Istorija

Dokumenti ubjedljivo govore jedno, a zli jezici onda mogu što im je drago

(15 riječi)

Na osnovu dostupne arhivske građe vidimo da su sve grane crnogorske vlasti, civilne, vojne i vjerske, bile izričito protiv svih zločina koji su počinjeni. Hroničari se sjećaju, za razliku od gđe Zoronjić, kada su 1923. godine, u plavski kraj dolazili četnici Koste Pećanca da maltretiraju i iseljavaju muslimansko stanovništvo. U to isto doba crnogorski narod je bio progonjen i dijelio muku sa muslimanskim od istih vlasti, ali gđa Zoronjić je odlučila samo nama prišiti „genocid“

Ponovo smo prije par dana bili u prilici da čujemo teze o zločinima koji su počinjeni tokom Prvog balkanskog rata u srezovima Plav, Gusinje, Bijelo Polje, Peć i Đakovica. Gđa Zoronjić, inače biolog po profesiji, trenutno političar u pokušaju, je najnovija promoterka toga. Ipak, to nije i jedini pokušaj plasiranja ideje o navodnom genocidu koji su počinile crnogorske trupe u novooslobođenim krajevima, jer takvi pokušaji traju već više od dvije decenije. Ni do sada nijedan od tih pokušaja nije imao uspjeha, pa neće ni ovaj gđe Zoronjić. Ostaje simptomatično, zašto se ovakve ideje pojavljuju svaki put kad Crna Gora ima priliku da napravi neki važan i civilizacijski iskorak, kako bi se odmakla od ustaljenog blata i mračnih kutova balkanske krčme, ali to je za neku dublju analizu.

- U svakom slučaju, iznijete teze o „genocidu“ nad Bošnjacima i Albancima tokom 1912. i 1913. godine, od kojeg god „autoriteta“ bile izrečene, pa i poslanice Ure, nijesu proizvele željeni efekat, niti su uspjele da crnogorskom narodu natovare samar zločinstva na leđa. Ovo prosto iz razloga što su takve tvrdnje toliko daleko od istine, da ni veličina „autoriteta“ nije u stanju da je premosti. Naime, istorijska vrela i arhivska dokumenta o učešću Crne Gore u Prvom balkanskom ratu govore nešto sasvim drugo. Koliko je pogrešna izjava gđe Zoronjić, govori i činjenica da u vremenu o kom govorimo nije ni postojao ustanovljen termin genocida u međunarodnoj pravnoj teoriji niti u ratnom pravu. Ipak, postojale su Haške i Ženevske konvencije o pravilima ratovanja, kojima je i Crna Gora bila potpisnik. Upravo sa tim znanjem ušla je Kraljevina Crna Gora u rat sa Osmanskom imperijom u septembru 1912. godine. Zato je ideja o sistematskim zločinima, osim što se kosila sa svim pravili crnogorskog viteškog i moralnog kodeksa, u tom trenutku bila potpuno strana tadašnjim crnogorskim elitama. Svjesna težine svojih potpisa na tim konvencijama, kao i budnim okom međunarodne zajednice, Crna Gora je ušla u rat sa željom da pokaže svoju privrženost civilizacijskim vrijednostima tada savremenog svijeta. Mada je samo nekoliko godina prije toga kajzer Vilhelm II, ispraćajući svoju vojsku u Šangaj, održao svoj poznati „hunski govor“, crnogorski vladar kralj Nikola I bio je riješen da pokaže svijetu da Crna Gora poštuje potpisana međunarodna akta. To potvrđuju i njegove riječi kojima najoštrije osuđuje ponašanje lokalnih vlasti i traži da se kazne krivci, „kako ne bi pala ljaga na cijeli narod“. Zbog toga, ne može biti riječi ni o kakvom unaprijed smišljenom planu za sistematsko uništavanje i proganjanje muslimanskog stanovništva sa zauzetih teritorija. Baš suprotno, crnogorske vlasti su se ponašale u novooslobođenim krajevima kao niko od ostalih učesnika u ratu. Tome najbolje svjedoči podatak da u operacijama crnogorske vojske nije srušena nijedna džamija. U tom duhu jedina država koja je odmah po prestanku ratnih operacija uvela civilnu upravu na novozadobijenim teritorijama je Crna Gora. Za razliku od nje, na primjer Srbija trži vojnu upravu u Makedoniji i na Kosovu sve do početka Drugog svjetskog rata. Dok ostale učesnice balkanskog sukoba u unaprijed smišljenim planovima i taktikama imaju uvrštenu i strategiju „etničkog čišćenja“ novih oblasti, u Crnoj Gori toga nema. Tome kao dokaz služi izvještaj srpskog generala Božidara Jankovića, koji se danas čuva u ostavštini Vladimira Dedijera u Ljubljani, koji kaže da je na prostoru djelovanja njegovih trupa izvršeno protjerivanje muslimanskog i albanskog stanovništva. Slična dešavanja imamo i u Bugarskoj, iseljavanjem Turaka iz Trakije, gdje je proces pokrštavanja muslimanskog stanovništva nastavljen i pod socijalističkim vlastima. U Grčkoj iseljava se muslimansko stanovništvo, a biće potreban još jedan rat sa Turskom, da bi se konačno stavila tačka na preseljavanje naroda sa jedne na drugu obalu Egejskog mora. Mnogi savremeni turski istoričari, poput Kemala Karpata, čija je porodica i sama iskusila takvu sudbinu, pišu o problemima u Osmanskom carstvu sa naseljavanjem izbjeglica iz evropskog dijela, nakon Prvog balkanskog rata.

