SVEMOĆ PARTITOKRATIJE (10)
Djelovi iz knjige M.M. Ražnatovića koja je u pripremi za štampu.
Piše: Milorad Minjo Ražnatović
MEDIJI I PARTITOKRATIJA
Pored već, u prethodnim odjeljcima, istaknutog, u tranzicionim društvima veliku pažnju
zaokuplja i uticaj političkih elita na funkcionisanje medijske zajednice,
kao veoma značajne oblasti društvenog organizovanja i djelovanja, koja
bitno utiče na formiranje svijesti građana. Svjesni te medijske moći, političke
elite, posebno u tranzicionim društvima, na sve načine pokušavaju da se domognu
„alata“ koji će im omogućiti kontrolu medija, naročito onih najmoćnijih,
odnosno najčitanijih, najslušanijih i najgledanijih kako bi nametnuli javnosti svoju političku filozofiju, ideologiju,
istoriju i kulturne obrasce, jednom riječju oblikovali svijest shodno svojim
nazorima i interesima, u čemu imaju dosta uspijeha. Jer znaju da su slobodni i
nezavisni mediji veoma važna društvena karika za progres, uvođenje demokratskih
standarda i preobražaj jednog društva, te brana partitokratskom oblikovanju
svijesti i načinu vladanja. O tome koliko su medijske slobode značajan faktor
za obuzdavanje antidemokratskih i diktatorskih pojava u jednom društvu govori i
Dejvid Hjum, sagledavajući taj fenomen
sa aspekta tadašnjeg političkog uređenja i političkih prilika, ali i principa
koji su važili a i dan danas su aktuelni kad je u pitanju odnos štampe prema
društvenim procesima, formulišući svoja zapažanja na sljedeći način: „Mi
shvatamo da će nam se despotska vlast neopaženo prikrasti ako ne budemo dobro
pazili da sprečimo njeno napredovanje, i ako ne bude postojao način da se
obaveštenja o toj opasnosti lako prenose sa jednog kraja kraljevine na drugi. Duh
naroda mora se često buditi da bi se obuzdale težnje dvora; a strah od buđenja
tog duha mora se upotrebiti za to da se spreči pojava tih težnji. Ne postoji
ništa što se može efikasnije iskoristiti za tu svrhu od slobode štampe, uz
pomoć koje se sveukupno znanje, pamet i duh nacije mogu upotrebiti u prilog
slobodi, i svi ljudi podstaći da stanu u njenu odbranu.“[1]
No, mediji, sa druge strane, mogu biti moćno oružje u odbrani diktatorskih
režima, ili partitokratskih elita u tranzicinim društvima u kojima je to
prevlađujući način vladanja, ukoliko su se njihova vođstva i novinari stavili u
službi pojedinih moćnika, ili partija, odnosno ako su „zaboravili“ na etički
kodeks, profesinalne standarde i odgovornost za napisanu riječ, odnosno, kako
kaže Max Weber: „Rijetko je tko svjestan
toga da zaista dobar žurnalistički rad zahtijeva barem toliko ’duha’ kao i neka
učena djelatnost – prije svega usljed nužnosti da odmah na zapovijed, bude
obavljena i da odmah treba djelovati, uz, dakako, posve drugačije uvjete
stvaranja. Gotovo niko ne spominje da je odgovornost daleko veća i da je kod
svakog časnog novinara osjećaj odgovornosti u prosjeku izražen onako duboko kao
i kod naučenjaka – a kao što je rat pokazao još je više – jer po prirodi stvari
upravo neodgovorna novinarska djelatnost ostaje u sjećanju zbog svog užasnog
učinka.“[2] Upravo ovi „užasni učinci“ proističu iz propagandističke
uloge medija čija uredništva, zbog svoje koristi i interesa, slijepo služe
određene političke elite zaboravljajući, kako kaže dr Goran Sekulović, da „Obaveza novinara urednika i menadžmenta i u
privatnim komercijalnim i u javnim, državnim, građanskim medijima, jeste da se
drže etičkih i profesionalnih standarda ( u tom slučaju obaveza svake Vlade je
da podržava i jedne i druge u smislu unapređenja svake vrste njihovog ukupnog
