Kultura

INTERVJU SA AFAN LATIĆEM PISCEM I PREVODIOCEM

(15 riječi)

Razgovarao: Božidar Proročić, književnik i publicista

 

Afan Latić predstavlja jednog od značajnih prevodilaca srednje generacije. Njegova ljubav prema književnosti i kulturi, te posvećenost mlađim generacijama čine ga pravim prometejem kulturne misli ne samo u Crnoj Gori već i van njenih granica, njegova skromost je samo jedna od njegovih vrlina. Ovaj razgovor nastao je u Plavu đe smo podijeli zajedničke poglede na književnost.

 

Gospodine Latiću završili ste Gazi Husrev-begovu medresuu Sarajevu. Šta su zapravo medrese, približite nam njihov značaj i uticaj, i koliko je školovanje u njoj zapravo uticalo na vas da zavolite Arapsku književnost?

 

 Latić:  Medresa kao dragulj islamskog koncepta obrazovanja oduvijek je bila neizostavni element velikih dobrotvora/vakifa koji su njihovim izgrađivanjem nastojali da ostave spomen na svoje ime, a u isto vrijeme težili bogougodnoj nagradi na onom svijetu. Od prve zvanične Kuće mudrosti poznate pod imenom Nizamija, velikog vezira Nizamul-Mulka, preko glasovitih stambolskih, sultanskih medresa, te Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu i medrese Alaudin u Prištini, njena nit za koju se vezuju glasovita imena na svim naučnim poljima, doprla je i do naše zemlje Crne Gore. Jezički medresa označava mjesto gdje se stiče znanje, a naziv je deriviran od glagola da-ra-sa, što bi u prijevodu značilo doslovno „učio je, naučio je“. Od glagola je kasnije izveden particip pasivni madrasah, odnosno mjesto gdje se stiče znanje, nauk. Njihov značaj se ogleda na mnogim poljima. Po meni, to je jedini koncept u modernim sistemima obrazovanja koji pored naučne note ima naglašenu odgojnu notu. Dovoljan je podatak da je jedna od najboljih škola u Velikoj Britanji za 2019. godinu izabrana škola upravo ovakvog tipa, dovoljno govori kakvu društvenu ulogu može imati ako se ispravno postavi u temeljima. Iako su u početku bile bazirane samo na vjerskim znanostima, kasnije će prilagođavajući se zahtjevima vremena i društva, inkorporirati u svoj plan i program i prirodno-društveni smjer. U prošlosti pa tako i danas medrese su njedrile ljude različitih profila: od akademika, doktora, predsjednika država, kulturnih radnika, pisaca, prevodilaca, vjerskih vođa i td. Školovanje u takvom sistemu je osmišljeno na takav način da nemate previše slobodnog vremena. Sav akcenat je na sticanje znanja iz različitih oblasti: jezici, islamske nauke, prirodne, društvene... u moje vrijeme smo imali izuzetno sposobne profesore pred kojima smo sticali znanja iz navedenih oblasti. Sama činjenica da smo učili pred tada dvanaest hafiza (ljudi koji znaju Kur'an napamet) dovoljno govori koliko su značaja pridavali kadrovskim rješenjima. Pred ocem sam stekao prva znanja iz arapskog pisma. Kasnije ću, pred mojim tada razrednim starješinom, rahmetli Munirom Ahmetspahićem, steći šira znanja i saznanja o arapskoj kulturi, tradiciji, književnosti; ovaj profesor je u naše vrijeme veliki značaj pored konverzacionog dijela, pridavao veliki značaj prevođenju tekstova različite tematike sa arapskog. Način na koji nas je podučavao prevođenju, meni lično i dan-danas je od velike koristi. Kada se ova saznanja ukombinuju sa svjetskom i domaćom književnošću kojoj smo, također, pridavali veliki značaj u toku školovanja, dobijete jednu veliku ljubav prema pisanoj riječi.

 

Puno ste putovali po arapskim državama koliko je to uticalo na vaš pogled kao književnika i prevodioca šta je to što želite da prenesete vašim čitaocima?

