INTERVJU SA AFAN LATIĆEM PISCEM I PREVODIOCEM
Razgovarao: Božidar Proročić, književnik i
publicista
Afan Latić predstavlja jednog od značajnih prevodilaca srednje
generacije. Njegova ljubav prema književnosti i kulturi, te posvećenost mlađim
generacijama čine ga pravim prometejem kulturne misli ne samo u Crnoj Gori već
i van njenih granica, njegova skromost je samo jedna od njegovih vrlina. Ovaj
razgovor nastao je u Plavu đe smo podijeli zajedničke poglede na književnost.
• Gospodine Latiću završili ste „Gazi Husrev-begovu medresu” u Sarajevu. Šta su zapravo medrese, približite nam njihov značaj i uticaj, i koliko je školovanje u njoj zapravo uticalo na vas da zavolite Arapsku književnost?
Latić: Medresa kao dragulj islamskog koncepta
obrazovanja oduvijek je bila neizostavni element velikih dobrotvora/vakifa koji
su njihovim izgrađivanjem nastojali da ostave spomen na svoje ime, a u isto
vrijeme težili bogougodnoj nagradi na onom svijetu. Od prve zvanične Kuće
mudrosti poznate pod imenom Nizamija, velikog vezira Nizamul-Mulka,
preko glasovitih stambolskih, sultanskih medresa, te Gazi Husrev-begove medrese
u Sarajevu i medrese Alaudin u Prištini, njena nit za koju se vezuju glasovita
imena na svim naučnim poljima, doprla je i do naše zemlje Crne Gore. Jezički
medresa označava mjesto gdje se stiče znanje, a naziv je deriviran od glagola da-ra-sa,
što bi u prijevodu značilo doslovno „učio je, naučio je“. Od glagola je kasnije
izveden particip pasivni madrasah, odnosno mjesto gdje se stiče znanje,
nauk. Njihov značaj se ogleda na mnogim poljima. Po meni, to je jedini koncept
u modernim sistemima obrazovanja koji pored naučne note ima naglašenu odgojnu
notu. Dovoljan je podatak da je jedna od najboljih škola u Velikoj Britanji za
2019. godinu izabrana škola upravo ovakvog tipa, dovoljno govori kakvu
društvenu ulogu može imati ako se ispravno postavi u temeljima. Iako su u
početku bile bazirane samo na vjerskim znanostima, kasnije će prilagođavajući
se zahtjevima vremena i društva, inkorporirati u svoj plan i program i prirodno-društveni
smjer. U prošlosti pa tako i danas medrese su njedrile ljude različitih
profila: od akademika, doktora, predsjednika država, kulturnih radnika, pisaca,
prevodilaca, vjerskih vođa i td. Školovanje u takvom sistemu je osmišljeno na
takav način da nemate previše slobodnog vremena. Sav akcenat je na sticanje
znanja iz različitih oblasti: jezici, islamske nauke, prirodne, društvene... u
moje vrijeme smo imali izuzetno sposobne profesore pred kojima smo sticali
znanja iz navedenih oblasti. Sama činjenica da smo učili pred tada dvanaest
hafiza (ljudi koji znaju Kur'an napamet) dovoljno govori koliko su značaja
pridavali kadrovskim rješenjima. Pred ocem sam stekao prva znanja iz arapskog
pisma. Kasnije ću, pred mojim tada razrednim starješinom, rahmetli Munirom
Ahmetspahićem, steći šira znanja i saznanja o arapskoj kulturi, tradiciji,
književnosti; ovaj profesor je u naše vrijeme veliki značaj pored
konverzacionog dijela, pridavao veliki značaj prevođenju tekstova različite
tematike sa arapskog. Način na koji nas je podučavao prevođenju, meni lično i
dan-danas je od velike koristi. Kada se ova saznanja ukombinuju sa svjetskom i
domaćom književnošću kojoj smo, također, pridavali veliki značaj u toku
školovanja, dobijete jednu veliku ljubav prema pisanoj riječi.