položaja, poslovanja i obavljanja medijske i društvene zadaće) i medija, dakle,
i sa privatnim vlasnicima i biznismenima i sa državom, tj. Vladom i drugim
organima koji u ime države i Vlade upravljaju medijima, u ovim slučajevima
javnim servisima. No, često je slučaj u tzv. tranzicijskim zemljama da vlasnici
privatnih medija uređuju svoje medije, a ne novinari i urednici kojima bi to
trebao da bude profesionalni i stvaralački izazov i struka. I ne samo to, već
da se vlasnici privatnih medija bave i politikom, tj. da osnivaju i suštinski
rukovode strankama, te da u svojim medijima promovišu snažno i agresivno, vrlo
često politikanski i senzacionalistički, bez etičkih i profesionalnih
standarda, svoje političke, ekonomske i profitne aspiracije i ciljeve. Privatni
mediji, tzv. nezavisni, u ovom smislu su nažalost samo sredstvo i jako
propagandističko oruđe za osvajanje što većih djelova političkog i ekonomskog
kolača“[3]
Na ovaj način se bitno utiče nasužavanje
svijesti, društveni procesi se posmatraju kroz prizmu onoga što je kroz jednu
svakodnevnu simplifikovanu medijsku naraciju preovlađujuća poruka i pouka, a to
usporava demokratsko sazrijevanje društva i koči neophodne reforme u svim
sferama društvenog organizovanja i djelovanja. Zato ćemo, polazeći od
naglašenog značaja koji mediji imaju u društvu, kroz
ovaj osvrt, odnosno krtak odjeljak (zbog karaktera teme kojom se bavimo nijesmo
u mogućnosti da damo kompletnu elaboraciju koju zaslužuje ova tema), pokušati
da preko nekih konkretnih primjera odgovorimo na neka od pitanja koja u ovom
tekstu razmatramo: da li su u tranzicionim društvima kontrolisani mediji od
strane vladajuće političke garniture, koliki su ti pritisci i da li je uticaj
vladajućih političkih partija takvog karaktera da dovodi do gušenja medijskih
sloboda i kreiranja medijskog prostora isključivo po njihovom diktatu i za
njihov interes? Naravno, i ovu tematiku ćemo posmatrati iz iskustava Crne Gore,
jer su ona, uz određene varijacije, korespondentna sa ostalim tranzicionim
društvima u našem okruženju, o čemu śedoče brojne
analize međunarodnih institucija, stručnjaka i strukovnih organizacija koje
prate i analiziraju stanje medijskih sloboda u ovim društvima, kao i brojni
novinarski i publicistički tekstovi u dnevnoj štampi i periodici, posvećeni
ovoj tematici, ili problematici. Polazeći od toga, kao i od našeg saznanja, temeljenog na iskustvima posvećenog i analitičkog „konzumiranja“
velikog broja medija, posebno štampanih, kako
po uvođenju višepartizma, tako i u prethodnom jednopartijskom
sistemu, dosta jasno uočavamo da rani stadij tranzicije, zbog prenešenog
nasljeđa iz prethodnog sistema, karakteriše potpuni uticaj politike na medije,
sputavanje novinarskih sloboda i kreiranje informacija po želji i diktatu
vladajuće partije. Naime, u novom političkom sistemu višepartizma u povoju, tadašnjoj
partiji na vlasti je, iz komunističke
jednopartijske vladavine, na raspolaganju ostavljen moćan „dirigovani aparat“
državnih medija, preko kojeg se, veoma efikasno, mogla oblikovati svijest
građana (zlo)upotrebljavajući je za ostvarenje svojih trenutnih političkih
interesa. Ovo je bilo moguće iz razloga, što u tom stadiju tranzicije, još
uvijek savremena (mjerena evropskim standardima) zakonska regulativa nije
donešena, i što još nema privatnih medija, ili je njihovo formiranje u samom
začetku (u Crnoj Gori tada je postojao samo jedan privatni neđeljnik - Monitor),
već je društvena scena preplavljena državnim i lokalnim medijima – štampanim i
elektronskim, koji su bili u funkciji ostvarenja interesa vladajuće stranke.
