Kultura

Zoran Vulević

NEUNIŠTIVA CRNA GORA

Feb 04, 2022 6 Komentara

(15 riječi)

Kad pogledamo istoriju Crne Gore, bogatstvo njene kulturne tradicije, istoriju njene filozofije, raznovrsnost njenih običaja i karakteristike njenog etnosa, ne možemo se oteti utisku da se kroz sve to naslijeđeno blago, kao zlatna nit, provlači specifičnost crnogorskog morala koji se može sažeti u dvije neraskidivo povezane rijeći: čojstvo i junaštvo. I zaista, Crnogorcima su generacijama bile putokaz mudre izreke proistekle iz njihovog slobodarskog bića: „Junak čoeku konja vodi“, “Što ne želiš tebi da se dogodi, ne čini drugome“, „Junaštvo je braniti sebe od drugoga, a čojstvo braniti drugoga od sebe“ i mnoge druge.

Inspiraciju da napišem ovu kolumnu dobio sam nakon čitanja knjige Istorija crnogorske filozofije, uglednog akademika dr. Gorana Sekulovića. Ova sjajna knjiga koja je nemjerljiv doprinos ne samo crnogorskoj filozofiji kao nauci, već i našoj ukupnoj kulturi, upečatljivo potvrđuje prethodno izrečeno. Kao osnovu iz koje je iznikla crnogogorska filozofska misao, autor ističe čojstvo i junaštvo Crnogoraca. To rijetko mudro i lucidno zapažanje se na zanimljiv i sugestivan način provlači i kao teza razvija kroz čitavu knjigu.

Pitanje ko može pobijediti narod sa takvim moralnim svojstvima, makar i bio malobrojan, posebno mi se nametalo nakon čitanja ove dragocjene knjige. I inače sam to pitanje sebi postavljao u trenucima povremene panike izazvane strahom za dalju sudbinu Crne Gore, hrabreći se na taj način u namjeri da pomognem sebi. I duže sam nego obično bio smiren nakon čitanja ovog izuzetnog djela, koje mi je donijelo neki čudan mir, gotovo spokoj u pogledu dalje sudbine Crne Gore. I zaista, ko može pokoriti takav narod, još samuvjerenije sam sebi postavljao to pitanje nakon pročitane Goranove knjige. Da li je uopšte moguće da budemo poraženi od onih koji na nas bez trunke stida i srama  neprestano kidišu, koji za tradicionalne karakterne osobine crnogorskog čovjeka i ne haju, niti o njima razmišljaju, kojima je moral poslednja rupa na svirali? Odgovor je kratak i jasan: naravno da ne! Nikada!

Moram priznati da su mi u tim pokušajima da olakšam sebi bila od koristi i određena metafizička razmatranja. Naime, glavni inspirator i pokretač velikosrpskog ekpanzionizma je crkva Srbije, preciznije njen nadmoćni svetosavski ogranak. Ako je crkva zaista spona, neka vrsta transmisije izme Boga i čovjeka, ona mora biti pravedna i istinita. Ukoliko to, pak nije, nego se ponaša suprotno tome, i previše rizikuje. Takva crkva, na kraju, mora biti gubitnik i po Božjoj i po ljudskoj pravdi. Jer sve svjetske religije su jedinstvene u pogledu cilja kome teže – konačnog očovječenja čovjeka. Sintetizujući sva ova razmišljanja u jedno cjelovito mišljenje, obezbjeđivao sam sebi makar privremeni mir obnavljajući nadu da će se, ipak, sve dobro završiti za Crnu Goru.

Da li su poslednji događaji na političkoj sceni Crne Gore najava takvih očekivanja ostaje da se vidi. Ipak oni već pokazuju da je sve što je sazdano na prevari, laži izdaji blefu, nasilju i uzurpaciji, unaprijed osuđeno na propast. Jer narod koji baštini moralne vrijednosti sazdane na temeljima čojstva i junaštva, nikada ne može biti pokoren. Pravda kao takva, ovozemaljska ili onostrana, ili obje udruženo, uvijek će biti na strani onih koji se istinski  za nju bore.

Na sve to nam je, između ostalog, ukazao dr. Goran Sekulović u ovoj svojoj, za crnogorsku filozofiju, temelj knjizi. Jednom od, rado se pridružujem takvom mišljenju,  najznačajnijih kod nas napisanih  u ovoj oblasti.