Kultura

IN MEMORIAM MOMIR M. MARKOVIĆ VITEZ CRNOGORSKE POEZIJE (1948-2020)

Maj 28, 2020 2 Komentara

(15 riječi)

Piše: Božidar Proročić

 Momir M. Marković je pripadao onom redu istaknutih crnogorskih intelektualaca čije je srce uvjek bilo uz i za Crnu Goru svim svojim bićem nesebično i hrabro. Tokom čitavog svog života. Čuvao je i njegovao u crnogorskoj poeziji, prozi , drami, publicistici sve one autentične crte crnogorskog duhovnog i nacionalnog bića. I bio je kao i jedna njegova pjesma ,,Bijeli vuk” patriota i borac, pisac i narator, gromovnik i branik, noseći sam svoj krst slobode, krst ljubavi prema Crnoj Gori. I tek kada pređu na drugu obalu ovako dragi stvaraoci vidimo koliko je Crna Gora i ,,mala” i ,,velika.” Njegov pometejski duh slobode uvjek ga je pratio, često je bio baš taj ,,bijeli vuk” neobičan, unikatan i autentičan kao krš njegovor Gornjeg Zgarača đe počivaju sada njegovi zemni ostaci. Mnogo puta simbolika pjesme nosi nam i simboliku života a njegova pjesma ,,Čovjek sa krsta” na najbolji način prikazuje ovog viteza Stare Crne Gore koji je umjesto mača svojim perom śekao svoj put slobode svoj put vječnosti pridruživsi se aleji crnogorskih pjesnika koji su živjeli za svoje drugo ime za svoju Crnu Goru.!!!

 Momir M. Marković rođen prestupne 1948. u Trebinju. Bila je to veoma duga godina. Trajala je do polaska u školu iočevog povratka sa Golog Otoka. Tada je već porodica živjela u staroj postojbini, u staroj Crnoj Gori. Odrastao je i formirao se gdje ljudi dišu nožem u plućima, uvjeren da je svaki kamen stana i svaki drugi čovjek kremen. Dockan je shvatio da se sve može kolecnuti. Naročito ljudi. Oni najbliži, kojima se vjeruje i u koje se uzda – prijatelji... Sada živi u zbrci brda, istorije i osjećanja. Rijetki crnogorski kniževnik bez nagrada i priznanja. Objavljena poezija: Došljak u ranama (1974),  Rukopis (1979), Pribor za vatru (1979), Knjiga o Vukašinu (1981), Šapat groma (1989), Sjećanje na Lakona (1994), Šapat Groma, izbor poezije, Podgorica (1999) Čaša za suze (2009). Proza: Idi svojim putem (1985), Košulja za letenje (2004), Zemlja koja govori (2006), Pismo Izabeti (2008), Zavežljaj časti poezija, priče (2016). Drame: Doktor Marković (1988), Bilijar u Pustinji (1990), Pogibija (1996- 1998), Zemlja duhova (tri drame: Vladimir i Kosara, Zemlja u stupu, Kuća duhova 2002), Smrt u Istanbulu (2011). Monografija: Ilija Šćepanovič (2003). Eseji i publicistika: Crnogorski rat (ogled o četristogodišnjem crnogorskom ratu),  1992, drugo izdanje 1993, treće izdanje 1996, četvrto izdanje 2006, peto izdanje 2007; Nema drugog vremena (2007), Crnogorski templari izgubljeni u istoriji (ogled o Crnogorskoj crkvi 2011), Prilozi za crnogorsku priču, ogledi (2011). Pjesme su mu objavljivane u najznačajnijim jugoslovenskim listovima i časopisima: „Stvaranje“, „Ovdje“, „Pobjeda“ (Titograd); „Književne novine“, „Politika „ (Beograd); „Telegram“, „ Oko“ „Dometi“ (Zagreb); „Nova Makedonija“ (Skoplje).

 

ČOVJEK SA KRSTA

 Čovjek kojeg vidite

Stijena i sjen

Sad je čas i čes

U areni čin

A potom u bezljudici

Na krstu raspeti sin

Čovjek kojeg vidite

Stijena i sjen

Prašina kosmička

I svjetlosti sijev

Grmljavina

I muk

Dosadna muha

Crv i divljač plemenita

Zvijer progonjena

I pas sakriven u sebe

Čovjek kojeg vidite

Stijena i sjen

Prijatelj i krvnik vaš

Tuđinac i rod

Juče mučenik na krstu

A sjutra Bog.

