve.'' Kada se ima u vidu način na koji su Srbi apsolvirali pogubnost velikosrpske platforme u Hrvatskoj i njenu nikad moguće izmjerenu tragičnu cijenu, moglo je na ovom mjestu da stoji umjesto riječi  ''nažalost'' riječ  ''srećom''. I bez dakako uslovljavanja sa riječju ''još'', već sa akcentom da Srbi u Crnoj Gori  srećom nijesu do sada i da se nadamo i da smo uvjereni da neće nikada biti u situaciji da apsolviraju pogubnost velikosrpske platforme u Crnoj Gori kao što  su to, sada zaista nažalost!, bili u nužnoj prilici da učine Srbi u Hrvatskoj.

Naravno, nije Đukanović očito imao taj kontekst u vidu. Ali, moramo ga danas imati, ne toliko zbog države Hrvatske i Srba u njoj, već prije svega da se na tom primjeru učimo kako da izbjegnemo najgore – a to su svakako rat i oružani sukobi – moguće scenarije u koje bi mogla da zapadne Crna Gora u ''rješavanju''  tako, kako se čuje, opet stvarno nažalost!, sa mnogo strana, ''aktuelnog'' pitanja ''teškog'' položaja Srba u Crnoj Gori. Htio je Đukanović da, što je razumljivo, na nivou načela i ''obične'', gole informacije, konstatuje i podsjeti da političke vođe Srba i njihove vjerske vođe, tj. Srpske pravoslavne crkve-Crkve države Srbije,  ''nažalost još nijesu'' shvatili i prihvatili, ''apsolvirali'', pogubnost velikosrpske platforme u Crnoj Gori. Krajnji rok njihovog velesljepila dakako određuju i diktiraju novac, Crkva države Srbije, Beograd i Moskva. Sve njih danas ujedinjuje i prožima, da samo ostanemo na primjeru Crne Gore, velika količina mržnje i anticrnogorske histerije, nerazumne i zle namjere da se u zemlji isprovociraju konflikti i sukobi. A ne zaboravimo, da je dio onih koji su Srbe u Hrvatskoj svojevremeno uputili i gurnuli u tragičnu avanturu sve to debelo naplatio i izmakao se na vrijeme, mimo i daleko od nesreće i stradanja običnog naroda.

Možda je uistinu došlo vrijeme, ma koliko utopijski djelovalo, da politički, nacionalni, vjerski i svi drugi predstavnici Crnogorskih Crnogoraca i Crnogorskih Srba pruže jedni drugima ruku i naprave veliki istorijski dogovor da Crna Gora pripada samo i jedino njenim građanima i državljanima ma koje vjere i nacije bili i kao takvi ''samo'' još čitavom svijetu! To sam predlagao još 2001. g. u svojoj knjizi ''Crnogorsko pomirenje Crnogoraca i Srba'', naravno ''pomirenje'', civilizacijsko i održivo, budućnosno i et(n)ičko, racionalno i građansko, projektovano dakako u tada još budućoj nezavisnoj i međunarodno priznatoj Crnoj Gori. Nažalost, danas je u zemlji jače izražen klerofašizam nego tada. Napravljeno je u međuvremenu dosta grešaka, i to vrlo bitnih, i danas istinski suverenisti i patriote nikako ne kukaju i ne leleču, već umno, hrabro i odlučno traže zajednički (samo je takav moguć!?) izlaz iz trenutne teške situacije.

Da, vrijeme za veliki crnogorski, tj. crnogorsko-srpski, tj. građanski, istorijski dogovor i za još jedno, konačno, sadržajno i sveobuhvatno, civilizacijsko, veliko ''DA'' Crnoj Gori, došlo je bilo već početkom XX-og vijeka, a kamoli ne danas, ali da li imamo vođe i odgovorne i valjane državnike da na njega odgovore i da i u ovoj, aktuelnoj istorijskoj situaciji i trenutnom rasporedu političkih snaga taj nesumnjivo potreban i nužan istorijski potez i učine? Da li imamo sve nas, zrele građane Crne Gore, koji to traže i očekuju, jer osjećaju i vide da se Crna Gora nalazi na konačnoj raskrsnici: Ili Evropa i Evropska Unija (Mediteran: kao korijen Njegoševog stvaralačkog genija, kako to reče Borislav Pekić, i kao naša, dukljansko-zetsko-crnogorska civilizacijska postojbina i agenda od starina), ili istočno-azijatski i bilo koji drugi tip balkanske despotije? I kako reče Ivo Andrić o mostovima kao nečem najdragocjenijem i najskupocjenijem u ljudskom životu, i onim stvarnim, zemaljskim, i onim nestvarnim, simboličnim,  ali baš time još više stvarnijim: ''A sva je naša nada upućena ka drugoj obali...'' Ili: ''Viđećemo ima li zere građanskog i proevropskog potencijala na drugom polu političke scene Crne Gore.'' Može djelovati ovako sročen ovaj citat pomalo pretenciozno, a i djeluje!, jer sam siguran da ima ne ''zere'', već podosta takvog materijala, pa čak dakako i za ono tako svim crnogorskim građanima i građankama potrebno civilizacijsko, miroljubivo, budućnosno, prosperitetno, evropsko i svjetsko veliko ''DA'' Crnoj Gori!