Piše: Božidar Proročić

Povodom dana državnosti Crne Gore 21 maja, Crnogorski kulturni forum sa Cetinja uz podršku ambasade Ukrajine u Crnoj Gori i NJ.E Nataliya Fiyalka objavili su knjigu ,,Torba za strijele” borca za slobodu i nezavisnost Ukrajine Jurija Daragana koji je svoj život i borbu okončao sa samo 32 godine života Hristovo stradanje u borbi za svoju državu dajemo eksluzivno prvi put prevod pjesama i esej o Juriju Daraganu. To je nova prevedena knjiga i zbirka poezije književnika, pisca, i ukrajiniste sa Cetinja Božidara Proročića koji o Juriju Daraganu ističe sljedeće: ,, Jurij Daragan (ukr:Юрій Дараган) je ukrajinski pjesnik, predstavnik ,,Praške škole“. On jeprvi pjesnik koji je izrazio ekspresivan skupideja i osjećanja karakterističnih za predstavnike „Praške škole.“ Jurij Daragan je rođen16. marta 1894. godine u Jelisavetgradu, sadaKoprivnicki - Hersonska oblast, u porodici inženjera. Majka mu je bila Gruzijka, otac Ukrajinac, umro je tri mjeseca prije rođenja sinai porodica je postala jako siromašna tako da su ubrzo nakon Jurijevog rođenja preselili u Gruziju, grad Tbilisi, đe je mali Jurij kršten.Jurij Daragan je studirao u realnoj gimnaziji u Tiraspolju (Moldavija), ali nije mogao daje završi, kao mladić je odveden u Prvi svjetskrat. Tamo je JurijDaragan postao potporučnikruske vojske, đe je u borbama ranjen. NakonFebruarske revolucije 1917. godine, Daraganje bio u redovima UNR-ovih trupa (Ukrajin-ske narodne republike) prvo kao komandantmitraljeske stotine u Žitomirskoj vojnoj školi,a potom kao starješina vojne škole u Kamjanjecu. Nakon poraza u oslobodilačkoj borbiza nezavisnost Ukrajine, Daragan je, zajedno sa ostalim vojnicima, interniran u poljske logore (Lanjcut, Vadovice, Kališ) za ratne zarobljenike 1920. godine.

Tu mu se ukazala jaka želja za kreativnošću. Ali glad i hladnoća i težak život u kampovima izazvao je tešku bolestno on, jakog ukrajinskog duha i željan borbe, nije se predavao. Poslije preseljenja u Čehoslovačku, u Prag,1923. godine stupio je na Ukrajinski viši pedagoški institut. „M. Dragomanov“. Ali nijemu bilo suđeno da ga završi, zbog suvoće grla i pluća (drugim riječima tuberkoloze). Jurij Daragan je umro 17. marta 1926. godine usanatorijumu za plućne bolesti ,,Pleše” u blizini Praga. Shranjen je na Olšanskom grobljuu Pragu.Jurij Daragan je pisao uglavnom na ukrajinskom jeziku. Prva pjesma na ruskom muje objavljena kada je imao samo 14 godina časopisu ,,Zakavkazje”. Dvije godine kasnije napisao je niz pjesama u almanahu ,,Mladiizdanci”, a tri godine kasnije objavljivao je iu almanahu ,,Besmrtni” i časopisu ,,Hmelj.”Zajedno sa svojim zemljakom, pjesnikom, carom gvozdene strofe Jevgenom Malanjukom1922-1923. godine Jurij Daragan objavio je u časopisu ,,Duga” svoje stvaralaštvo. Bio jejedan od prvih ukrajinskih pjesnika u emigraciji koji je obratio pažnju na zaboravljenestranice (pjesme) starokijivske istorije. Pjesme ,,Pohod”, ,,Kijiv”, ,,Milunija”, ,,Svati”, kojeje pjesnik prvobitno objavio u ,,Dugi”, nijesu samo male umjetničku vrijednost, već su postale i određeni način razvoja ove teme odstrane drugih autora. Godine 1925. za životaJurija Daragana, objavljena je njegova prva, inažalost jedina, zbirka ,,Sagaidak“ (Torba zastrijele) koja je, prema kritičarima, tematskii ideološki postala predstavnik umjetničkelatforme buduće Praške škole ukrajinske poezije. Kritičari su pozdravili izdavanje zbirke,a 1965. godine knjiga je ponovo objavljena.”

