Društvo

BRATSTVO ILI DRŽAVNI INTERESI

Nov 05, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Crna Gora i Srbija mogu imati bliske i prijateljske odnose, ali istorijske veze ne smiju biti opravdanje za političku neravnopravnost niti za potiskivanje državnih interesa Crne Gore.

Nakon pobjede Studentske liste na izborima u Srbiji, u prvim izjavama njenih predstavnika ponovo se oživljava poznata politička retorika o „bratskim odnosima“ sa Crnom Gorom. Govori se o bliskosti, zajedništvu, istorijskim vezama i posebnom odnosu dva naroda. Takve poruke, na prvi pogled, mogu djelovati kao najava boljih odnosa i prevazilaženja ranijih političkih nesporazuma. Ipak, upravo na tom mjestu treba postaviti suštinsko pitanje: mogu li se odnosi među državama zaista graditi na bratstvu ili bi njihova osnova trebalo da budu realni politički interesi, ravnopravnost i međusobno poštovanje?

Države nijesu porodice, pa ni njihovi međusobni odnosi ne mogu biti bratski u značenju koje se tom pojmu pripisuje u privatnom i porodičnom životu. Države mogu biti prijateljske, savezničke, partnerske i bliske, ali njihovi odnosi moraju počivati na uzajamnosti i poštovanju suvereniteta. Svaka država, bez obzira na veličinu i političku moć, prvenstveno vodi računa o sopstvenim interesima. To nije sebičnost, već osnovni princip državne politike.

Istorija međunarodnih odnosa ne poznaje trajna prijateljstva koja su iznad državnih interesa. Poznaje savezništva, sporazume, zajedničke borbe i privremena poklapanja političkih ciljeva. Kada se interesi raziđu, mijenjaju se i odnosi. Zato je politički naivno očekivati da će neka država zanemariti sopstvene interese samo zato što drugu naziva bratskom.

ISTORIJA KAO PODSJETNIK NA NERAVNOPRAVNOST OČEKIVANJA

Kada se govori o odnosima Crne Gore i Srbije, istorija se ne može zaobići. Ona je posebno važna jer se upravo na nju najčešće pozivaju zagovornici bratskih odnosa. Međutim, istoriju ne treba posmatrati samo kroz zajedničke simbole, vojničke podvige i emotivne interpretacije, već i kroz konkretne političke odluke, interese i posljedice koje su te odluke ostavljale.

Crna Gora je tokom Balkanskih ratova 1912–1913. godine bila dio Balkanskog saveza, zajedno sa Srbijom, Bugarskom i Grčkom, u ratu protiv Osmanskog carstva. Međutim, zajednički vojni ciljevi nijesu značili i potpuno podudaranje državnih interesa. Svaka od saveznica imala je sopstvene teritorijalne pretenzije, a pitanje podjele osvojenih teritorija ubrzo je pokazalo koliko su ti interesi bili različiti. Već u Drugom balkanskom ratu 1913. godine nekadašnji saveznici našli su se na suprotnim stranama: Srbija, Grčka i Crna Gora borile su se protiv Bugarske, kojoj su se suprotstavile i Rumunija i Osmansko carstvo. Ta istorijska epizoda jasno pokazuje da su teritorijalni i državni interesi često određivali odnose među državama, bez obzira na prethodno savezništvo.

Posebno mjesto u tom istorijskom iskustvu zauzima Mojkovačka bitka, odnosno šira operacija crnogorske Sandžačke vojske tokom 1915. i januara 1916. godine. Crnogorska vojska, pod komandom serdara Janka Vukotića, vodila je teške borbe protiv austrougarskih snaga i štitila pravce povlačenja srpske vojske prema Albaniji, a zatim prema ostrvu Krfu. To je bio veliki vojnički podvig, ostvaren u izuzetno teškim okolnostima i uz značajne ljudske žrtve, koji je imao važnu ulogu u zaštiti povlačenja srpske vojske.

Upravo na ovim istorijskim primjerima treba otvoriti pitanje uzajamnosti. Crna Gora je u određenim istorijskim okolnostima bila spremna da svoje ljudske i vojne resurse stavi u funkciju ciljeva koji su bili od presudnog značaja za Srbiju. Ali gdje su odgovarajući primjeri u kojima je Srbija, u ime crnogorskih interesa, podnijela uporedivu žrtvu ili sopstvene interese podredila interesima Crne Gore?

To pitanje nije poziv na umanjivanje bilo čijih istorijskih zasluga, već na potpunije i poštenije sagledavanje odnosa dvije države. Istorijska bliskost ne bi smjela da podrazumijeva selektivno pamćenje, u kojem se ističu zajednički podvizi, a prećutkuju političke odluke i njihove posljedice.

Nije dovoljno podsjećati na Mojkovac kada se želi govoriti o bratstvu. Potrebno je govoriti i o 1918. godini, o odlukama Podgoričke skupštine, ukidanju države Crne Gore i crnogorskog identiteta. Taj događaj i danas je predmet različitih istorijskih i političkih tumačenja. Upravo zato ne može biti izostavljen iz ozbiljnog razgovora o odnosima dvije države, samo zato što se ne uklapa u romantičnu predstavu o bratstvu.

RAVNOPRAVNOST UMJESTO POLITIČKE ROMANTIKE

Crna Gora i Srbija mogu i treba da imaju dobre odnose. Prostora za saradnju, naravno, ima više nego sa mnogim drugim državama. Ali ekonomske veze nikome ne daju pravo da očekuje političku podređenost Crne Gore, niti obavezuju njene institucije da državne odluke usklađuju sa političkim očekivanjima Beograda.

Nova politička vlast u Srbiji ima priliku da odnose sa Crnom Gorom gradi na drugačijim osnovama. To neće dokazati ponavljanjem riječi o bratstvu, već konkretnim odnosom prema crnogorskoj nezavisnosti, suverenitetu, institucijama i pravu Crne Gore da samostalno određuje svoju unutrašnju i spoljnu politiku.

Isto tako, i Crna Gora mora napustiti političku praksu u kojoj se bliskost sa Srbijom često predstavlja kao vrijednost sama po sebi, bez jasnog sagledavanja sopstvenih interesa i granica državne saradnje.

Države ne moraju biti bratske da bi bile bliske. Treba da budu korektne, predvidive i pouzdane. Treba da sarađuju tamo gdje imaju zajedničke interese, poštuju međusobne razlike i ne pokušavaju da jedna drugoj određuju unutrašnje političke i nacionalne prioritete.

Jer, ako je istorija Crne Gore nešto pokazala, onda je to da velike riječi o bratstvu same po sebi nijesu garancija ravnopravnosti. Zato Crna Gora mora naučiti da svoje državne interese jasno prepoznaje, štiti i zastupa.

Prijateljstvo među državama jeste vrijednost. Ali ravnopravnost je uslov. A bratstvo, ma koliko zvučalo lijepo, nikada ne smije biti zamjena za poštovanje suvereniteta i državnih interesa.

(Ranko Kovačević)