 

 Latić:   Putovanje kao čin, ako se ispravno shvati i sprovede u djelo, nesumnjivo će vas dovesti do promišljanja onog kur'anskog ajeta/stavka koji glasi: „Putujte po svijetu da vidite šta je On iz ničega stvorio.“ (41:53) Svako putovanje je ujedno i novo učenje, novo sticanje saznanja, iskustava. Sve to ne bi bilo moguće da nije ljudi, odnosno čovjeka. Ono što me tjeralo da pokušam razumjeti perspektivu čovjeka sa istoka je to da li oni boluju od istih „bolesti“ kao i mi, iako ih u svom semantičkom polju i leksikologiji svojstvenu semitskim jezicima drugačije nazivaju. Instinkt me nije prevario: i oni muče gotovo iste brige, nade, strahove kao i mi u Evropi.  

 

 

 

• Arapska kultura, književnost i filozofija se prepliću kroz vjekove od dalekog Orijenta pa do Evrope, zašto je to i koliko značajno?

 

Latić:  U jednoj povijesnoj fazi Istok je za Zapad bio ono što je Zapad danas za Istok, uslovno govoreći. Humanizam i renesansa, kao perjanice novih intelektualnih obzorja savremene Evrope, uveliko duguju svoj nastanak islamskoj misli, filozofiji, književnosti. Dovoljno je spomenuti Ibn Halduna, oca moderne sociologije, Ibn Sinaa ili latinizirano Avicena čiji se Zakonik medicine do 18. stoljeća koristio na medicinskim obrazovnim ustanovama širom Evrope. Ne zaboravimo ni misao Ibn Rušda koji je izvršio veliki utjecaj na očeve filosofskog nauka u Evropi. Na planu duhovnosti prisjetićemo se još i Ibn Arebija, ili kako je na Zapadu poznat kao doktor maximus čija duhovna misao i dalje provijava zapadnim djelima. Ali da ne bi bili isključivi prema bilo kome odgovor na vaše pitanje se može i ovako formulisati: otkako su se Zapad i Istok susreli na svjetskoj pozornici, koristi, no i gorke plodove tog odnosa, osjećamo i u savremenom dobu. S obzirom na to da je tendencija u savremenoj misli a ponajviše u medijskom prostoru da se taj odnos posmatra crno-bijelo, u smislu da jači u jednom periodu podređuje slabijeg, ipak je međusobno prožimanje Istoka i Zapada čovječanstvu podarilo neka od najvećih dostignuća u svim poljima ljudskog djelovanja i humanističkih vrijednosti.

 

 

Objavili ste više knjiga iz tematike i oblasti islamskih nauka, kako ste se odlučili da nam predstavite  prevedenu zbirku kratkih pričaUkradena košulja“, Gasan Kanafanija kojom ste skrenuli pažnju na vas i vaš rad?

 

Latić: Kanafani, Mahmud Derviš, Mihali Nuajma, Nedžib Mahfuz, Adonis i mnogi drugi autori, jednostavno su neizostavni u bilo kojem planu i programu izučavanja arapske književnosti. Sa njima smo se upoznavali još u toku studija. Budući da sam u početku bio okrenut islamistici, ideja da uradim nešto na polju književnosti odavno je tinjala u meni. Na postdiplomskom studiju smo detaljnije obrađivali neke aspekte Kanafanijeve proze, i na prijedlog mog profesora hafiza Sinanudina Tatarevića, upustio sam se u prevođenje. Kao rezultat toga, imamo danas jedno lijepo književno djelo koje je dostupno i našoj čitalačkoj publici.

 

•  Da li je život, borba i smrt Gasan Kanafanija, samo jedna od priča o sukobima u kojima nema razumijevanja prema drugom i drugačijem od sebe?

 

Latić: Gasan Kanafani je i danas u Palestini simbol otpora jednog naroda koji već sedamdeset i pet godina trpi sistematsku represiju, masovne pogrome, svakodnevna ubistva i bukvalno do temelja uništavanje naselja u kojima su nekad živjeli. Nažalost, još od prve „Nakbe“ 1948. godine, stanje nimalo nije bolje. Sve se završava kojekakvim rezolucijama koje su u suštini mrtvo slovo na papiru, dok je konkretna akcija i djelovanje svedeno na minimum. Fons Elders u uvodnom izlaganju svoje knjige Pravda protiv moći obrazlaže odnos između nacionalnih odnosno imperijalnih interesa sa ostvarenim građanskim pravima, uz napomenu da je takva konstelacija odnosa više doprinijela nerazumijevanju drugih. Zapad nema homogen pogled na svijet, iako ga ima, on je mrtvo slovo na papiru. Zbog čega? Zato što ukoliko dođe do narušavanja nacionalnog interesa, ta prava u tom trenutku padaju u drugi plan, pa kaže: „U njegovom pogledu na svet otjelovljena je višeslojna tradicija sa suštinski suprotnim tendencijama, kao što su klasična protiv romantične svijesti; hrišćanski vjerski sistem protiv sekularnog pogleda na svijet; nacionalni pristup, koji je često u sukobu sa vrijednostima promovisanim u Deklaraciji univerzalnih prava (1948). Naprimjer: Sjedinjene Države i Evropska unija ostvarile su visok stepen građanskih prava, ali one ljudska prava, zagarantovana pomenutom deklaracijom, uvijek poriču kada se ona suprotstave njihovim nacionalnim interesima i imperijalističkim shvatanjima.

