Piše: Slavko Mandić

Ipak se sve oko vlasti vrti. I fotelja. I privilegija. Odmah iza dolazi novac i svi mogući benefiti. Kad je jednom osvojite dobijate stan ili vam se omogući da napravite kuću. Veliku i svijetlu đe god hoćete. I to ne jednu. Koliko treba. Vozi vas auto i imate šofera. Zato što vi morate da budete koncentrisani na uvećanje sopstvenog blaga. Tu je vozač, da se vi ne zabrojite i ne sletite s puta, što bi bio nenadoknadiv gubitak za narod, kome ste eto dali cijeloga sebe.

Možda je tako u cijelom svijetu? Nemam pojma, jer mi je svijet daleko. Ali kod nas jeste zaista, i mnogo više od ovoga što sam nabrojao.

E ideali dragi iz nekadašnjeg života. Kako je bilo lijepo sanjati. I vjerovati u jednakost među ljudima. U bratstvo. Tada se zaista i činilo da to postoji. I da smo ljudi. Mogu se zaklet da smo i bili. Pomagali smo se međusobno. Imali smo manje ali nam je bilo slađe. Išli smo na more. I na planinu da popravimo krvnu sliku. Pili smo riblje ulje pod obavezno. Donosili su nam iz Trsta šuškavce i žvakaće gume. I prvu hemijsku olovku. Kakvo je to vrijeme bilo, dragi bože. U komunizmu, za koji je važilo da ne možete ništa. A mogli ste sve. Voljela se svoja zemlja iznad svega.  Danas, tu i tamo po koji zanesenjak vjeruje da postoje majske zore i svitanja čista. Mnogo je više onih koji su stasavali na stihovima Bora Đorđevića „Za ideale ginu budale, fabrike truju okolinu kreteni dižu bune i ginu.“ Eto, u jednoj jedinoj rečenici sve je kazano još te daleke 1982. godine. Jedino što mi više nemamo fabrika. Pogasio ih neki novi svijet, da ne dime i da ne smetaju previše.

Ali, zato proizvodimo fenomene. Mrzimo sopstvenu državu. I to je najviše mrzi vlast. Za boga miloga đe to još ima? Niđe, razumije se. Samo ludaci imaju to zlo usađeno u nedovršenim glavama.

Potom se desio Belveder  5. septembra 2021. godine. Dva dana i noć studena na kršu cetinjskom branila se sloboda. Branila se čast i dostojanstvo Crne Gore. Bili su tamo oni za koje se vjerovalo da su za svoju zemlju spremni i sebe dati. Izgledalo je tako i kad su na njih bacali bojne otrove, šok bombe i kad su ih ranjavali gumenim mecima. Pa i kad im je Carevićeva mehanizacija drobila vozila kojim su zaprečavali da prođu nedostojnici i oskrnave sveti Cetinjski manastir.

Ali onda dođoše izbori i proključa krv u kojoj više pizme ima no crvenih krvnih zrnaca. Ništa više nije moglo da ujedini crnogorski suverenistički blok. Eto, malo su se manje napadali međusobno. Bilo je žaoka i veselja kad su objavljeni rezultati. Najvažnije je svima bilo da je DPS prošao slabije nego prije. Radost se nije skrivala. SDP je proglašen pobjednikom izbora. A nije to bio. Popravio se značajno upravo zahvaljujući patriotizmu i pokazanoj ljubavi prema Crnoj Gori. Bila je Draginja najglasnija i najstasnija. Najhrabrija i sa porukama koje su odisale čojstvom i junaštvom. Drugi znatno ispod zadate ljestvice. Zato je zbrojeno, nakon izbora izgledalo ovako kako je izgledalo.

Prirodna koalicija trebala je da bude skrojena od suverenista. Pogotovo nakon iskustva od godine i nešto više. Niko nije ni sumnjao da će  DPS sa 14 mandata i SDP sa 8 zajednički napraviti vlast i krenuti u revitalizaciju prijestonice. Zajednički, snažno, da budu primjer i pokažu kako može.

Ali, ne leži vraže. Probudi se sotona u političkim bićima koji bi za sebe malo više jer da nije bilo njih đavo bi sve ponio. Skoro dva ipo mjeseca pregovaraju „ekspertski“ timovi dvije partije oko najednostavnijeg pitanja. Ko će biti gradonačelnik a ko preśednik Skupštine. Kao da je to od životne važnosti.Na  Cetinju koje je izranjavano i đe treba zapet iz petnih žila da se popravi oštećeno.

Ma kakvi. Ništa od toga. DPS ne da funkciju prvog čovjeka grada, a SDP mu to ne dozvoljava. Zove ih Belveder i kumi da prestanu i da završe posao. Taman posla. Ne vala, sa crnim đavolom ako treba samo ne sa onima sa kojima bi prirodno trebali da budu. I jedni i drugi.

DPS je javnosti potonjeg dana kazao da je prihvatio sve što je SDP tražio, ali da li je baš tako bilo? Oprečne izjave dovode u sumnju svaku riječ s obje strane.
Socijademokratska partija je onda posegla za oprobanim, već viđenim. Zatražila je da je podrže oni koji su urnisali Crnu Goru i sa kojima nijesu smjeli ni u primisli. Politički su gubitnici koliko god da su to učinjeli iz nekakvog neobjašnjivog revolta. Jer, ne sa onima koji su udarali po vama istima i po Crnoj Gori, što je važnije od svih nas zajedno. I koliko god objašnjavali da URA i Demokrate neće biti u vlasti i da to nije koalicija, uzalud je svaka priča. Nijesu ali su njihovim rukama danas ostvarili naum.

Više nije ni važno što će se desiti na Cetinju. A desilo se baš svašta. Pored toga što vjerujem da je DPS trebao da da predśedničko mjesto SDP-u, a nije, to nikada nije smio biti razlog da ova državotvorna partija napravi pakt sa onima koji su prolili krv Cetinjana po prijestonom gradu.

Znaće to da cijene građani, uvjeren sam. I jednima i drugima. Ovakve sistemske greške moraju da se ispaštaju ako mislimo da se izliječimo.

Kako ćemo dalje ovakvi kakvi smo. Nije dobro što je Crna Gora spala da je mi branimo.  Kad ovako činimo.

Ajmo posljednjom snagom da još jednom čujemo glas Svetoga Petra Cetinjskog:

U pamet se Crnogorci!