 

BALADA O BIJELOM VUKU

 Vuk

ni mrki ni sivi ni riđi

Vuk vukova

Kao grudva snijega

Kao sniježni namet

Kao usov

Bijeli vuk

Jedan i sam

Skoljen hajkačima

I lovcima

Na čeke postavljenim

Promiče gorom opkoljenom

Bljeska proplancima

Kao plamsaji svitanja

Jedan i sam bijeli vuk

Mrki vukovi u čoporima

I sivi i sinjgavi

Reže ljubomorni

Na bijelog vuka

On nosi svoje bijelo krzno

Kao zastavu koja leprša

Vijori pred hajkačima

I prkosi

Bijeli vuk

 Šapat drhti na čekama

Osjećaju njegov dah

Čuju škrgut zuba bijelih

I vide bijeli trag munje

Kad mine

Strpljivi lovci

Garave čekalice u zasjedi

Bijeli trofej sanjaju

Mrki i sivi vukovi reže

Kopaju šapama

I pokazuju očnjake

On samo izvije vrat u nebo

Kao ratnu trubu

Mahne bijelim repom

Kao barjakom

I blista u crnoj šumi

Kao zornjača

Bijeli vuk

Premoreni hajkači padaju

u zaborav

Jedan po jedan

Hlade se ugrijane cijevi

I srca lovaca

Mrki i sivi vukovi zavijaju

Gladni gipke bjeline

Cvile uplašeni psi

I privijaju uz noge gospodara

 

 

Bijeli vuk zamiče preko visa

S ranama od zuba i kuršuma

Kao grudva snijega

Hitnuta u nebo među zvijezde

I ne može se slijediti

Bijeli vuk

U njedrima nebesa

Vučiji studenac ima

Gdje se skupljaju žedni

I progonjeni

U smiraj dana

Bijeli vuk je tu pao

S krvavom pjenom na ustima

S crvenom pjenom

Po bijelom krznu

S krvavim ružama na plećima

Od zuba i kuršuma

Žeđ je hladio gutljajem tišine

A rane maglom

Trijebio je krv i blato

Sa bijelog krzna

I pustio suzu u studenac

Bisernu suzu

Bijelog vuka

Od tada studenac svjetluca

I vidi se noću

Duboko u njedrima nebesa

Vučiji sudenac

 

U velikom lovištu muk

Mir besmisla i smrti

Očaj zaboravljenih

Mrkih i sivih vukova

Hajkača i hrtova

Sama čama i čađ

Sve dok bijeli vuk opet

Ne osvane

U predjelima omrklim

Bijeli vuk.

 

 

NA RUBU VREMENA

                                     21. vijek u Nahiji

 Mutno je ovo doba

Početak vijeka u nizu

Zemlja je trudna od sjećanja i slika

Dan jenjava kako iluzija nestaje

U ovim tišinama

Gdje planduje mračna povijest

Pretočena u bajku

Breza treperi snom

Ne čuje se buk slomljene rijeke

Samo pljusak plemena koja prolaze

Ostavljajući tragove stopala i kopita

Vjetar i prolaznost vezani u čvor

Daleko u magli otok

Ah Itaka

Žbun procvjetao na jalovoj stijeni

Dok stado oblaka silazi jarugom

Nebom se rasteže srma

Gusto je tkanje gorskih staza

Kojima se prikrada suton

U zidinama napuštenih domova

Čavke ćute

Dah izgubljenoga je sve kraći

I nema smisla bježati

Noć je za petama kao val

Podvrnutog jezika i meke kičme

Preuzana je košnica za kavgu

Iskre se roje na tamnoj podlozi

 

 

Zarđala kosa zviždi

Zaustavljena u raži

Sudbine svih su zapisane

Limunovim sokom

Na poleđini starih računa

Možda neizmirenih

Odmetnici ih čitaju pored vatre

U pećinama gdje još ima tajni

Do kasno u noć zuje dubine

Sve što je ostalo od poezije

Sjenka višestoljetnog hrasta isčezla u mrklini

Sjećanje na čovjeka koji je prošao

Ne sumnjajući da i pjesma dogorijeva

I gasne kao svijeća.

 

PORODIČNA PROPOVIJED

 Kocka je bačena

Kažem na šljunkovitoj pozornici

Vjekova (možda zabluda)

U starinskom ramu od gora

Opjevanih leksikom ognjeva

potuljenih – svitaca

Izvora čije damare osluškujem

Na žalu porodičnog zatona

Gdje nam djeca rođena – ne trpe

Velim – zidaju dvorac

Od snova a možda stvarnost je

Koju ne prepoznajemo i tako se čini

Kocka je bačena u pustinji

Sada je tu naš čador i bunar

Krvi guste kao zapraga

I dolaze nam gosti najbolji

U esnafu i vrt cvjeta

U božjo je ruci samo što se izgubi

U igri

Zato djeco držite se za ruke

I osluškujte osluškujte osluškujte

Riječ materinu.

 

USPAVANKA

Snijevaj budno

Spavaj otvorenih očiju

Čovječe spavaj oprezno

Mnogo je lovaca na tvom tragu

Spavaj kao da te love

Spavaj kao da si u lovu

Sigurno negdje imaš prijatelja

Sanjaj prijatelja u lovu

I ništa ne kazuj

Gledaj u snu

Valja ti ići daleko

Spavaj oprezno

Spavaj otvorenih očiju

Mnogo je lovaca na tvom tragu