Profesor crnogorske književnosti Veljko Đukanović o poeziji Jurija Daragana ističe sljedeće: ,, Jurij Daragan je ukrajinski pjesnik koji jestvarao u okviru Praške škole u kojoj su jošbili Jurij Lipa, Olena Teliga, Jevgen Malanjuk,Oleg Oljžič i drugi. Svi su oni bili ukrajinskiemigranti koji su bili primorani da u jednomtrenutku napuste svoju domovinu, i u tuđiniispisuju najljepše stihove joj posvećuju. Takoje i za Jurija Daragana Ukrajina bila istovremeno usud i prokletstvo, ali i najveći ideal zakoji se treba bezuslovno boriti. Usud je što jeza vrijeme svog života doživio da Ukrajina obnovi svoju nezavisnost i da tu samostalnost izgubi veoma brzo.To je ujedno i prokletstvo jernarodna poslovica kaže da nema veće kletveod: „Dabogda imao pa nemao“. To prokletstvo je doživio i Jurij Daragan jer je njegovadomovina izgubila samostalnost, a istovremeno sa tim gubitkom pjesnik gubi i ličnu slobodu.Istovremeno, on Ukrajinu nosi u srcukao nešto sveto, nešto za što se mora boriti, a za ideju obnovljene i slobodne domovine netreba žaliti ni vlastiti život. I upravo tako, JurijDaragan je u borbi za svoju Ukrajinu bio ranjen, zarobljen, proveo dio života u logorimagdje se razbolio i na kraju umro veoma mlad,sa svega trideset i dvije godine žvota. Njegovo životno načelo je bilo: treba časno živjeti, aslavno umrijeti.Pjesnički opus Jurija Daragana nije kvantitativno veliki. I po tom pitanju pjesnik senosio devizom da nije važno koliko će se napisati, već što će se napisati i da ono što budenapisano posluži kao opomena ili nadahnućegeneracijama koje dolaze poslije nas. Upravo zbog toga najveći broj pjesama je posvetioborbi za slobodu Ukrajine. Često se vraća uprošlost da u veličini nekadašnje velike države nađe motive za svoje pjesme. Ponekad se unjegovim pjesmama prepliću mit i stvarnost, legenda i istorija , bol i radost, život i smrt,simbolišući na taj način promjenjivost državnog statusa Ukrajine, njene samostalnosti ilipotčinjenosti, ukazujući nam da ništa nijevječno i da se točak istorije neprestano okreće. Njegove pjesme su pune simbola, metafora, alegorija, poređenja; Ukrajina je nekadbijeli labud uzdignute glave, a nekad plašljiva srna čije se lake noge više ne čuju.

Kada se domovina nalazi u teškoj situaciji,pjesnik traži pomoć od božanstava, ali zna dauputi prijekor onima kojima je svejedno da li je njihov život: poljupci i vino ili udari i rane,onima koji ne cijene slobodu i ne žele ili nećeništa da urade da bi se oslobodili ropstva. Postavlja pitanje: Zašto čekati i odgovara da netreba taktizirati, svako vrijeme je pravo kadaje u pitanju sloboda zemlje i sloboda čovjeka:

 „Možda je malo ropstva i sramote,

možda i dalje da bude sluga Moskve“.

- - - - - -

„Jer je robovanja, maltretiranja već dosta

kipi u srcu krv...“

 Posebno mjesto u pjesmama Jurija Daragana zauzima pjesma o razaranju grada Baturina početkom 18. vijeka i stravičnom stradanju Ukrajinaca koji su branili grad. Pjesnik je u ovoj pjesmi, a možemo slobodno reći poemiunio toliko emocija kao da se radi o događajuu kojem je i sam učestvovao. Slike su tolikoupečatljive i plastične da čitalac, dok čita pjesmu, praktično preživljava dodađaj o kojemse govori. U tome i jeste njena umjetničkavrijednost, da kod čitaoca izazove emocije, da čitalac bude aktivni sudionik djela i da djelodoživi kao nešto što je njegovo lično iskustvo.Iako u ovim pjesmama ima mnogo tuge, patnje, bola i žalosti, što su česti pratioci velikihumjetničkih djela, u njima ipak postoje i vjerai nada da će Ukrajina vaskrsnuti kao feniks. Utome se ogleda značaj poezije, ne samo Daragana, nego i ostalih članova Praške škole. Kodsvih je prisutan optimizam što se vidi u Jurijevoj pjesmi