• Puno ste putovali po arapskim državama koliko je to uticalo na vaš pogled kao književnika i prevodioca šta je to što želite da prenesete vašim čitaocima?
Latić: Putovanje kao čin, ako se ispravno shvati i sprovede u djelo,
nesumnjivo će vas dovesti do promišljanja onog kur'anskog ajeta/stavka koji
glasi: „Putujte po svijetu da vidite šta je On iz ničega stvorio.“ (41:53)
Svako putovanje je ujedno i novo učenje, novo sticanje saznanja, iskustava. Sve
to ne bi bilo moguće da nije ljudi, odnosno čovjeka. Ono što me tjeralo da
pokušam razumjeti perspektivu čovjeka sa istoka je to da li oni boluju od istih
„bolesti“ kao i mi, iako ih u svom semantičkom polju i leksikologiji svojstvenu
semitskim jezicima drugačije nazivaju. Instinkt me nije prevario: i oni muče
gotovo iste brige, nade, strahove kao i mi u Evropi.
• Arapska kultura, književnost i filozofija se prepliću kroz vjekove od dalekog Orijenta pa do Evrope, zašto je to i koliko značajno?
Latić: U jednoj povijesnoj fazi
Istok je za Zapad bio ono što je Zapad danas za Istok, uslovno govoreći.
Humanizam i renesansa, kao perjanice novih intelektualnih obzorja savremene
Evrope, uveliko duguju svoj nastanak islamskoj misli, filozofiji, književnosti.
Dovoljno je spomenuti Ibn Halduna, oca moderne sociologije, Ibn Sinaa ili
latinizirano Avicena čiji se Zakonik medicine do 18. stoljeća koristio na
medicinskim obrazovnim ustanovama širom Evrope. Ne zaboravimo ni misao Ibn
Rušda koji je izvršio veliki utjecaj na očeve filosofskog nauka u Evropi. Na
planu duhovnosti prisjetićemo se još i Ibn Arebija, ili kako je na Zapadu
poznat kao doktor maximus čija duhovna misao i dalje provijava zapadnim
djelima. Ali da ne bi bili isključivi prema bilo kome odgovor na vaše pitanje
se može i ovako formulisati: otkako su se Zapad i Istok susreli na svjetskoj pozornici, koristi, no i gorke plodove tog odnosa, osjećamo i u savremenom dobu. S obzirom na to da je tendencija u savremenoj misli a ponajviše u medijskom prostoru da se taj odnos posmatra crno-bijelo, u smislu da jači u jednom periodu podređuje slabijeg, ipak je međusobno prožimanje Istoka i Zapada čovječanstvu podarilo neka od najvećih dostignuća u svim poljima ljudskog djelovanja i humanističkih vrijednosti.
• Objavili ste više knjiga iz tematike i oblasti islamskih nauka, kako ste se odlučili da nam predstavite prevedenu zbirku kratkih priča „Ukradena košulja“, Gasan Kanafanija kojom ste skrenuli pažnju na vas i vaš rad?
Latić: Kanafani, Mahmud Derviš, Mihali Nuajma, Nedžib
Mahfuz, Adonis i mnogi drugi autori, jednostavno su neizostavni u bilo kojem
planu i programu izučavanja arapske književnosti. Sa njima smo se upoznavali
još u toku studija. Budući da sam u početku bio okrenut islamistici, ideja da
uradim nešto na polju književnosti odavno je tinjala u meni. Na postdiplomskom
studiju smo detaljnije obrađivali neke aspekte Kanafanijeve proze, i na
prijedlog mog profesora hafiza Sinanudina Tatarevića, upustio sam se u
prevođenje. Kao rezultat toga, imamo danas jedno lijepo književno djelo koje je
dostupno i našoj čitalačkoj publici.
• Da li je život, borba i smrt Gasan Kanafanija, samo jedna od priča o sukobima u kojima nema razumijevanja prema drugom i drugačijem od sebe?
