Novinar Budimir Bućin

          Boško, pravljenje melema za razne opekotine, jedna je od najdužih  tradicija u Crnoj Gori. Tim može  da se pohvali vaša porodica. Vi ste izgleda "najmelemnija"porodica u Crnoj Gori. Kad jednome ne smrkne, drugome ne svane. Znate na što mislim ?

         " Znam, znam(uz osmjeh). Nama je vidarstvo, (vidanje rana, pravljenjem melema za opekotine) kako se to kaže u narodu "u krvi"skoro 300 godina. Vjetar u ledja dobili smo prije 50 godina kada smo izliječili filmsku divu Kiti Svon. Sve vam je poznato što se zbilo sa njom. Mi smo preko novina (Radio i TV revije) a bili smo i redovni njen čitalac, saznali za to i poslali preko tih istih novina ponudu. Upalilo je sa obje strane. Tada je u komšiluku bio jedan televizor, čitao se taj list. Saznali smo da je maltene bila napuštena u jednom pansionu u Italiji. A zbog čega Italija -njen vjerenik je bio iz te zemlje i nije htio da je napusti. Na naše insistiranje napisali smo pismo, ali pošteno rečeno nijesmo bili sigurni sa čime ćemo se sresti.

Nije baš ni njena odluka da dodje bila tek tako. Novinari su došli u Berane ispitivali koga smo sve liječili, napisali feljton i tako je počelo. Tada je postojao aerodrom u Beranama ,i mislim da je pola grada došlo da je vidi, u čudu. Bila je u nekoj svilenoj togi haljini, praktično odjeća nije smjela da dira kožu. Došao je i veliki broj novinara. Spavali  su ispred kuće da saznaju sve informacije. Ona je došla maltene kao invalid. Nije dugo prošlo počela je da svira gitaru,( a i ja sam svirao u to vrijeme taj instrument), igra stoni tenis i vozi biciklo.

                                                Boško Šaljić                                

         A jeste li čekajući odgovor razmišljali da će jednoga dana vaše ruke biti na tijelu Kiti Svon, da je mažete melemima, naravno?

      Simpatično pitanje? Opet me nasmijaste. Te ženske stvari je obavljala moja majka ona je čak zvala majka Dragica. Bila je poliglota, brzo je naučila i dio našeg jezika. Ja sam u to vrijeme bio "asistent".

     Ma kroz ovo pitanje(šaljivo) je i drugo, bitno. Jeste li iskreno očekivali da će Kiti Svon doći?

       Iskreno nijesmo. Ali kuća Politike je čitajući feljtone o našoj porodici ubijedila da je Berane, možda i ta posljednja i prava šansa.

        I nakon odlaska kakve su ostale veze?

          Kiti Svon  je živjela u Rimu i bio sam kod nje. Ona je tada napustila glumu i bavila se slikarstvom. Živjela je u jednoj ogromnoj vili. Dobila je dosta novca od osiguranja. Ona je ponudila čitavoj prodici Šaljić da se tamo preseli, da živimo kao jedna porodica. Iluzorno je bilo o tome razmišljati posebno imajući u vidu očeve godine, majčinu bolest.....Nije u tom trenutku bilo realno, danas ko zna.

       Da je ovo bilo kasnije možda bi se umjesto Ivana se kroz Berane šeta pjevalo Kiti Svon se kroz Berane šeta.

      Kada su odlazili iz naše kuće za sportsko popodne Radio Beograda iz Berana se javljao Radivoje ili Marko Marković.To je čuo Toma Zdravković i napisao pjesmu "Balada o Kiti Svon" koju je pjevao sa Janikom Balašem. Sa druge strane je pjesma na našem jeziku koju ona pjeva, sa Janikom, "Ima dana kada ne znam što da radim"(snimak u Jugotonu). Ja sam je naučio, naš jezik. Razlika, Ivana je na korzu, Kiti u kući Šaljića.

                                             Kiti Svon sa Šaljićima

           Vaši melemi su na bazi onoga što nudi priroda. Koliko je ona darežljiva ?

     "Ne  samo da je darežljiva, nego je mi malo poznajemo. Ona sve priča samo treba da je i mi čujemo i oslušnemo. Ako hoćete da je upoznate morate je posmatrati. Ona nam puno toga daje.

         Koliko bi bio prihvatljiv plantažni način uzgajanja?

       "Moje je mišljenje da ta plantažna gajenja zahtijevaju veliko znanje i ogromna sredstva. Nije to ono posadi pa ćemo da pokosimo. A i nije svako bilje za plantažno gajenje. Mislim da će neko i uspjeti, ali to je nešto individualno, za tržište teško da bi donijelo dobar rezultat. Shvatite ovo samo kao moje mišljenje

            Koji vam je najveći komplimenat ?

          Ma ima ih dosta koji kažu ne idi u apoteku već kod Boška. To je najveći kompliment. Najveći kapital koji ostavljam porodici je onaj koji mi je otac ostavio, a to je da činiš dobro ljudima. Ja imam sina i  dvije kćerke, imam unuka koji nosi djedovo ime (Jovan). Znači tradicija se nastavlja a ona je baš duga. Ja sam na to preponsan jer to je bila želja i amanet moga oca. Ja sam imao ponudu da idem u Ameriku, ali tada sam za jedan list rekao -ja sam moju Ameriku našao u Crnoj Gori, pored moje Sitnice.

             Putovao sam puno po Jugoslaviji i mnogi su me pitali poznajem li Boška Šaljića, a to je bilo tek u mojoj 63-oj, prije dvije. I ja sam shvatio da ste zaista melemni čovjek.

               Hvala vam.

        U vremenu kada nam prijete opasnosti od raznih opekotina, posebno vas koji se neoprezno izlažete suncu na plažama, valja čuti  i poslušati i posjetiti Boška Šaljića.