Za aktuelno.me

Piše: Milenko A. Perović

Svaka religija u biti je politika. Nema religijske organizacije bez eksplicitnih ili implicitnih političkih ciljeva. Svaka od njih svoj partikularni interes uvijek hoće nametnuti kao javni politički interes.

Demistifikujući rusko pravoslavlje u predrevolucionarnoj Rusiji, Lav Trocki ga je definisao kao skup običaja i političku organizaciju. Mogao je isto kazati za svako drugo pravoslavlje i svaku religiju uopšte! Svako ko religiju bira kao životni poziv – od plemenskih vračeva, druida i šamana pa sve do rimskoga pape te carigradskog i moskovskog patrijarha – nolens volens politička je ličnost.

Crkva Srbije je politička organizacija. Iako njeni svještenici i teolozi to poriču, bez razmišljanja hvale njen politički rad. Hvale svetoga Savu što je ”pomirio braću” i pomogao učvršćenju monarhije Nemanjića. Tvrde da je njihova Crkva očuvala srpsku svijest kroz duge vijekove ropstva Osmanima i ostala glavna čuvarka interesa srpske nacije od Karađorđa do danas. Hvale je i za rad u Crnoj Gori od 1920. godine. Ne hvale joj evangelizaciju, nego politizaciju pastve!

Ozbiljni problemi u ovoj Crkvi i društvima u kojima djeluje nastaju kad njenom kleru politika postane  glavni interes i posao. Kler tada počinje rušiti civilizacijski neophodnu sekularizacijsku među između države i religije. To je put u krizu i slom moderne građanske političke, duhovne, ekonomske i prosvjetno-moralne organizacije života.

Napast žudnje za desekularizacijom ne spopada samo Crkvu Srbije. Kada je u 19. vijeku utemeljen sekularizam, odmah je nastao klerikalizam kao njegova antiteza. Mnogim vjerskim zajednicama u svijetu nepodnošljiv je princip građanskog svijeta. Nepodnošljivo im je laičko društvo pa mu se nastoje suprotstaviti na bitnim socijalnim, ekonomskim, političkim i kulturnim pitanjima. Od klerikalizacije nijesu imune tradicionalno katoličke zapadne zemlje. Snažnoj klerikalizaciji izložene su sve bivše socijalističke zemlje, kao i neke islamske zemlje.

Đe god ga ima, klerikalizam je opako zlo! Konkretno, opšti klerikalistički kurs Crkve Srbije dio je ideologije i prakse srpskog velikodržavlja. U temelju mu je doktrina svetosavskog nacionalizma Nikolaja Velimirovića. Ona zakonomjerno vodi u fašizam! Iz kosmosa se može viđeti da su mu posljedice katastrofalne kako po sprski narod, tako i po sve narode koji su s njim u dodiru!

Dio ovoga kursa je klerikalizacija crnogorskog društva. Kako je Crna Gora bila i ostala „voćka čudnovata“, posao Crkve Srbije u njoj odvija se na neobičnoj putanji između klerikalističke prakse i žudnje za teokratijom, s neviđenom klerikalističkom arogancijom prema svima i svakome!

Đe je korijen njenog klerikalizma u Crnoj Gori?

Crkva Srbije je strano tijelo u Crnoj Gori! Dura u njoj kao nezvana gošća od 1920. godine. Nikome nije bastalo da je oćera iz Crne Gore pa se ona tu stalno pokušava odomaćiti. Čini to strategijom ”ribarenja ljudskih duša”. Imala je rezultata u preobraćanju etničkih Crnogoraca u političke Srbe. Međutim, zaludan joj je stogodišnji okupacijski napor. Ona svakim svojim postupkom pokazuje da je ovđe bila i ostala strano tijelo! I zna da je strano tijelo! Zna i da mnogi znaju da je strano tijelo i strahuje da to ne saznaju oni koje je do sada uspješno zavela! Nije joj to ipak odagnalo neutoljivu glad za prisvajanjem tuđega.

Crkvi Srbije strana je Crna Gora! Strano joj je sve crnogorsko! Ponajprije, strano joj je crnogorsko pravoslavlje, jer mu je u korijenu ideologija slobodnog naroda, a ne svetosavska mitologija. Svetosavskim nacionalizmom misli da može Crnogorce preobratiti u neznavenu rulju.

