Istorija

Dr Goran Sekulović

Kraj metafizike: Marks, Spengler, Hajdeger (XI)

Feb 10, 2022 2 Komentara

(15 riječi)

Marks i Hajdeger o umjetnosti

 Razmišljajući o tehnici Martin Hajdeger se dotiče i umjetnosti, o kojoj je, takođe, pisao i Marks. Hajdeger smatra da umjetnost kao ''neko izvornije bitstveno raskrivanje'', omogućava ''da ono spasonosno dođe k svom prvom sijanju posred opasnosti koja se u tehničkom razdoblju prije još prikriva negoli pokazuje...''[1] On argumente za svoj stav nalazi u činjenici da u staroj Grčkoj riječ tehne nije označavala samo tehniku, već i, s jedne strane, ''ono raskrivanje koje je pro-iz-vodilo istinu u sjaj onoga što sija''[2], a s druge strane, ''pro-iz-vođenje istinitog u lijepo.''[3] Hajdeger piše: ''Na početku zapadnjačke sudbe/uputa uzdigle su se u Grčkoj umjetnosti do najviše visine raskrivanja koje je njima bilo dano.''[4]

   Slično razmišljanje o umjetnosti gaji i Marks. On umjetnost svrstava u tzv. idealističku i ideološku superstrukturu (nadgradnju), ali je ne pominje kada nabraja sve oblike otuđenja, i materijalne i duhovne, koje čovjek ukida i napušta kada se ponovo reintegrira u samoga sebe. ‘’U pogledu umjetnosti, Marksov stav ostaje krajnje dvosmislen i ambivalentan. Sve se čini kao da Marks, kad hoće da radikalno uništi i porodicu i religiju i politiku i teorijsko znanje da bi se čovjek cjelovito predao proizvodnoj praksi – što se umjetnosti tiče, oklijeva.

   Umjetnost je shvaćena dvojako. Sa jedne strane, ona je vrsta duhovne proizvodnje, što potpada pod zakone (materijalne) proizvodnje i, shodno tome, sveopšteg otuđenja; posmatrana iz te perspektive, ona bez sumnje treba biti ukinuta. S druge strane, Marks kao konkretni pojedinac i kao (velik) mislilac bijaše stalno zaokupljen umjetnošću, a bilo bi zaista površno razumjeti tu brigu kao puku manifestaciju ‘opšte kulture’ ili ‘estetskog zanimanja’.’’ (pod. K. A.) [5]

   I Marks, kao i Hajdeger, govori o grčkoj umjetnosti. Izuzetno su značajne Marksove misli o razvoju umjetnosti u Grčkoj koje pokazuju da između velikih duhova, tj. između onih koji su po svojoj biti veliki,[6] postoji neka umnija, dublja saglasnost: ''Kod umjetnosti je poznato da određena doba njenog procvata nikako ne stoje u razmjeru prema općem razvitku društva, pa, dakle, ni prema materijalnoj osnovici, tako reći kosturu njegove organizacije. Na primjer, Grci u poređenju s modernima ili također Shakespeare.

   O izvjesnim oblicima umjetnosti, na primjer o epu, čak je priznato da se oni nikad ne mogu proizvoditi u njihovom svjetsko-epohalnom, klasičnom vidu čim nastane umjetnička proizvodnja kao takva; dakle, da su u oblasti same umjetnosti izvjesni njeni važni oblici mogućni samo na nekom nerazvijenom stupnju razvitka umjetnosti. Ako je to slučaj u odnosu različitih rodova umjetnosti u okviru oblasti same umjetnosti, već je manje neobično što je to slučaj u odnosu cijele oblasti umjetnosti prema općem razvitku društva...Teškoća nije u tome da se razumije da su grčka umjetnost i ep vezani za izvjesne oblike društvenog razvitka. Teškoća je u tome da se razumije što nam oni još pružaju umjetničko uživanje i što u izvjesnom pogledu važe kao norma i nedostižni uzor.