 

 •Zašto je važno da pročitamo zbirku kratkih pričaUkradena košuljaGasan Kanafanija i šta nam ove izuzetne kratke priče poručuju da li su to vječite teme i tematike stradanja slabjih od strane jačih i šta je to ljubav i patriotizam kada je domovina u pitanju?

 

Latić: Značaj ove zbirke kratkih priča vidim upravo u tome što autor u njima na jedan širok način propituje moralne dileme običnog čovjeka, u ovom slučaju Palestinca. A sutra to možemo biti i mi. Primjer iz prve priče: da li ću radi vlastitog sina pristati na šverc koji mi se nudi od strane jednog zapadnjaka, i tako prije svih nahraniti dijete, ili ću pristati na sistematski izazvano kašnjenje brašna od desetak dana u izbjegličkom kampu gdje je moja porodica smještena a tim brašnom se prehranjuju svi u kampu? Kanafani nas svojim pisanjem dovodi na ivicu očaja kojeg nikom, sigurno, ne bismo poželjeli. Ali s druge strane, takva realnost se upravo odigrava pred očima cijelog svijeta, i pravi se kao da se ništa ne događa. Kanafani u svojim djelima nigdje nije pozivao na odmazdu, već je samo humanističke vrijednosti dovodio u prvi plan koje su itekako zapostavljene od strane onih koji ih najviše promiču kroz svoje deklaracije, povelje, medije. Isto tako, snaga Kanafanijevog izraza leži i u tome da se svako od nas u bilo kojem trenutku može nađi u teškim etičkim dilemama. Njegovo pitanje ljubavi prema domovini ne krije se u kićenim parolama, već u snazi pisane riječi s kojom se identifikujete na način da ne postoji nijedan narod na ovom svijetu koji nije iskušan do krajnjih granica. A Palestinci su tome izloženi svakodnevno.

 Kažu da je Palestina rođena u ljubičastoj boji. Palestinci su slobodarskog duha i, a priori, prijatelji potlačenih. Oni vjeruju da je pravda jedini hram, a ljudskost jedini moral. Gasan Kanafani je od onih pisaca koji čitateljima nude svoju dušu. Jer sve što je rođeno iz dubine srca ima suvereni život.. Njegov magični narativ nije spašavao živote, ali je spašavao duše. Hrabrost, pravda i sloboda kolali su u njegovoj krvi i pulsirali u njegovoj prozi. Ovako veličanstveno pisanje i umjetnost mogu se roditi samo iz nacije koja je kultivirana kroz stoljeća – koja je decenijama okupirana, koja svakodnevno pati, mnogo voli i koja je u svim najbitnijim segmentima definitivno sazrela.

 

 

• Posao prevodioca je izuzetno težak i zahtjevan šta je to što vas motiviše da prevodite ali i da pišete?

 

 Latić:  Kazao sam na promociji da je prevođenje možda jedina djelatnost koja vas uči strpljenju. A šta je strpljenje nego ustrajnost u činjenju dobra. Ono što me motiviše je između ostalog i predaja našeg Vjerovjesnika Muhammeda, neka je mir i spas njemu i njegovim: „Najbolje što će čovjek ostaviti sebi nakon smrti jeste: dobro dijete koje će učiti dovu za njega, trajna sadaka od koje će mu dolaziti sevapi, te znanje po kojem će se postupati nakon njegove smrti.“ Drugi motiv leži u tome da ako neko sebe doživljava intelektualcem, on jednostavno mora biti korektiv društva i njegovih anomalija. Ukazivati, upozoravati na njih, jer plašim se da zbog sveopšte globalizacije, komercijalizacije, a pod parolom očuvanja “kulturnog” identiteta, anomalije nas vode ka nestajanju onih vrijednosti koje je baštinilo, u ovom slučaju, crnogorsko društvo. Ulaskom u “tik-tokove” nesvjesno ljudskosti postavljamo rokove.