Latić: Gasan Kanafani je i danas u Palestini simbol otpora jednog naroda
koji već sedamdeset i pet godina trpi sistematsku represiju, masovne pogrome,
svakodnevna ubistva i bukvalno do temelja uništavanje naselja u kojima su nekad
živjeli. Nažalost, još od prve „Nakbe“ 1948. godine, stanje nimalo nije bolje.
Sve se završava kojekakvim rezolucijama koje su u suštini mrtvo slovo na
papiru, dok je konkretna akcija i djelovanje svedeno na minimum. Fons Elders u uvodnom
izlaganju svoje knjige Pravda protiv moći obrazlaže odnos između
nacionalnih odnosno imperijalnih interesa sa ostvarenim građanskim pravima, uz
napomenu da je takva konstelacija odnosa više doprinijela nerazumijevanju
drugih. Zapad nema homogen pogled na svijet, iako ga ima, on je mrtvo slovo na
papiru. Zbog čega? Zato što ukoliko dođe do narušavanja nacionalnog interesa,
ta prava u tom trenutku padaju u drugi plan, pa kaže: „U njegovom pogledu na
svet otjelovljena je višeslojna tradicija sa suštinski suprotnim tendencijama,
kao što su klasična protiv romantične svijesti; hrišćanski vjerski sistem
protiv sekularnog pogleda na svijet; nacionalni pristup, koji je često u sukobu
sa vrijednostima promovisanim u Deklaraciji univerzalnih prava (1948). Naprimjer:
Sjedinjene Države i Evropska unija ostvarile su visok stepen građanskih prava,
ali one ljudska prava, zagarantovana pomenutom deklaracijom, uvijek poriču kada
se ona suprotstave njihovim nacionalnim interesima i imperijalističkim
shvatanjima.
•Zašto je važno da pročitamo zbirku kratkih priča „Ukradena košulja“Gasan Kanafanija i šta nam ove izuzetne kratke priče poručuju da li su to vječite teme i tematike stradanja slabjih od strane jačih i šta je to ljubav i patriotizam kada je domovina u pitanju?
Latić: Značaj ove zbirke kratkih priča vidim upravo u
tome što autor u njima na jedan širok način propituje moralne dileme običnog
čovjeka, u ovom slučaju Palestinca. A sutra to možemo biti i mi. Primjer iz
prve priče: da li ću radi vlastitog sina pristati na šverc koji mi se nudi od
strane jednog zapadnjaka, i tako prije svih nahraniti dijete, ili ću pristati
na sistematski izazvano kašnjenje brašna od desetak dana u izbjegličkom kampu
gdje je moja porodica smještena a tim brašnom se prehranjuju svi u kampu?
Kanafani nas svojim pisanjem dovodi na ivicu očaja kojeg nikom, sigurno, ne
bismo poželjeli. Ali s druge strane, takva realnost se upravo odigrava pred
očima cijelog svijeta, i pravi se kao da se ništa ne događa. Kanafani u svojim
djelima nigdje nije pozivao na odmazdu, već je samo humanističke vrijednosti
dovodio u prvi plan koje su itekako zapostavljene od strane onih koji ih najviše
promiču kroz svoje deklaracije, povelje, medije. Isto tako, snaga Kanafanijevog
izraza leži i u tome da se svako od nas u bilo kojem trenutku može nađi u
teškim etičkim dilemama. Njegovo pitanje ljubavi prema domovini ne krije se u
kićenim parolama, već u snazi pisane riječi s kojom se identifikujete na način
da ne postoji nijedan narod na ovom svijetu koji nije iskušan do krajnjih
granica. A Palestinci su tome izloženi svakodnevno.
Kažu
da je Palestina rođena u ljubičastoj boji. Palestinci su slobodarskog duha i, a
priori, prijatelji potlačenih. Oni vjeruju da je pravda jedini hram, a
ljudskost jedini moral. Gasan Kanafani je od onih pisaca koji čitateljima nude
svoju dušu. Jer sve što je rođeno iz dubine srca ima suvereni život.. Njegov
magični narativ nije spašavao živote, ali je spašavao duše. Hrabrost, pravda i
sloboda kolali su u njegovoj krvi i pulsirali u njegovoj prozi. Ovako
veličanstveno pisanje i umjetnost mogu se roditi samo iz nacije koja je
kultivirana kroz stoljeća – koja je decenijama okupirana, koja svakodnevno
pati, mnogo voli i koja je u svim najbitnijim segmentima definitivno sazrela.
