Vrijeme opštenarodne zabrinutosti i nevolje možda i nije prilika da se pominju primjeri lošeg ponašanja, zloupotrebe i  nečasnih postupaka u ovakvoj situaciji. Biće vremena i za takva podsjećanja, a neljudski akti, svakako, neće biti zaboravljeni. Jer, kad se dogode u nevolji, to se i najduže pamti. 

Jedan od takvih  postupaka , naravno,  je  ono kako se , u Madridu, prema crnogorskim sportistima ponijela srpska aviokompanija „Air Serbia“. Izbacila je, kako su mediji prenijeli, naše sportiste iz aviona, neposredno prije polijetanja  za Beograd, iako su imali kupljene karte, da bi, umjesto njih, bili primljeni državljani Srbije. Čin neposlovnosti, to je već jasno. Ali to je u postojećem kontekstu mnogo manje važno. 

Teško se oteti utisku da su na  odluku „Air Serbia“ uticali  aktuelni odnosi između Crne Gore i Srbije, da  je madridski incident samo nastavak  niza postupaka  prema  Crnoj Gori, odnosno, njenim državljanima, kao „osveta“ za sve što zvanična Srbija stavlja Crnoj Gori kao njen navodni grijeh prema „srpskoj stvari“. 

Simptomatično je, takođe, da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, proglašavajući vanredno stanje u Srbiji zbog korona virusa , kad se , u njegovom stilu, obraćao „braći“ nesrbima u Srbiji, pozivajući ih da se u postojećoj situaciji ponašaju odgovorno, i da vjeruju Srbiji, Crnogorce nije ni pomenuo. Izvan Srbije,  jedino je pomenuo Republiku Srpsku, za čije će građane, kako je Vučić naveo, Srbija rezervisati određeni broj respiratora. Nije pomenuo ostalu braću iz regiona, ni Srbe iz Crne Gore, kojima se, inače koliko do juče često obraćao, pokazujući  brigu za njih.

 Što se tiče naših Srba, naravno, ničije dušebrižništvo  nije ni potrebno, ni ranije, ni sada. Oni su autentično građani , i državljani, Crne Gore i o njima, zašto podsjećati, ne treba da brine niko do njihova Crna Gora. A u kontekstu nemilog događaja u Madridu, osim  pohvale za gest ambasadora Crne Gore Aleksandra Erakovića i njegovih saradnika u Ambasadi, koji su primili crnogorske sportiste, nameće se –asocijacija na  postupke čojstva u Crnoj Gori, u  njenoj  prošlosti. 

Čovjek u nevolji  je ovdje uvijek bio gost pred kojim se vrata nikada nijesu smjela zatvoriti. Tako je majka Stevana Perovića u svoju kuću primila  ubicu svog sina , koji je ranjen u jednoj  bici . Znala je ona ko je on,  ali je svoju kuću otvorila za ranjenika. Tada je njen krvnik bio, zapravo, gost kome se  nije smjelo ništa loše dogoditi u toj prilici. 

Kod  Albanaca - Malisora u Crnoj Gori  važi isto pravilo, a  neke primjere tog čojstva opisao je Marko Miljanov. Otvori vrata onome ko bježi, a zatvori onome ko ga goni-to je ovdašnji moralni kod. Pa i sama ideja Crvenog krsta u Crnoj Gori, organizacije koja je ovdje među prvim zemljama nastala, bila je zasnovana na molbi da Crnogorcima, u velikoj nevolji, kad su u svoje domove primili veliki broj beskućnika sa drugih područja pod osmanlijskom vlašću pomognu drugi, bez obzira na ono što ih je razdvajalo.