Piše: Slavko Mandić

Kotor je imao građansko lice. Čak više  od ijednog crnogorskog grada. Ali to je bilo nekada davno, kada su se znale cijeniti evropske i svjetske vrijednosti. Tada smo mogli, bez ikakvog ustezanja, reći da smo sa civilizacijom odavno na ti. To je bilo prirodno jer su nam ispravnost puta potvrđivali vjekovi.
Dugo je već  UNESCO-v grad, mediteranski dragulj raskošne tradicije, kulture i istorijskog trajanja samo priča iz nekog drugog vremena. Nostalgična śećanja i ništa više od toga, vraćala su nas iz ove oivičene „ljepote poroka“u tamnu mrlju života. Tu i tamo bljesne po neko iz te mase pojedinaca postupkom ili riječju, ali mu oganj utule novoklesani apstrahoidi, čija je bezumnost ovladala većinski prostorom ljepote kojoj svijet ne prestaje da se divi. Boka Kotorska i Kotor kao predvodnik negdanji, danas je ostrašćenik jeftine politike  zagađenog  prostora.
Dozvolilo se skorupanima da arlaukanjem zamijene note čuvenog  grada od muzike njegove, valcere i klape, rapsodije, muziku srednjeg vijeka, renesanse, baroka, klasicizma, romantizma, impresionizma, muziku Bramsa, Dvoržaka, Malera, Sibelijusa, Borodina, Musorgskog, Čajkovskog, Rimskog-Korsakova, Betovena, Mocarta, Hajdna. Umjesto njih danas nam na jednoj žici političkog beščašća sviraju nekakvi Bečići, Abazovići, Jokovići, i grupa ruskosrpskocrkvenih predatora, koji za tuđe interese čerupaju i uništavaju sopstvene vrijednosti države koja ih je žalosne odnjivila.

Svijest Kotorana svela se na pojedinačne slučajeve. Upravo su oni pokrenuli akciju solidarnosti sa ukrajinskim narodom prije nekoliko dana, ispred kotorskih  glavnih gradskih vrata. Da razumiju prijatelji iz Ukrajine da Kotor ima dušu i da ima srce. Da znaju da im je pružena ruka grada vjekova, i onog dijela njegove savjesti koju nije izio avet današnjeg kleroprokletstva.

Dok se dešava brutalno ubijanje jednog naroda, i to prijateljskog, kotorske nevladine organizacije, posebno one koje se zaklinju u ljudska prava, snom mrtvijem spavaju. Ćute kao zaliveni, jer je važnije da obezbijede kakvu apanažu iz budžeta lokalne uprava, koju ne dodiruje stradanje Ukrajinaca. Zato lokalna vlast nije dozvolila da se osvijetli zgrada opštine u bojama ove države, kako to rade mnogi gradove Evrope i svijeta. Da se ne zamjerer Rusima. Baš kao i ono malo kulturnih i javnih radnika iz ove sredine koja je dala velikane kulture, zvanja, znanja i demokratije.

Kotorani, oni kojima nije bilo teško da se odazovu građanskom pozivu, i koje nije bilo strah da javno manifestuju ljubav prema narodu koji trpi užasne strahote pomahnitalog ludaka, izašll su i prijateljskim Ukrajincima kazali da kod njih imaju mjesta dok im god treba.  Dežurni brojači kazali su da ih je bilo više od stotine. Možda i dvije stotine. Ali neće biti valjda da nam je to za ponos?  Da smo tim brojem pokazali privrženost prema prijateljima koji su zaslužili da javno osudimo besprizornog agresora i poručimo da Crna Gora nikada neće pristati da otćuti tu civilizacijsku sramotu.

Ali, tanka je građanska ponuda u ovog gradu iznad koga, kako Njegoš lijepom slikom ispriča priču, zvijezde rojevima brilijantna kola vode. Ovo je postao grad koji se priklonio ideologiji srpsko-ruske crkve i države. I Kozaka, i agenata u liku ruskih diplomata koji neskriveno saopštavaju domaćim funkcionerima što im je činjeti na razgradnji države i rušenju svega što ima crnogorski predznak. Sve je manje onih koji danas sumnjaju u pokušaj državnog udara 2016. godine, ruskog uticaja, (ras)prodatih Mićovića, oba brata jedna fela. I Prla beogradskog  i Vučića Putinovog.

Kotorani su ipak većinski ostali doma. Da se ne smrznu po URE na protestu podrške prijateljima i osudi stradanju sa porukama za mir.  A i da ih ko ne vidi, jer po onoj latinskoj, sa svakim lijepo ali ni skim iskreno.

Eto ušto smo se pretvorili.