• Posao
prevodioca je izuzetno težak i zahtjevan šta je to što vas motiviše da
prevodite ali i da pišete?
Latić:
Kazao sam na promociji da je prevođenje možda jedina djelatnost koja vas
uči strpljenju. A šta je strpljenje nego ustrajnost u činjenju dobra. Ono što
me motiviše je između ostalog i predaja našeg Vjerovjesnika Muhammeda, neka je
mir i spas njemu i njegovim: „Najbolje što će čovjek ostaviti sebi
nakon smrti jeste: dobro dijete koje će učiti dovu za njega, trajna sadaka od
koje će mu dolaziti sevapi, te znanje po kojem će se postupati nakon njegove
smrti.“ Drugi motiv leži u tome da ako neko sebe doživljava intelektualcem, on
jednostavno mora biti korektiv društva i njegovih anomalija. Ukazivati,
upozoravati na njih, jer plašim se da zbog sveopšte globalizacije,
komercijalizacije, a pod parolom očuvanja “kulturnog” identiteta, anomalije nas
vode ka nestajanju onih vrijednosti koje je baštinilo, u ovom slučaju,
crnogorsko društvo. Ulaskom u “tik-tokove” nesvjesno ljudskosti postavljamo
rokove.
•
Koliko je važno da mi u Crnoj Gori upoznamo bliže jedni druge i da se
razumijemo kroz kulturnu prizmu naših različitosti?
Latić: Nadam se da mi čitaoci neće zamjeriti ovo što
ću kazati: mi se odlično na području Crne Gore poznajemo od pamtivijeka. I
pored svih nemilih događaja koji su se događali u prošlosti, danas i
pravoslavni i muslimani grade kuće jedni do drugih. U to ste se mogli uvjeriti
svojim boravkom u Plavu. Ja mojim komšijama Radenovićima znam kad je slava, oni
znaju kad je meni bajram i ramazan i pazimo se svakodnevno. Ne bih zalazio u
njima a i sebi lični prostor, ali dovoljno je reći da smo u zdravstvene svrhe
davali krv jedni drugima. Problem po meni leži u medijima. Pored nekih emisija
kulturnog karaktera, jednostavno nam fale serijali, pa i dokumentarci koji će
bolje osvijetliti svakodnevnicu crnogorskog društva. Vještački izazvane podjele
nikada ne koriste svima, nego samo određenoj grupaciji koja drugačije ne može
da istakne vlastitu naraciju moći. Nekada se znalo ko se mogao baviti sedmom
silom, a danas je pojavom (a)socijalnih mreža svako “sila” iza tastature.
Granica između autora vijesti i recipijenta odavno je izgubljena. I sad treba
neko da nam dolazi i govori kako se mi zapravo ne poznajemo, kako moramo iznova
da se upoznajemo. U 21. stoljeću ubjeđivati muslimane da nisu dovoljno
muslimani, ili pravoslavce da nisu dovoljno pravoslavci je, po meni, suluda
stvar, kojoj nažalost određene strukture iz vlasti zbog ličnih interesa
prihvataju i guraju u prvi plan, a sve radi sitnih političkih poena. Ne bih
naše odnose i korpuse nazivao različitostima. Prije bih ih nazvao svojevrsnim
duhovnim bogatstvom koje ne možete pronaći nigdje drugo u svijetu.
•Na
vašoj izuzetno posjećenoj promociji „Ukradene košulja“ Gasan Kanafanija u Plavu najavili
ste novi izdavački poduhvat možete li nam nešto reći o tome?