 

 

• Koliko je važno da mi u Crnoj Gori upoznamo bliže jedni druge i da se razumijemo kroz kulturnu prizmu naših različitosti?

 

 Latić:  Nadam se da mi čitaoci neće zamjeriti ovo što ću kazati: mi se odlično na području Crne Gore poznajemo od pamtivijeka. I pored svih nemilih događaja koji su se događali u prošlosti, danas i pravoslavni i muslimani grade kuće jedni do drugih. U to ste se mogli uvjeriti svojim boravkom u Plavu. Ja mojim komšijama Radenovićima znam kad je slava, oni znaju kad je meni bajram i ramazan i pazimo se svakodnevno. Ne bih zalazio u njima a i sebi lični prostor, ali dovoljno je reći da smo u zdravstvene svrhe davali krv jedni drugima. Problem po meni leži u medijima. Pored nekih emisija kulturnog karaktera, jednostavno nam fale serijali, pa i dokumentarci koji će bolje osvijetliti svakodnevnicu crnogorskog društva. Vještački izazvane podjele nikada ne koriste svima, nego samo određenoj grupaciji koja drugačije ne može da istakne vlastitu naraciju moći. Nekada se znalo ko se mogao baviti sedmom silom, a danas je pojavom (a)socijalnih mreža svako “sila” iza tastature. Granica između autora vijesti i recipijenta odavno je izgubljena. I sad treba neko da nam dolazi i govori kako se mi zapravo ne poznajemo, kako moramo iznova da se upoznajemo. U 21. stoljeću ubjeđivati muslimane da nisu dovoljno muslimani, ili pravoslavce da nisu dovoljno pravoslavci je, po meni, suluda stvar, kojoj nažalost određene strukture iz vlasti zbog ličnih interesa prihvataju i guraju u prvi plan, a sve radi sitnih političkih poena. Ne bih naše odnose i korpuse nazivao različitostima. Prije bih ih nazvao svojevrsnim duhovnim bogatstvom koje ne možete pronaći nigdje drugo u svijetu.

 

•Na vašoj izuzetno posjećenoj promociji „Ukradene košulja“ Gasan Kanafanija u Plavu najavili ste novi izdavački poduhvat možete li nam nešto reći o tome?

 

 Latić:  U okviru moderne arapske književnosti, Kanafanijeva reputacija u značajnoj mjeri počiva na djelu Ljudi na suncu (1956). Zahvaljujući temi i književnom postupku, ovaj roman dao je značajan doprinos modernoj arapskoj književnosti. Objavljen je u mračnom periodu kada su mnoge arapske države, nakon što su uživale prvobitnu nezavisnost, a onda prošle kroz traumatične političke i socijalne revolucije, morale da se pomire sa postojanjem države Izrael u samom njihovom središtu, i sa sudbinom palestinskog naroda koji je raseljen nakon događaja iz 1948.

 Kanafani, u principu, nije pisao obimna djela. Većina ih ne prelazi stotinjak stranica. Ali to što je napisao, kako sam kazao, imate dojam kao da čitate Hemingveja, Foknera i Maksima Gorkog u isto vrijeme. U pitanju je njegov drugi roman slikovitog naslova “Sve što vam je preostalo”. Vrijeme zaista igra ključnu ulogu u ovom romanu. Događaji se odvijaju u trajanju od oko osamnaest sati, većina njih tokom noći, i obilato se koristi flešbek da bi se čitalac upoznao sa detaljima prethodnih događaja iz života glavnih likova. Roman je gotov, ostale su još tehničke stvari. Sačekaćemo jesen da krenemo s njegovom promocijom.

 

Stradanje Palestinaca, rat u Ukrajini kako mi možemo kao književnici i intelektualci da utičemo da se spriječe pogubne posljedice uništavanja naroda i nacija?