   Čovjek ne može ponovo postati dijete, osim da podjetinji. Ali, zar se on ne raduje naivnosti djeteta i zar on sam ne mora opet na nekom višem stupnju težiti za tim da reproducira svoju istinu? Zar u djetinjoj prirodi ne oživi u svakoj epohi njen vlastiti karakter u svojoj prirodnoj istinitosti? Zbog čega historijsko djetinjstvo čovječanstva, gdje se ono najljepše rascvjetalo, ne bi značilo vječitu draž kao stupanj koji se više nikad neće vratiti? Ima djece neodgojene i djece starmale. Mnogi od starih naroda spadaju u te kategorije. Normalna djeca bili su Grci. Draž njihove umjetnosti za nas nije u protivurječnosti prema nerazvijenom stupnju društva na kome je izrasla. Ona je, naprotiv, njegov rezultat i, naprotiv, nerazdvojno je vezana za to što se nezreli društveni uvjeti pod kojima je nastala i pod kojima je jedino mogla nastati nikad ne mogu vratiti.''[7]

   O ovom čuvenom mjestu kod Marksa koje pokazuje da  njegovo materijalističko shvatanje istorije nije neki determinističko-ekonomistički materijalizam, već stvaralačka teorija i konkretno-dijalektički metod istraživanja istorijskih procesa, Marija Janjion piše: ‘’Marks je govorio o ‘teškoći’ ne toliko sociološke interpretacije, heteronomne (koja se tiče veze sa ‘izvesnim društvenim formama razvoja’), koliko o svojevrsno autonomnoj, umjetničkoj (grčka umjetnost kao ‘norma i nedostižan uzor’), koja objašnjava ‘ono što je estetičko’, koja se zatvara u okviru umetnosti kao umetnosti, umetnosti shvaćenoj u njenoj antropološkoj jedinstvenosti, svojevrsnosti i posebnosti.’’[8]

   Hajdegerovo okretanje umjetnosti kao izvornijoj oblasti čovjekove slobode i istine od tehnike i kao mogućem razrješenju protivurječnosti po-stava kao biti tehnike u svijetu u kome čovjek nigdje ne srijeće svoju bit, bliži se, dakle, Marksovom pojmu čovjeka kao bića prakse ili čak i pogađa u potpunosti to središte ljudske stvaralačke i kreativne samodjelatnosti. Tek iz horizonta čovjeka kao bića prakse moguće je govoriti o potrebi, mogućnostima i načinima mišljenja i zbiljsko-istinskog prevladavanja otuđenog rada i bivstvovanja i uspostavljanja čovjeka kao samodjelatno-stvaralačkog i umjetničko-esteskog bića tehne, tj. kao slobodnog i samosvjesnog proizvoditelja bića iz bitka.

   Vidimo da  umjetnost ima značajno mjesto u okviru čovjekove cjelovite rodne biti, odnosno njegovog suštinskog određenja kao bića slobodne, samodjelatne i samostvaralačke prakse. Marks je u ''Ekonomsko-filozofskim rukopisima'', razmatrajući čovjekovu rodnu bit, pisao: ''Životinja oblikuje samo po mjeri i potrebi vrste kojoj ona pripada, dok čovjek znade proizvoditi prema mjeri svake vrste i znade svagdje dati predmetu inherentnu mjeru; zato čovjek oblikuje i prema zakonima ljepote. Stoga se čovjek zbiljski potvrđuje kao rodno biće baš u obradi predmetnog svijeta. Ta proizvodnja je njegov djelatni rodni život.'' (pod. K. M.) [9] 

   Kao i Hajdeger, Marks izvodi umjetnost iz grčke riječi tehne i posmatra je kao bitni dio jedinstvene rodne, univerzalne, tehničko-radno-djelatno-proizvodilačke slobodne i svestrane biti čovjeka kao bića prakse. Marks poručuje da će u komunizmu, u okviru čovjekove totalne proizvodno-tehničke slobodne prakse kao rodne, generičke, razotuđene samodjelatnosti, nestati i umjetnost kao umjetnost. Preživjeće samo kao jedan od elemenata razotuđene, samosvjesne, svestrane proizvodne samodjelatnosti čovjekove slobodne rodne biti koja će se ispoljavati u tzv. ''carstvu slobode'', s one strane materijalne proizvodnje, budući da će po Marksu u tzv. ''carstvu nužnosti'' uvijek biti nužno i potrebno – radi ''golog'', ''čistog'' životnog i egzistencijalnog opstanka, bez obzira na stupanj razvoja proizvodnih snaga –  materijalno proizvoditi i razmjenjivati materiju s prirodom.