Latić: U
okviru moderne arapske književnosti, Kanafanijeva reputacija u značajnoj mjeri
počiva na djelu Ljudi na suncu (1956). Zahvaljujući temi i književnom
postupku, ovaj roman dao je značajan doprinos modernoj arapskoj književnosti.
Objavljen je u mračnom periodu kada su mnoge arapske države, nakon što su
uživale prvobitnu nezavisnost, a onda prošle kroz traumatične političke i
socijalne revolucije, morale da se pomire sa postojanjem države Izrael u samom
njihovom središtu, i sa sudbinom palestinskog naroda koji je raseljen nakon
događaja iz 1948.
Kanafani,
u principu, nije pisao obimna djela. Većina ih ne prelazi stotinjak stranica.
Ali to što je napisao, kako sam kazao, imate dojam kao da čitate Hemingveja,
Foknera i Maksima Gorkog u isto vrijeme. U pitanju je njegov drugi roman
slikovitog naslova “Sve što vam je preostalo”. Vrijeme zaista igra ključnu ulogu u
ovom romanu. Događaji se odvijaju u trajanju od oko osamnaest sati, većina njih
tokom noći, i obilato se koristi flešbek da bi se čitalac upoznao sa detaljima
prethodnih događaja iz života glavnih likova. Roman je gotov, ostale su još
tehničke stvari. Sačekaćemo jesen da krenemo s njegovom promocijom.
• Stradanje Palestinaca, rat u Ukrajini kako mi možemo kao
književnici i intelektualci da
utičemo da se spriječe pogubne posljedice uništavanja naroda i nacija?
Latić:
Problem je kako
sam kazao mediji, naročito mejnstrim mediji. Kao da ne dozvoljavaju umnim
ljudima da kažu što imaju. Građanin
koga pored dnevne politike zanimaju pitanja budućnosti društva, globalizacije i
klimatskih promena suočava se sa tenzijom koja postoji između opštih
vrijednosti i nemoći da se onaj „drugi“ razumije i prihvati. „Drugi ili
„stranac“ za mnoge Amerikance i Evropljane danas su islam i muslimani, čak i
onda kada žive u istoj državi sa njima. Nažalost mejnstrim mediji upravo tome i
doprinose. Ne dozvoljavaju jednostavno da se čuje i druga strana. Nekako mi se
čini da je isti princip primijenjen i u, nažalost, ovom ratu između Rusije i
Ukrajine. Jedino što možemo u ovakvoj situaciji je pisati i samo pisati.
Ukazivati i upozoravati. Zašto? S obzirom da svemu što je čovjek napisao, to je
i zaživjelo u realnosti. Vjerujem i ubijeđen sam da će realnost pružiti priliku
zdravom razumu i svemu onom što je lijepo napisano.
• Svjedoci
smo da se danas sve manje čita kod mlađih generacija zašto je to tako i kako ih
podstaći da se više uključe ne samo u ljepoti pisane riječi već i u
kulturološkim procesima i programima?
Latić: Ovo je jako odlično, i po meni,
izazovno pitanje na koje se ne može ponuditi jednostavan odgovor. Po meni, ovo
pitanje treba krenuti rješavati od samog vrha, to jest, Ministarstva za
obrazovanje, kulturu i sport. Ministarstvo bi trebalo da oslušne trendove među
mladima i u skladu sa njihovim interesovanjima polahko i neusiljeno da im
ponudi određene sadržaje, ali u ambalaži u kojoj oni vole da konzumiraju svoju
realnost. Nažalost, ovo što živimo jeste kultura ambalaže, ali ne treba biti
pesimističan i kazati da je nemoguće. Naravno da je moguće ukoliko se
prilagodimo digitalnim trendovima. Konzumerizam ambalaže je aktuelan, ali po
meni i zanemarljiv ako se u nju upakuje nešto što vrijedi.
•
Jezik je jedan od stubova identiteta naroda i nacija pa samim tim i Bošnjaka na
koji način sačuvati vaš (bosanski) jezik pošto i u ovim danima kada je
dijaspora ovdje prisutna većina mladih iako znaju svoj maternji jezik više
govore na jezicima naroda država u kojima žive. Zašto je to tako?
