Istorija

Dr Goran Sekulović

Kraj metafizike: Marks, Spengler, Hajdeger (X)

Feb 07, 2022 1 Komentara

(15 riječi)

Mislioci transcendencije filozofije i politika

Petrović ovdje ima u vidu, dakako, Hajdegerov izbor za rektora. Negativno nacističko iskustvo je izgleda uticalo da Hajdeger prestane davati svoje, ‘’radikalno nagovarajuće naravi’’ – po njihovoj prirodi, u biti ideološke, politikantske, propagandističke, populističke i totalitarističke – ‘’recepte za kantine budućnosti’’(Marks) jednog ‘’žargona autentičnosti’’ (Adorno), kojih, doduše, i to u kratkom vremenu njegovog rektorovanja, ipak, nije bilo malo. Navodimo jedan od Hajdegerovih najkarakterističnijih nacističkih govora iz 1933. g. prilikom obraćanja ‘’njemačkim studentima’’: ‘’Nacionalsocijalistička revolucija donosi posvemašnju preobrazbu našega njemačkog opstanka (Dasein). U ovim je zbivanjima na vama da ostanete oni koji uvijek hitaju naprijed i vazda su pripravni, oni koji nikada ne odstupaju i vazda rastu…Obvezani ste spoznavati i djelovati zajedno u stvaranju budućeg sveučilišta njemačkog duha…Neka se vaša odanost i htijenje osnažuju svakim i satom. Neka vaša odvažnost bez prestanka raste, da budete kadri prinijeti žrtvu kako biste spasili bit našega Volk-a (nacistički pojam nepodijeljenog i organskog jedinstva naroda, prim. G. S.) i uzvisili njegovu najdublju snagu u Državi. Heil Hitler!’’ 

U obraćanju nezaposlenim radnicima izabranim u nacionalsocijalističku ‘’radnu službu’’, apelovao je na ‘’volju’’ za povezivanjem umnog i fizičkog rada: ‘’Ta volja…mora biti naša najdublja izvjesnost i nepokolebljiva vjera. Jer u onome što ta volja, mi samo slijedimo vrhovnu volju našeg Fuhrera. Biti njegov odani sljedbenik znači htjeti da njemački narod ponovno pronađe, kao radnički narod, svoje organsko jedinstvo, svoje jednostavno dostojanstvo i istinsku snagu; i da, kao država rada, za sebe osigura trajnost i veličinu. Za čovjeka takve besprimjerne volje, za našeg Fuhrera Adolfa Hitlera – triput ‘Sieg Heil!’’.[1]   

 Hajdegerov odnos sa nacizmom može da posluži kao paradigma za situaciju svakog mislioca koji hoće da prevaziđe čistu teoriju, tj. ne želi da ostane isključivo u mišljenju kao mišljenju, filozofiji kao filozofiji.[2] Pored Hajdegera, u novije vrijeme takvi su bili mislioci i Karl Marks i Oswald Spengler. Svakako je indikativno Spenglerovo iskustvo u ovom pogledu koje smo već naveli.

Mislioci ove vrste najčešće nijesu zadovoljni sa recepcijom i praktičnom primjenom svog djela. Zna se da je Marks kritikovao poglede pojedinih partija Druge internacionale, a da je povodom interpretacija svog učenja, rekao da sve što zna to je da – nije marksista. Veliko je pitanje kako bi Marks gledao na praktičnu realizaciju svoje teorije – i brojne nehumanosti i (nova) otuđenja koja su se pojavila tokom tog procesa – posebno na Oktobarsku revoluciju, s obzirom da je istakao da je revolucija u Rusiji moguća, ali je za njenu uspješnost bitno da se poveže sa revolucijom na Zapadu.

Sve u svemu, može se reći da Marks, Spengler i Hajdeger nijesu mogli, s obzirom na manje-više protivurječnosti – i, prije svega, kontroverzne primjene –  njihovih mišljenja, izbjeći grijeh duhovnog praroditeljstva kada su u pitanju boljševizam, staljinizam i nacizam. No, dok se za Marksa o tome u biti (bez obzira na nužno isticanje načelne, principijelne odgovornosti), može govoriti, ipak, samo u hipotetičkim naznakama, mnogo je zanimljivije vidjeti odnos Đerđa Lukača – kao jednog od najpoznatijih stvaralačkih nastavljača Marksovog mišljenja – i staljinizma, kao jednog, i Hajdegera i nacizma, kao drugog najprisutnijeg totalitarizma dvadesetog vijeka. 