Ako tome dodamo veliki broj štampanih medija iz Srbije, upregnutih na ostvarenje tada, vladajućim
garniturama u obije države (Crnoj Gori i Srbiji) zajedničkih imperijalnih
velikosrpskih ciljeva, postaje jasno kakvu je moć i uticaj imala crnogorska
vladajuća struktura. Tek rascjepom Demokratske partije socijalista i njenim
oslobađanjem od velikosrpskog uticaja; zauzimanjem prozapadnog kursa Crne Gore;
osnivanjem privatnih medija i promjenom zakonodavstva u ovoj oblasti, čime se
ukidaju štampani državni i lokalni mediji, a RTV Crne Gore prerasta u javni
servis, počinje da se mijenja stanje na crnogorskom medijskom „nebu“. Tako
danas, ako posmatramo ukupnu medijsku scenu sa svim onim što je čini, a čine je
domaći i inostrani štampani i elektronski mediji, portali i društvene mreže
(ovi inostrani, posebno srpski, za koje je tradicionalno vezan jedan veliki dio
čitalačke publike, su neuporedivo brojniji), koji su, osim RTV Crne Gore i
lokalnih televizija, u privatnom vlasništvu, možemo sa pravom konstatovati da
se odnos drastično izmijenio i da ona bivša vladajuća crnogorska struktura gotovo i da nije imala nikakvog uticaja na
kreiranje medijske scene. (Od navedenog su odudarali pojedinačni slučajevi kada su vladajuće strukture, u pripremi
izbora ili nekih drugih važnih zakonskih odluka, „pritisnute“ od strane
opozicionih partija i predstavnika međunarodne zajednice - o kojima ne treba
imati iluzije da se u takvim situacijama ponašaju u skladu sa demokratskim
standardima država iz kojih dolaze, već im je mnogo važnije da dođe do bilo
kakvog dogovora između vlasti i opozicije - prisiljene na pravljenje određenih
kompromisnih rješenja i u tom kontekstu donošena neka zakonska rješenja koja
nijesu bila u duhu evropskih standarda. Jer, svaki kompromis nosi sa sobom ne
male slabosti, koje se ogledaju u sumnjivim demokratskim rješenjima i
neracionalnim političkim potezima, koji su posebno ośetljivi kada se odnose na
medijsku zajednicu, što u suštini dovodi do kršenja medijskih sloboda. Kao
ilustrativan primjer mogućeg udara na te
slobode, ističemo skupštinsku odluku
donešenu zadnjeg dana jula mjeseca 2019. godine, kojom se Odboru za izborno
zakonodavstvo, kojeg čine predstavnici parlamentarnih partija, daju ovlašćenja
odobravanja i predlaganja medijskih zakona, uključujući i onaj o nacionalnom
javnom emiteru, RTCG - izmjene načina izbora Savjeta, kao i rješenja koja će
omogućiti izbor novog Savjeta, što je osnovni cilj opozicije -, bez učešća
medijske zajednice i šire društvene rasprave po tom pitanju. Koliko gođ da je taj kompromis od strane
vladajuće strukture bio iznuđen, zbog pokušaja izbjegavanja zahtjeva za
formiranje „tehničke vlade“, na kojem je, u susret parlamentarnim izborima
2020. godine, insistirala opozicija,
vlast je morala biti svjesna toga da najveću odgovornost za demokratski
razvoj društva, pa u tom smislu i za slobodu medija, te ublažavanja, ili
elimisanje partitokratskog uticaja nad njima, što ovakvo rješenje inauguriše,
ima upravo ona, te shodno tome, pod bilo čijim pritiskom - domaćeg ili
međunarodnog subjekta, ne bi smjela prihvatiti takve prijedloge, jer oni
suštinski i dugoročno udaljavaju društvo od demokratskih evroskih standarda.)