Latić:
Trend odlazaka
mladih iz Crne Gore je nešto što je naša surova realnost. Uglavom prevladavaju
ekonomski razlozi. Nažalost, mlade koji su rođeni i odrasli na Zapadu,
jednostavno imaju druga interesovanja. Teže i streme savremenijim temama, za
razliku od njihovih roditelja koji u sebi možda i dalje nose žal i bol za
rodnom grudom. Tu dolazi polahko do stvaranja generacijskog jaza i ako mogu
reći “kidanja veza” sa domovinom, što je na duge staze, nesumnjivo, pogubno.
Upravo bi u tome matična država mogla da napravi prostor da kroz formiranje
jednog sveobuhvatnog kulturnog udruženja koje bi uključivalo sve narode sa
prostora Crne Gore pokuša sačuvati tu vezu. Jer, ma koliko bilo teško ne smije
se odustajati. Nažalost, pitanje bilo kojeg jezika na području Balkana je
odavno potpalo pod političke reperkusije. Vlastodršci, iz želje za moći,
pitanje jezika su vidjeli kao idealno za prekrajanje ljudskih odnosa i
utjerivanja u svoje “torove”. Lično
mislim sljedeće: Postojati kao
narod znači imati jezik, tradiciju, historiju, kulturu, širiti i unaprjeđivati
bogatstvo duha i nasljeđa, približavati ih i povezivati s kulturama ostalih
naroda na istom području, i time doprinositi ljepoti, raznolikosti i
ravnopravnosti društva kao cjeline. To povezivanje odigrava se, između ostaloga,
kroz kontinuirano otkrivanje onoga što se smatra „skrivenim“. Za historiju kažu da je učiteljica života. Samo se
pri tome zaboravlja da ima dobrih i loših učitelja.” (Veselin Masleša) Ova
rečenica je možda i potvrda onoga što često volim kazati da smo mi narod kojem
se mnogi čude: Zapad nam se čudi kako to da razumijemo Istok, a Istok nam se
čudi kako to da razumijemo zapad. Naravno, ovo posmatram sa aspekta tradicije,
historije, jer smo kao narod na ovim prostorima, bez obzira na nedaće i pogrome
na koje smo nailazili, uspjeli da sačuvamo esenciju onoga što nas sve, bez
obzira na vjersku ili nacionalnu odrednicu, čini ljudima, čini čovjekom. A šta
je čovjek nego riječ. Ali ne bilo kakva riječ, nego ona najljepša koja je
ponikla iz prvog glagola objavljenog čovječanstvu: uči, u ime Onoga Koji
Stvara!
•
Za sami kraj razgovora izdvojite nam jedan od najinteresantnijih citata iz
zbirke kratkih priča „Ukradene košulja“ Gasan Kanafanija, koji nam može biti
podstrek svaki dan u očuvanju naših identiteta.
Latić: U neprestanom formiranju identiteta učestvuju
brojni elementi, među kojima je jedno od temeljnih mjesta pripada upravo
književnosti. Jer identitet se ne izražava samo kroz ono što
jeste, nego i kroz ono što nije. Kanafani
u priči “Heroj u tamnici” kaže: “Jer znam priču koja se stvarno dogodila
jednom mom prijatelju. Kad god bih
pomislio da je napišem, u njoj bih unaprijed uočio kako podebljane linije tog
“pretvaranja” određuju neke aspekte njenih događanja. Zbog čega? Stvarno ne
znam, odnosno priznajem da sami događaji priče nemaju mnogo stvari koje čuvaju
pripovjednu strukturu. Bilo me je strah da dodam na te događaje kako bi se
riješio slabosti i izvještačenosti i tako zapao u laž. Zbog ovoga, volim da ti
pišem kako jeste, iz poštovanja prema heroju i događaju kao što se i desilo
prije nekoliko mjeseci bez dodavanja ili uzimanja.” Kako je kazala meni draga
Marija Sarap: “Uvijek
ću se boriti za ono što treba da govori o nama kakvi jesmo, a ne o ljudima koji
nam nameću ono što nijesmo.”
