Piše: Slavko Mandić

“Za mene je situacija jednostavna i ne treba je dramatizovati”, reče premijer Abazović u razgovoru za Dojče vele. I nema tu ništa čudno. Vjerujemo da je za njega situacija jednostavna, ali premijer mora da zna da nije za nas. Makar ne za one kojima je Crna Gora na srcu i koji, osim nje, nemaju ništa drugo.
Ali, ne treba dramatizovati, smatra Abazović, vjerovatno posmatrajući sutuaciju sa pozicije moći, jer on je vlast pa mu se može. Doduše, i razgovori koje je nedavno vodio sa Prletom Perićem u manastiru Ostrog, moguće uslužnoj vladinoj rezidenciji za potrebne susrete visokopozicioniranih s obje strane, osokolili  su premijera da saopšti da je spreman da potpiše ugovor sa crkvom Srbije.
Još nije poznato kako taj scenaro Abazović misli da sprovede u život? Posmatrajući jasnu opredijeljenost da popovima crkve Srbije pruži svu moguću logistiku, da zažmuri na bezbjednosni haos i potpuno urušeni sistem funkcionisanja odbrambenih mehanizama države, za koje je bio zadužen, na prećutno zanemarivanje prisustva kriminalaca sklonjenih u Cetinjski manastir s namjerom da udare po našem narodu ako zatreba, i kao najvažnije, udar policije na svoj narod svim raspoloživim sredstvima, jasno je da mu potpisivanje ugovora sa crkvom Srbije ne predstavlja ama baš nikakav problem. Čak se iz njegovih sve češćih izjava primjećuje da bi on to što prije da završi, a nije baš strano ni vjerovanje da se mora realizovati obećanje koje je nekome za nešto dato.
Doduše, Abazović opet zaboravlja da nije on taj koji može da se ruga sa Crnogorcima. Tačno je da ih nije htio u svojoj vladi, a i da mu Crnogorska pravoslavna crkve ne znači ništa. To nije naš nego njegov problem, sa kojim će morati da živi. Ali, mora se znati da mu Crna Gora neće dozvoliti da po njoj gazi i iživljava se, sprovodeći neke svoje političke nastranosti. Belveder je pokazao da država ima snage da odgovori svakovrsnim hazardima, a jedan od njih je, bez sumnje, ovaj koji pokušava da plasira aktuelni premijer.
Takođe je prilično jasno da potpisivanjem ugovora sa crkvom Srbije, Abazović ne izlazi u susret Jokovićevom SNP-u. Ta partija i njen lider su za njega završena priča. Oni su ostavljeni da se prže u sopstvenom tiganju odluka kojima su prigrabili polovinu ministarstva i mjesto šega crnogorskog parlamenta.
Ali, ne leži vraže. I nakon ove priče, ima ona druga. Treba je samo sačekati. Viđećemo koliko će SNP biti spreman da se u nju uključi? Voda baš ne ide na njegovu vodenicu.

Davanje Crne Gore onima koji su zaslužni za godinu njene propasti ne završava se ugovorom koji je Abazović spreman da potpiše sa Prletom Perićem. On bi, onako uzgred da potpiše i pristupanje naše države Otvorenom Balkanu, kako veli, u skladu sa Berlinskim procesom. A što mu taj Berlinski proces znači, kad nas ima dovoljno da razumijemo da upravo on ne želi, ako zna, da saopšti javnosti o čemu se radi. Jer, jedno je sigurno. Nije to ni približno ono što on govori. To je igra koju nameće Vučić, a njemu se ne može reći NE.

Ali zato može Abazoviću.
Nadati se da DPS i većina manjinskih i patriotskih snaga u parlamentu neće dozvoliti da on mešetari. Da će mu  ukoliko krene u novo rastakanje Crne Gore podmetnuti kučicu, kako to slikoviti objašnjavaju Podgoričani, kada se neko pretjerano zatrči, pa da se politički prospe koliko je dug i širok. Plaćena je cijena već jednom. Izgleda da se i dalje plaća.
To se mora konačno zaustaviti. Ako nije moguće, onda na izbore. Bez obzira što na to kaže zapad. Jer on je doveo Dritana, ali je od njega Crnoj Gori svakoga dana sve gore.