 

 

Latić: Problem je kako sam kazao mediji, naročito mejnstrim mediji. Kao da ne dozvoljavaju umnim ljudima da kažu što imaju. Građanin koga pored dnevne politike zanimaju pitanja budućnosti društva, globalizacije i klimatskih promena suočava se sa tenzijom koja postoji između opštih vrijednosti i nemoći da se onaj „drugi“ razumije i prihvati. „Drugi ili „stranac“ za mnoge Amerikance i Evropljane danas su islam i muslimani, čak i onda kada žive u istoj državi sa njima. Nažalost mejnstrim mediji upravo tome i doprinose. Ne dozvoljavaju jednostavno da se čuje i druga strana. Nekako mi se čini da je isti princip primijenjen i u, nažalost, ovom ratu između Rusije i Ukrajine. Jedino što možemo u ovakvoj situaciji je pisati i samo pisati. Ukazivati i upozoravati. Zašto? S obzirom da svemu što je čovjek napisao, to je i zaživjelo u realnosti. Vjerujem i ubijeđen sam da će realnost pružiti priliku zdravom razumu i svemu onom što je lijepo napisano.

 

•  Svjedoci smo da se danas sve manje čita kod mlađih generacija zašto je to tako i kako ih podstaći da se više uključe ne samo u ljepoti pisane riječi već i u kulturološkim procesima i programima?

 

Latić: Ovo je jako odlično, i po meni, izazovno pitanje na koje se ne može ponuditi jednostavan odgovor. Po meni, ovo pitanje treba krenuti rješavati od samog vrha, to jest, Ministarstva za obrazovanje, kulturu i sport. Ministarstvo bi trebalo da oslušne trendove među mladima i u skladu sa njihovim interesovanjima polahko i neusiljeno da im ponudi određene sadržaje, ali u ambalaži u kojoj oni vole da konzumiraju svoju realnost. Nažalost, ovo što živimo jeste kultura ambalaže, ali ne treba biti pesimističan i kazati da je nemoguće. Naravno da je moguće ukoliko se prilagodimo digitalnim trendovima. Konzumerizam ambalaže je aktuelan, ali po meni i zanemarljiv ako se u nju upakuje nešto što vrijedi.

 

• Jezik je jedan od stubova identiteta naroda i nacija pa samim tim i Bošnjaka na koji način sačuvati vaš (bosanski) jezik pošto i u ovim danima kada je dijaspora ovdje prisutna većina mladih iako znaju svoj maternji jezik više govore na jezicima naroda država u kojima žive. Zašto je to tako?

 

Latić: Trend odlazaka mladih iz Crne Gore je nešto što je naša surova realnost. Uglavom prevladavaju ekonomski razlozi. Nažalost, mlade koji su rođeni i odrasli na Zapadu, jednostavno imaju druga interesovanja. Teže i streme savremenijim temama, za razliku od njihovih roditelja koji u sebi možda i dalje nose žal i bol za rodnom grudom. Tu dolazi polahko do stvaranja generacijskog jaza i ako mogu reći “kidanja veza” sa domovinom, što je na duge staze, nesumnjivo, pogubno. Upravo bi u tome matična država mogla da napravi prostor da kroz formiranje jednog sveobuhvatnog kulturnog udruženja koje bi uključivalo sve narode sa prostora Crne Gore pokuša sačuvati tu vezu. Jer, ma koliko bilo teško ne smije se odustajati. Nažalost, pitanje bilo kojeg jezika na području Balkana je odavno potpalo pod političke reperkusije. Vlastodršci, iz želje za moći, pitanje jezika su vidjeli kao idealno za prekrajanje ljudskih odnosa i utjerivanja u svoje “torove”.  Lično mislim sljedeće: Postojati kao narod znači imati jezik, tradiciju, historiju, kulturu, širiti i unaprjeđivati bogatstvo duha i nasljeđa, približavati ih i povezivati s kulturama ostalih naroda na istom području, i time doprinositi ljepoti, raznolikosti i ravnopravnosti društva kao cjeline. To povezivanje odigrava se, između ostaloga, kroz kontinuirano otkrivanje onoga što se smatra „skrivenim“. Za historiju kažu da je učiteljica života. Samo se pri tome zaboravlja da ima dobrih i loših učitelja.” (Veselin Masleša) Ova rečenica je možda i potvrda onoga što često volim kazati da smo mi narod kojem se mnogi čude: Zapad nam se čudi kako to da razumijemo Istok, a Istok nam se čudi kako to da razumijemo zapad. Naravno, ovo posmatram sa aspekta tradicije, historije, jer smo kao narod na ovim prostorima, bez obzira na nedaće i pogrome na koje smo nailazili, uspjeli da sačuvamo esenciju onoga što nas sve, bez obzira na vjersku ili nacionalnu odrednicu, čini ljudima, čini čovjekom. A šta je čovjek nego riječ. Ali ne bilo kakva riječ, nego ona najljepša koja je ponikla iz prvog glagola objavljenog čovječanstvu: uči, u ime Onoga Koji Stvara!