VOĐENJE MEDIJSKOG HIBRIDNOG
RATA PROTIV CRNE GORE
U prilog gornjoj konstataciji o ograničenosti uticaja prethodne vlasti
na medije, idu „nova“ elektronska medijska sredstva, koja se ogledaju u raznim
društvenim mrežama i mnogobrojnim portalima, otvorenim/formiranim u Crnoj Gori
upravo za vrijeme vladavine DPS, čiji sadržaji nijesu, niti mogu biti od bilo
koga kontrolisani, pa ni od Vlade. Štoviše veliki dio njih je širio antivladinu
i antidržavnu propagandu, pritom plasirajući senzacionalizam i lažne vijesti,
čime se suočavaju i razvijene evropske zemlje, što ih je prinudilo na pokretanje
inicijative za zakonodavno sankcionisanje širenja lažnih vijesti (potenciramo,
ne bez razloga, da je ovo karakteristično za „bivša vlast“, jer sa ovom novom –
u oba oblika, apostolske i manjinske Vlade – stvari sasvim drugačije stoje, zbog
činjenice da su zadržali tijesnu saradnju sa privatnim medijima iz vremena
njihovog opozicionog djelovanja, koja je bila u funkciji rušenja ondašnje
vlasti, tako da su i danas kao vlast zadržali i koriste tu bliskost, koristeći
te medije kao moćan propagandni mehanizam, koji im itekako pomaže da kreiraju javno
mnijenje po njihovim zamislima i poltičkim interesima).Takav oblik hibridnog
„rata“ protiv crnogorske državnosti, integriteta i identiteta, od strane
prosrpskih i proruskih medija i portala u Crnoj Gori, kao i istih iz Srbije i
Rusije, uključujući portale i društvene mrže, započet je u izbornoj kampanji i
na dan parlamentarnih izbora 16. oktobra 2016. – kada je pokušan i državni
udar. Svoju kulminaciju i prerastanje u jedan široki, otvoreni, agresivni i
brutalni front plasiranja u javnosti lažnih vijesti, doživljava za vrijeme i po
donošenju Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem decembra 2019. godine, a proteže
se i u narednim mjesecima 2020. godine (sve do izbora), fokusirajući se na
svrgavanje legalno izabrane vlasti, rušenje ustavnog poretka i same države. To
je „primoralo“ i NATO savez da reaguje, na taj način što je u vrijeme najžešćih
medijskih napada putem širenja lažnih vijesti, poslao svoj tim stručnjaka u
Crnu Goru, kao pomoć u borbi sa ovom, po bezbjednost i mir, veoma opasnom
pojavom. Mišljenja smo da sve to nije imalo nekog velikog efekta, jer je
promjenom vlasti i dolaskom tadašnje opozicije na vlast, koja je (upravo) bila
akter vođenja hibridnog rata protiv Crne Gore, ova aktivnost nastavljena ne
manjim žarom i žestinom, posebno u opštinama đe su održavani lokalni izbori.
Nastaviće se
[1] Dejvid Hjum – POLITIČKI
ESEJI, „O slobodi štampe“, Službeni
glasnik /Biblioteka Društvena misao,
Edicija Načela politike/ – Beograd, 2008., strana 77.
[2] Max
Weber – POLITIKA KAO POZIV, Naklada
Jesenski i Turk / Biblioteka Znanost u džepu – Zagreb, 2001., strana 36 i 37.
[3] Dr.
sc. Goran Sekulović – GLOBALIZACIJA
(DRŽAVA - MEDIJI)/II Globalizacija i mediji – Uvod, Medijska kultura
(međunarodni neprofitni naučno stručni časopis iz oblasti medija)/Civilni forum
Nikšić – Nikšić + Novi Sad + Dubrovnik + Mostar, strana 110 i 111.
2 Komentara
jcYsHhoL Postavljeno 19-07-2023 15:53:52
Pharmacological Drug Information receptfritt viagra Effect of supplementation with antioxidants upon long term risk of hypertension in the SU
Odgovori ⇾floache Postavljeno 05-05-2023 06:20:09
generic cialis cost She has cut out all the toxicity from her life, which helped her have a positive mindset
Odgovori ⇾