Politika

CETINJSKE PIZME Jesu li svi Cetinjani “braća ispod kapelice”?

Feb 14, 2022 5 Komentara

(15 riječi)

Za aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

Zaista, ne vidim veliku razliku između suverenističkih partija koje na Cetinju teško dolaze do dogovora i “tridesetak crnogorskih intelektualaca i građanskih aktivista” koji su pokušali da im podijele savjete na kojim to principima pobjednici lokalnih izbora na Cetinju treba da se dogovore. I jedni i drugi su oličenje temeljnog nesporazuma u suverenističkom bloku koji se odnosi na problem malih razlika.

Prvi, okovani sujetama i pride, cetinjskom pizmom, čekaju posljednji čas da postignu kakav – takav dogovor, nakon što su dva mjeseca razvlačili priču, svađali se oko ukrajinske čokolade i žičare Lovćen – Kotor i prepucavali po Fejsbuku. Drugi su, ne pitajući nikoga, prigrabili ekskluzivno pravo da jedino sebe nazovu “intelektualcima” koji su od Boga dati da riješe rebus koji se zove postizborni dogovor na Cetinju. Pritom, osim sugerisanja da su intelektualci, ničim ne stavljaju do znanja zašto baš oni, a ne niko drugi, njima sličan, nema ekskluzivitet da bistri cetinjsku politiku.

Problem malih razlika nije u Crnoj Gori nov. Pisali smo o tome u Monitoru još 90-tih, kada je bilo više malih, procrnogorskih partija, nego odlučnosti da ujedinjeni krenemo ka tadašnjem cilju koji se zvao nezavisna Crna Gora. Tada je, recimo, Liberalnom savezu bilo lakše da se o koaliciji dogovori sa četničkom Narodnom strankom, nego da u tu koaliciju uključi SDP. Čak sam se i 1998. godine, kao kandidat LSCG za izvršnu vlast, čudio i krišom krstio, dok mi je visoki funkcioner stranke objašnjavao da ćemo nakon izbora vjerovatno – sa SNP-om!

Iz toga vremena, ostala mi je u ušima “srceparajuća” priča koja je stizala sa drugog pola naše političke scene. Danas bi to neko označio kao narativ. Ticao se “srpske nesloge” kao prepreke da stanu na put ostatku svijeta “koji ih mrzi”. O srpskoj neslozi, ispredane su bajke, pjevane pjesme (“Pomoz’ Bože da se Srbi slože”) a njihovi lideri utrkivali se u davanju recepata kako da se ta nesloga prevaziđe.

Danas o srpskoj neslozi ne priča više niko. Pogotovo kada je Crna Gora u pitanju. Zvanični Beograd i Banjaluka, srpska dijaspora, srpska vlast i opozicija, Vučić, Đilas, Mandić, Bečić, Mićović, srpski umEtnici, glumci, akademici…o svemu se po pitanju Crne Gore lagano dogovaraju i dolaze do zajedničkih rješenja. Svaki put kada je bila ugrožena koalicija predvođena nemuštim Krivokapićem, kojoj je zajednički imenitelj krađa crnogorske istorijsko-kulturne baštine i obračun sa crnogorskim nacionalnim identitetom, neko bi u posljednjem trenutku povukao potez koji bi ih održao na okupu. Sve dok se Dritan nije (da li je?) dozvao pameti.

Crnogorske stranke na Cetinju, dale su loš podstrek objedinjavanju suverenističke energije na državnom nivou. Oni, ne samo da nijesu nadogradili duh Belvedera i Adžića krivine, nego su crnogorski pokret otpora asimilaciji i poništavanju, vratili na početak. Još jednom sam se uvjerio da sam bio u pravu kada sam napisao da je Belveder bio veličanstveni spontani otpor pokušaju da se ponize Cetinje i Crna Gora, bez prethodnog plana, bez vođe, bez liderstva. Crnogorci “sve tri vjere” pokazali su u ta dva dana da mnogo bolje funkcionišu kada ih vodi patriotska energija i instinkt predaka, nego političke stranke i njihovi vlastoljubivi lideri. Više je na Balvederu za jedinstvo Crnogoraca značio megafon Nena Kaluđerovića, nego cetinjski izborni rezultat SDP-ovog Đuraškovića, ili DPS-ovog Vukovića.

I najvažnije: ako je Cetinje pokazatelj kako bi se suverenističke stranke dogovarale nakon izborne pobjede na državnom nivou, onda treba dobro da razmislimo prije nego li im bespogovorno damo glas. Uostalom, podsjetiću da su i famoznog 30. avgusta 2020. godine, gledano po odnosu prema crnogorskoj državnosti, pobijedu odnijele snage koje u programu imaju nezavisnu Crnu Goru. URA je tada procijenila da je animozitet prema DPS-u važniji od odnosa prema državi. Zato smo danas tu gdje jesmo.

U opštinama sa srpskom većinom, ovakve stvari se ne događaju. Najnoviji primjer je Mojkovac, gdje su se svi odrekli stranačkih sujeta i spustili ego sa visina Bjelasice na nekadašnje jalovište, da bi poslali DPS u opoziciju. Slično je bilo i u Nikšiću prije nepunu godinu.

Na Cetinju, za to vrijeme, razlike između suverenističkih stranaka uoči i nakon lokalnih izbora, djeluju nepremostivo. Ponekad bi izgledalo kao da su lokalni DPS i SDP upravo zakopali ratne sjekire nakon teških oružanih borbi za Donji kraj ili Bajice. Svojih “veličanstvenih” principa pokušali su se odreći tek kada je sat otkucavao momenat u kome je alternativa bila – ponavljanje lokalnih izbora.

Nekadašnja priča o srpskoj neslozi, kao da se sada prebacila na teren nacionalnih Crnogoraca. Neko zlurad ili posrbljen, mogao bi iz cetinjskih “dogovora” da izvuče zaključak da je jedina razlika između Srba i Crnogorca ta da se ovi drugi sporije dogovaraju. Manemo li se te vrste šale, shvatićemo da je kohezioni faktor koji jedne i druge dovodi do dogovora, različit taman koliko i snaga Crkve Srbije i Crnogorske pravoslavne crkve. Jer, samo neko naivan može da povjeruje kako se crnogorski Srbi dogovaraju sami, bez posrednika u vidu Joanikija Mićovića ili, u težim slučajevima, Aleksandra Vučića.

Crna Gora može naprijed jedino ako konstituenti zamišljenog crnogorskog bloka pobijede lične pizme i animozitete. Možda bi, stoga, za uzor trebalo uzeti dvije stranke oko kojih se stvara manjinska vlada na državnom nivou. Jer, ako je DPS u tvorenju takve vlade mogao da oprosti sve grijehove Uri i Dritanu, a URA da proguta DPS-u Đukanovića koji neće dati ostavku i Katnića koji otvara, a nikad ne zatvara predmete, onda je u politici zaista sve moguće.

Stoga bi i lideri stranaka na Cetinju morali učiti da se bave politikom, a ne lokalnim zađevicama od kojih koristi mogu imati jedino njihovi politički protivnici. Jedino tako shvatiće da se ona o braći “ispod kapelice” odnosi i na njih.