Lisjen Goldman u uporednoj analizi Lukača i staljinizma i Hajdegera i nacizma piše sljedeće: ‘’Njihovo angažovanje se ne bi moglo svesti na servilno prilaženje programu, zahtevima i zapovestima političkih vođa. U toj historijskoj perspektivi, Hajdeger se stavlja na isti nivo kao i Hitler, Lukač na isti nivo kao i Staljin, i, kao što su izrazili isti totalitet na planu saznanja, samo se po sebi razume da su mislili kako su bolje shvatili prirodu političke činjenice od samih političkih vođa. Za Hajdegera je antisemitizam mogao biti samo velika i žalosna zabluda, jer biologija nije imala mesto u ontologiji i nije mogla nimalo ni ograničiti ni unaprediti mogućnosti tu-bivstvovanja u biranju između autentičnosti i neautentičnosti. S druge strane, Hitler je mogao biti samo harizmatski vođa, jedna od onih izuzetnih ličnosti koje su našle autentičnost u političkoj dimenziji istorije i koje bi kao svako ‘ponavljanje’, morale da završe povratkom onom Se, zaboravom autentičnosti, a to znači – politički – katastrofom. Za Lukača su Staljin i staljinizam bili samo nužna ali prelazna faza revolucije, bonapartistička faza, čija je funkcija i smisao bila odbrana bitnog dostignuća od spoljašnjih neprijatelja, opasnih, reakcionarnih i moćnih.

Suvišno je reći da ni Hitler ni Staljin nisu mogli prihvatiti njihove stavove: za prvog, antisemitizam je predstavljao suštinski element njegove politike i, naročito, on je svojim pristalicama nagoveštavao trajnu pobedu i hilijastičko carstvo; kad je reč o staljinistima, daleko od toga da sebe private kao prelaznu fazu, oni su polagali pravo na to da su ostvarili socijalizam u jednoj zemlji i da su stvorili revolucionarnu silu u svetu; isto tako, određenje staljinizma kao bonapartizma, određenje koje je formulisao Trocki, čija je to bila jedna od najvažnijih ideja, posmatrano je skoro kao najveća hula u staljinističkoj sredini.

Razumećemo što su dvojica filozofa imala skoro istovetne teškoće sa dvema diktaturama za koje su se vezali, a i naprotiv, posle pada hitlerizma i staljinizma, što su bili među retkim intelektualcima koji su očuvali i branili svoje ranije stavove, pretendujući upravo na to da su funkciju tih diktatura shvatili bolje od većine pristalica i vođa tih diktatura (Zar hitlerizam nije u stvari završio katastrofom? Zar staljinizam nije stvarno omogućio pobedu nad neposrednom opasnošću od hitlerizma i čak nad virtualnijom, no ipak postojećom opasnošću, okruženja SSSR-a i antikomunističkog fronta velikih kapitalističkih sila’’.[3]

Kada je riječ o ‘’branjenju’’ svojih stavova o nacizmu poslije Drugog svjetskog rata, Martin Hajdeger zaista nikada nije eksplicitno osudio nacistička zlodjela, osobito ona počinjena nad Jevrejima, mada se njegova stajališta nijesu mogla direktno podvesti pod biološkim rasizmom i mada je uz poglavitu šutnju kada se radilo o izbacivanju Jevreja sa posla i slično, imao i neke konkretne radnje koje su išle direktno u jevrejsku korist (zabranio je kačenje antisemitske parole na Univerzitetu, usprotivio se izbacivanju i paljenju knjiga jevrejskih autora iz biblioteke, zbog čega je uistinu i lično rizikovao. ‘’Njegov je politički primjer za žaljenje. U nekoliko prigoda, pak, kada je prekidao svoju poslijeratnu šutnju, na vidjelo su izašle njegove najzloglasnije opaske glede barbarizma i brutalnosti: mehanizirano poljodjelstvo je u biti isto što i fabrikacija trupla u gasnim komorama; holokaust je kao pojava izjednačiv s izgonom Nijemaca iz baltičkih država; masovna smrt od gladi (u Kini) ’’neautentična’’ je smrt; a ako je poslijeratno pomanjkanje stambenog prostora uzrokovalo ljudsku bijedu u širokim razmjerima, ljudima valja najprije uočiti da njihova zbiljska bijeda proizlazi iz zaborava mišljenja na bitak.’’(Jeff Collins ‘’Heidegger i nacisti’’,’’Naklada Jesenski i Turk’’, Zagreb, 2001., str. 55)