- Sa druge strane, Crna Gora posljednja je država koja prilazi Balkanskom savezu u avgustu 1912. godine. Sa vrlo malo vremena za planiranje ratnih operacija, ipak je primila na sebe da prva otpočne neprijateljstva sa Otomanskom imperijom. Iako je prevashodni zadatak Istočnog odreda bio da se drži defanzivno, zbog nevelikog otpora osmanske vojske, došlo je do zauzimanja više gradova i brzog prodora u Metohiju. Od pravoslavnog stanovništva ovog dijela Turske, napravljeni su dobrovoljački odredi, poput Donjovasojevićke brigade, a njihovim predvodnicima dati crnogorski činovi. U skladu sa međunarodnim običajima rata, ali i sopstvenom praksom još iz Veljeg rata, Crna Gora je garantovala muslimanskom stanovništvu pravo na imovinu i druga građanska prava, a ukidala je feudalnne odnose koji su do tada bili važeći. Prema obećanju samog kralja Nikole, da Muslimani, njegovi podanici, nikada neće biti regrutovani protiv jednovjerne braće nije bilo njihove regrutacije tokom Prvog balkanskog rata. Poštujući te principe, crnogorske vlasti su postupale i prema stanovništvu u novooslobođenim krajevima. Ubrzo je uvedena civilna uprava, a vojne vlasti su imale ovlašćenja samo na uskom prostoru neposredno iza linija fronta. Upravo u takvoj situaciji, dolazi do izvršenja određenog broja zločina nad muslimanskim i albanskim stanovništvom. No, suprotno od onoga u šta pokušava da nas ubijedi gđa Zoronjić, nije postojalo nikakvog organizovanog zločina, a kamoli genocida. Zapravo, crnogorske vlasti onoga doba, odmah su prepoznale i najoštrije osudile, svaki pokušaj zločina. Još od samog dolaska u krajeve preko Tare, crnogorska vojska, strogim vojnim sudom, kažnjava kako lokalno stanovništvo, koje ne poštuje propisane mjere, tako i sopstvene vojnike u slučaju pljački, ubistava ili drugih krivičnih djela. Od samog početka rata, sve grane crnogorske vlasti duboku se protive i čine sve da stanu na put anarhiji u novim krajevima. Kao što smo već naveli, kralj Nikola traži kažnjavanje zločinaca, serdar Janko Vukotić lično izdaje naređenje da mu se privede komandir Vukota Pantović, a mitropolit Mitrofan Ban, izdaje upustva igumanu Manastira Dečani, pod kojim okolnostima smije uzeti u obzir pokrštavanje muslimanskog stanovništva.

- Konačno, 1913. godine, o problemu zločina počinjenih u novozadobijenim krajevima, izjašnjava se i Crnogorska narodna skupština svojom interpelacijom. Baš u želji da svaki počinjeni zločin dobije krivca imenom i prezimenom, crnogorske vlasti formiraju dvije Isljedne komisije, koje će podijeliti teritoriju djelovanja, i koje će raditi sve do početka Prvog svjetskog rata. Upravo zahvaljujući sačuvanim dokumentima i arhivskoj građi, ovih komisija i vojnih sudova iz tog perioda, danas sa sigurnošću možemo rekonstruisati događaje iz 1912-13. godine. Zbog toga, nema mjesta uvođenju nikakvih proizvoljnih priča i mutnih sjećanja, već na osnovu fakata možemo izreći sud o tim događajima. A na osnovu dostupne arhivske građe vidimo da su sve grane crnogorske vlasti, civilne, vojne i vjerske, bile izričito protiv svih zločina koji su počinjeni. Njihova tadašnja dalekovidost i moralni kod kojim su se vodili, učinili su da mi danas možemo, uprkos tvrdnjama gđe Zoronjić i njoj sličnih, slobodno reći da jeste bilo zločina, ali da nikada nije bilo organizovanog i planskog zločinačkog djelovanja u novooslobođenim krajevima. Uostalom, to potvrđuju i drugi hroničari Plava i ostalih krajeva, poput Bejta Šahmanovića i Hazba Fetakovića, koji su zabilježili istoriju svoga kraja. A baš oni se sjećaju, za razliku od gđe Zoronjić, kada su 1923. godine, u plavski kraj dolazili četnici Koste Pećanca da maltretiraju i iseljavaju muslimansko stanovništvo. U to isto doba crnogorski narod je bio progonjen i dijelio muku sa muslimanskim od istih vlasti, ali gđa Zoronjić je odlučila samo nama prišiti „genocid“. Ipak, dokumenti ubjedljivo govore jedno, a zli jezici onda mogu što im je drago. 



0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.