Afan Latić je rođen u Beranama 04. 11. 1983. Osnovnu školu „Hajro Šahmanović“ je završio u Plavu, a nakon osnovnog obrazovanja upisuje Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Nakon srednješkolskog obrazovanja upisuje Odsjek za orijentalnu filologiju smjer Arapski jezik i književnost i Turski jezik i književnost. Nakon studija se vraća u Crnu Goru gdje svoj dalji angažman nalazi kao profesor arapskog jezika u medresi „Mehmed Fatih“ u Podgorici. Godinu dana je boravio na Fakultetu za islamsku davu (misionarstvo), u Tripoliju, Libija, na Institutu za arapski jezik i književnost; Mjesec dana boravio je u Egiptu na Univerzitetu Kairo gdje je, također, usavršavao arapski jezik; Bavi se prevođenjem djela sa arapskog jezika prvenstveno djela teološke tematike, književnosti, kao i pisanjem poezije i proze. Do sad je preveo i objavio sledeća djela: -„Srednji put u svjetlu fetve“, autor: Ali Džuma, izdavač: Mešihat islamske zajednice u Crnoj Gori, Podgorica, 2013., kao koprevodilac; -„Selef i selefizam – Pitanje tekfira u islamskoj misli“, Dr Muhamed;Imara, izdavač: Mešihat islamske zajednice u Crnoj Gori, 2014., također, kao koprevodilac; -„Postignuća islamske civilizacije“, Mustafa As-Siba;i, izdavač: NVO Horizonti, Podgorica, 2015. -„Ramazanska kazivanja“, Selman El-Avde, izdavač Centar za proučavanje orijentalne kulture i civilizacije, 2016., Novi Pazar; -„Pitanje okoliša u islamu“, Ragib Es-Serdžani, Rožaje, 2017„Osmanski sultani (istinite priče), Orhan Mehmet Ali, Podgorica, 2017. -„Kako se šalio Poslanik, a.s.?“, Hasan Abdulgani Ebu Guddeh, Podgorica, 2018. - „Živi sretno“, Abdulkerim Bekkar, (koprevodilac), Podgorica, 2019. -„Propustio sam namaz“, Islam Džemal, (koprevodilac), Podgorica, 2020. -„Ukradena košulja“, Gasan Kanafani, Podgorica, 2021. -U glasilu islamske zajednice, listu Elif, objavio do sad preko petnaestak prevedenih članaka na tematiku islamske kulture i civilizacije. Prošle godine je na Odsjeku za Orijentalnu filologiju smjer Arapski jezik i književnost pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu odbranio magistarski rad na temu: „Postkolonijalni narativ u romanima Al-Tayyiba Al-Saliha“.
4 Komentara
NkDKYALs Postavljeno 30-08-2023 21:03:58
real cialis online 7 months, the penile length successfully increased by 50 and the TV nearly tripled by the end of treatment
Odgovori ⇾IEduYR Postavljeno 26-07-2023 19:45:45
In particular, limb and cranial skeletal abnormalities were found in conditional mouse mutants deficient in Kif3a or in the cilia associated mechanosensory protein polycystin 1 Pkd1, as well as in mice bearing a missense mutation in the Pkd1 gene Olsen et al how to tell if a man is using viagra What is the best combination treatment with transarterial chemoembolization of unresectable hepatocellular carcinoma
Odgovori ⇾emitySiny Postavljeno 14-05-2023 15:04:50
cialis online generic This technique is useful to enhance the detection confirmation of an antibody or in its removal to allow for detection of other antibodies
Odgovori ⇾ensusty Postavljeno 14-03-2023 14:29:55
No Survival Benefit but Improved Secondary Endpoints With Radiotherapy Plus Androgen Suppression in Intermediate Risk Prostate Cancer buying cialis online safe
Odgovori ⇾