Strana joj je hiljadugodišnja slobodarska povijest Crne Gore. Dugo se pravila da je ne poznaje. Onda je prešutkivala i negirala, najposlije počela je prisvajati. Ne može ona podnijeti činjenicu da jedan  jedinstveni etnički temeljac većine građana Crne Gore nije srpski, jer bi u protivnom samoj sebi morala postaviti pitanje šta uopšte traži u Crnoj Gori! Ne može ona podnijeti činjenicu da je  autohtoni dukljansko-zetski korijen zajednički etnički korijen većine onih koji se danas u Crnoj Gori nacionalno deklarišu kao Crnogorci, Bošnjaci, Muslimani, Srbi i Hrvati.

Stran joj je tradicionalni crnogorski mentalitet. Pokušava ga preobratiti u rajetinski mentalitet. Pokušava Crnoj Gori nametnuti psihologiju niščih duhom te – pod imenom religije – sujevjerje za idiote i bigote.  Najradije bi od crnogorskog naroda načinila skupinu manastirskih sluga i regrutnu baza za avetinje koje će se „za srpstvo“ brukati i ginuti unaokolo.

Strana joj je svaka dinezija crnogorske kulture i tradicije. Strano joj je pravoslavno, katoličko i islamsko kulturno i sakralno blago Crne Gore, ali joj to ne smeta da ga prisvaja đe može i kad god može. Stran joj je Njegoš. Mora ga najprije prevoditi i profesorski objašnjavati da bi ga mogla krivotvoriti po mjeri svetosavskog nacionalizma.

Strana joj je suverenistička sadašnjost i budućnost Crne Gore. Strana joj je svaka Crna Gora koja ne bi bila parija „Velike Srbije“ ili osvojena teritorija čijim se pośedovanjem liječe vlastiti istorijski kompleksi.

Cilj njenoga klerizalizma nije u tome da sebi pribavi važno mjesto u cjelini današnjeg crnogorskog života. Ona hoće potpuno da ovlada Crnom Gorom, da je prepravi, pretumači, krivotvori i „svetosavizira.“ Misli to postići apsolutnim laganjem da je ovđe najizvornija, najstarija i najcrnogorskija institucija, a ne okupatorska crkva. Može okupator regrutovati ogromnu kolaboraturu, ali neće tako prestati da bude okupator!

Ona bi šćela biti vrhovna institucija duha, politike, morala, kulture, identiteta i načina života od sada pa do „Strašnoga suda.“ Ona bi šćela da joj se za ozbiljno uzima patološka napast potrebe da stalno poriče postojanje crnogorske nacije i svega crnogorskoga! Ona traži da se bespogovorno vjeruje njenom besmislenom pretvaranju laži u istinu, zla u dobro, nepravde u pravdu.

Ona bi se rado stavila iznad „lokalnih zakona“ države Crne Gore pa da čini što joj je volja i što je niđe drugo nikad nije moglo niti će zapadnuti. Granica njenog megalomanskog tiranskog ludila je cijela Crna Gora katastarski upisana kao njen pośed i etnički potpuno očišćena dotle da u njoj više nema drugoga naroda do srbskog ni druge vjere do svetosavske.

Avet njenog klerikalizma cerila se Crnoj Gori u lice mjesecima litijanja. Grdno joj se iscerila  u Ostroškom manastiru kad je glavni lokalni „duhovnik“ Crkve Srbije sastavljao svjetovnu Vladu Crne Gore. Nije on mogao slutiti, njegova vjerna pastva još manje, da je klerikalizam Crkve Srbije baš tada – kad se činilo da je na vrhuncu – započeo svoj sutonski let. Okončaće ga kad Crkva Srbije u Crnoj Gori bude svedena na jednu od vjerskih zajednica koja se ne usuđuje dirati u temelje države Crne Gore ni u njen multinacionalni karakter ni u crnogorsku naciju!

Za pokojnoga Radovića i njegovu crkvenu suvrst real-politika je ostala terra incognita. On i njegovi dijadosi ponašali su se kao đeca u nezaključanoj poslastičarnici. Petoga septembra 2021. godine njegovi nastavljači održali su kontinuitet beskrajne političke gluposti, vjerujući da protiv Crne Gore mogu nastupati silom.

Nijesu shvatili da njihova pregolema oblapornost na moć – i sve što uz nju ide – neminovno proizvodi kontraudarac u podizanju revolta suverenističke Crne Gore protiv svega svetosavskog što je u nju uvezeno! Šćeli su „srpski“ popovi voditi narod, a pokazali da nijesu u stanju same sebe voditi kako priliči ozbiljnim ljudima. Ščeli su djelovati opasno, ispali su smiješni. Hrabreći se dugim cijevima, šok-bombama i suzavcem, trajno su sebi ućerali strah u kosti od Crnogoraca!

Svojim klerikalizmom podstakli su buđenje snažne antiklerikalističke svijest Crne Gore. Kako su sijali, tako će žnjeti!