  Kijiv:

 „Vatreni krst raskriljen nad gradom,

priča svima da nije, nije umro

naš slavni rod...“,

ili u jednoj drugoj pjesmi:

„Ej, pjevati je, živjeti je rečeno i meni!“

 ***

 U san si dolazio askurđeru mome.

Biseri suza, ili strijele, ili vino –

I pojio si pečenoga zloga

U svojim stepama, takvim vinom davno.

Neka, u tebi su i radosti i boli,

I na putu tvojem cvjeta mak.

Tebe – tome ko iskreno teži slobodi,

Tome, ko teži slavi; i takođe

Napuniti život do posljednjeg,

Tako, kao da su smrt kao sreću pronašli.

Tvoja strijela prošištaće tankim zviždukom

Jutarnje staklo stepe opojne.

Prag, 05.11. 1924. g.

 ***

 To smo ja i vjetar u divljem polju,

Otrovne strijele, tobolac,

Tako jakim slatkim bolom

Popuniće njihov smrtni znak!

Nekome su jednaki, poljupci,

Udari, rane i vino!

U jedno – gusti crveni opoj,

I konj, i ruka na bedrima!

Tako slavno umrijeti, časno živjeti!

Evo. Bijelog labuda – sve naprijed.

I, odjednom, strijelama izrešetan

Pade u zeleni tršćak.

 Prag, 02. 03. 1924. g

SLAVNO

 Moje misli – kao mjesec fjordovski,

A nebesa – svečana pustinja.

Čuju se, čuju u duši akordi dostojni,

Kao iz Viljema Tela.

Zvjezdana noć – duša Viljema Tela,

Zvjezdana noć – odraz dostojanstvene misli.

Ko to reče da je nebo mrtvi plafon,

A da su zvijezde samo ornament.

I sjenke na snijegu umrežuju ornamente,

Sve dublje na vrhu uzorana pustinja,

A srce upija i upija jake opojne napitke

Duše Viljema Tela.

Podjebradi, 16. 02. 1924. g.

PTICA

 Uzlijeće dan, vatreni pijetao,

U neuprljano plavetnilo,

I prvi pokret njegov na jug,

Na plavouzoran Beskid. *

On može i izgubiti perje,

Kao šumica jesenja žuti list.

Nije potrebno crno razočaranje,

Gori srebrnasti rep!

A u zemljama njegovog preteče

Hrapavo pjevaše cijelu noć.

Leti, o leti pijetlu zlatokrili,

Sijaj i zovi za sobom.

 Prag, 09. 09. 1922. g

 * Beskid - planinski vijenac u zapadnim Karpatima

U KARPATIMA

 Rastopio se dan u ružičastom snijegu,

Večernji srp ode sa njim.

U planinskim jezerima potamnje

Još više staklasta voda.

I odjednom srna u plavu daljinu

Pokrenu se u slobodan trk.

Tišina... Ne čuju se u jesenjoj noći

Njene tanke i lake noge.

 Podjebradi, 30. 01. 1923. g

 CVIJET

 (O. Kobiljanskoj)*

 Okupa srce tuga, šumica!

Čarobna, zelena šumica mašta,

Kao tihi plamen rascvjetaće bujni cvijet,

Tužnom srećom omrežiće svijet.

Usred paprati, u gustišu, u dubini,

Ako ne sretnem, ne vidim, - umrijeću ja.

Neizreciva tuga u srce se sliva,

Zeleni, talas sa šumica.

 Podjebradi, 24. 02. 1923. g

 * Olga Kobiljanska (ime oca Julijan, ukr. Olьga Юlіanіvna Kobilяnsьka; Rumunija, Gura Humorului, 27. novembra 1863. – Ukrajina, Černivci, 21. marta 1942.); je poznata ukrajinska spisateljica iz Karpatskog regiona Bukovina, na granici Ukrajine i Rumunije.