 

• Za sami kraj razgovora izdvojite nam jedan od najinteresantnijih citata iz zbirke kratkih priča „Ukradene košulja“ Gasan Kanafanija, koji nam može biti podstrek svaki dan u očuvanju naših identiteta.

 

Latić:  U neprestanom formiranju identiteta učestvuju brojni elementi, među kojima je jedno od temeljnih mjesta pripada upravo književnosti.  Jer identitet se ne izražava samo kroz ono što jeste, nego i kroz ono što nije.  Kanafani u priči “Heroj u tamnici” kaže: “Jer znam priču koja se stvarno dogodila jednom mom prijatelju.  Kad god bih pomislio da je napišem, u njoj bih unaprijed uočio kako podebljane linije tog “pretvaranja” određuju neke aspekte njenih događanja. Zbog čega? Stvarno ne znam, odnosno priznajem da sami događaji priče nemaju mnogo stvari koje čuvaju pripovjednu strukturu. Bilo me je strah da dodam na te događaje kako bi se riješio slabosti i izvještačenosti i tako zapao u laž. Zbog ovoga, volim da ti pišem kako jeste, iz poštovanja prema heroju i događaju kao što se i desilo prije nekoliko mjeseci bez dodavanja ili uzimanja.” Kako je kazala meni draga Marija Sarap: “Uvijek ću se boriti za ono što treba da govori o nama kakvi jesmo, a ne o ljudima koji nam nameću ono što nijesmo.”

 Afan Latić je rođen u Beranama 04. 11. 1983. Osnovnu školu „Hajro Šahmanović“ je završio u Plavu, a nakon osnovnog obrazovanja upisuje Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Nakon srednješkolskog obrazovanja upisuje Odsjek za orijentalnu filologiju smjer Arapski jezik i književnost i Turski jezik i književnost. Nakon studija se vraća u Crnu Goru gdje svoj dalji angažman nalazi kao profesor arapskog jezika u medresi „Mehmed Fatih“ u Podgorici. Godinu dana je boravio na Fakultetu za islamsku davu (misionarstvo), u Tripoliju, Libija, na Institutu za arapski jezik i književnost; Mjesec dana boravio je u Egiptu na Univerzitetu Kairo gdje je, također, usavršavao arapski jezik; Bavi se prevođenjem djela sa arapskog jezika prvenstveno djela teološke tematike, književnosti, kao i pisanjem poezije i proze. Do sad je preveo i objavio sledeća djela: -„Srednji put u svjetlu fetve“, autor: Ali Džuma, izdavač: Mešihat islamske zajednice u Crnoj Gori, Podgorica, 2013., kao koprevodilac; -„Selef i selefizam – Pitanje tekfira u islamskoj misli“, Dr Muhamed;Imara, izdavač: Mešihat islamske zajednice u Crnoj Gori, 2014., također, kao koprevodilac; -„Postignuća islamske civilizacije“, Mustafa As-Siba;i, izdavač: NVO Horizonti, Podgorica, 2015. -„Ramazanska kazivanja“, Selman El-Avde, izdavač Centar za proučavanje orijentalne kulture i civilizacije, 2016., Novi Pazar; -„Pitanje okoliša u islamu“, Ragib Es-Serdžani, Rožaje, 2017„Osmanski sultani (istinite priče), Orhan Mehmet Ali, Podgorica, 2017. -„Kako se šalio Poslanik, a.s.?“, Hasan Abdulgani Ebu Guddeh, Podgorica, 2018. - „Živi sretno“, Abdulkerim Bekkar, (koprevodilac), Podgorica, 2019. -„Propustio sam namaz“, Islam Džemal, (koprevodilac), Podgorica, 2020. -„Ukradena košulja“, Gasan Kanafani, Podgorica, 2021. -U glasilu islamske zajednice, listu Elif, objavio do sad preko petnaestak prevedenih članaka na tematiku islamske kulture i civilizacije. Prošle godine je na Odsjeku za Orijentalnu filologiju smjer Arapski jezik i književnost pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu odbranio magistarski rad na temu: „Postkolonijalni narativ u romanima Al-Tayyiba Al-Saliha“.



0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.