O osnovnim sličnostima i razlikama između Marksa i Hajdegera i preliminarno o Hajdegerovom ''nacizmu''

Ima više ideja oko kojih se sabiru Marksovo i Hajdegerovo mišljenje. U svojoj tzv. ‘’ranoj fazi’’, tj. u djelu ‘’Bitak i vrijeme’’ – u kasnijim radovima akcenat se pomjera na temu ‘’nadolaska bivstvovanja’’ i na pitanje kako realizovati taj nadolazak i kako ostvariti autentično bivstvovanje, što svakako asocira na Marksov pojam razotuđenog, slobodnog bivstvovanja – Hajdeger u okviru egzistencijalne ontologije traga za smislom bivstvovanja uopšte preko istraživanja smisla bivstvovanja onog specifično bivstvujućeg, čovjeka, koga on naziva ‘’Dasein’’ (opstanak). ''Da bi se ujedno odnos bitka prema biti čovjeka, a i bitni odnošaj čovjeka prema otvorenosti bitka kao takva, skupa i u jednoj riječi pogodio, to se za bitno područje u kome čovjek za bitak ob-stoji kao čovjek izabralo ime opstanak…’Opstankom’ se imenuje ono što tek jednom treba biti iskušano kao položaj, naime – kao smještaj istine bitka, i tada odgovarajući tome mišljeno.''[1]

Kao u području otuđenja i razotuđenja, bezzavičajnosti i autentičnog bivstvovanja, tako i u analizi drugih pojmova Hajdeger i Marks imaju bitnih sličnosti, makar onoliko koliko imaju i bitnih razlika. I jedan i drugi mislilac nemaju naivan i nerefleskivan pogled na svijet u smislu prihvatanja pukih i elementarnih dualizama i površnih konstatacija. I jedan i drugi teže sintezama i cjelinama, što širim i dubljim zahvatima i analizama. I jedan i drugi odbacuju suprotnosti tipa idealizam-materijalizam, racionalizam-empirizam, čulno-natčulno. I jedan i drugi, kao i Spengler, svojim mišljenjima misle kraj novovjekovnog, zapadnoevropskog, građanskog čovjeka i njegovog mišljenja, kraj metafizike i filozofije kao kraj više hiljada godina stare evropske istorije sa početkom u antičkoj Grčkoj.

Iz sljedećih Hajdegerovih misli vidi se da su i njemu i Marksu bili isti prvi izvori njihovih mišljenja i da su na isti način sagledavali i ocjenjivali – kao kontrapunkt dotadašnjem aktivnom i praktičnom, ali apstraktnom idealizmu, idealizmu ‘’koji, naravno, ne poznaje stvarnu, čulnu delatnost kao takvu’’ (Karl Marks: ''Kraći rani spisi'', ''Dosije studio'', Beograd, 2009., izabrao i priredio Danilo N. Basta, str. 113) – dotadašnji, stari, ''čovjekomrzački'', kontemplativni, mehanički, nedijalektički, ukrućeni, nepomični, ne-razvojni, pasivni, nedjelatni, nestvaralački, ne-praktični materijalizam: ''Bit materijalizma ne sastoji se u tvrdnji da je sve samo tvar, nego u metafizičkom određenju prema kojemu se svo biće javlja kao materijal rada. Novovjekovno-metafizička bit rada predomišljena je u Hegelovoj 'Fenomenologiji duha' kao proces bezuvjetnoga napravljanja koji sam sebe uređuje, to jest popredmećivanje zbiljskoga po čovjeku koji je iskušen kao subjektivnost. Bit materijalizma prikriva se u biti tehnike, o kojoj se doduše mnogo piše, ali malo misli. Tehnika je u svojoj biti jedna bitno-povijesna sudba istine bitka što počiva u zaboravu.''  [2]

   Ovi i drugi Hajdegerovi stavovi iz spisa ''O humanizmu'', u kojima Hajdeger govori  o materijalizmu, komunizmu, radu, tehnici, otuđenju, bezavičajnosti, marksizmu i Marksu, upućuju na to da je on bio upoznat sa Marksovim mišljenjem. Čak, može se reći da su Hajdegerovi korijeni dijelom u Marksu![3] No, Hajdegera povezuju i sa nacizmom! Međutim, osim na, prije svega, pripadnike više struja egzistencijalizma i savremenog tzv. neomarksizma i marksologe, uticao je i na mnoge ljevičare i postmoderniste, kritičare nacizma i svih vrsta totalitarizama.

Žak Derida čak koristi Hajdegera u svojoj argumentaciji protiv nacizma u čiju korist je neke tekstove sam Hajdeger pisao! Deridine ''rasprave o osuđujućem diskursu, granicama nacizma i političkoj etici predstavljaju možda najneobičniju uporabu Heideggera protiv politike u prilog koje se on sam očitovao....Derrida je postavio zadaću radikalna ponovnog promišljanja onoga što razumijemo pod totalitarizmom i demokracijom.'' (Jeff Collins ‘’Heidegger i nacisti’’,’’Naklada Jesenski i Turk’’, Zagreb, 2001., str. 13)

U knjizi ''Filozofski diskurs moderne'' (Zagreb, 1988., 6. poglavlje), Jirgen Habermas je, kako piše Džef Kolins, kao i mnogi drugi (Đerđ Lukač, Teodor Adorno...), dokazivao da je Hajdegerova izvjesna nacistička umiješanost imala filozofijske temelje. ''On je srozao Dasein na njemački Dasein. Ne više jedinstven i 'samo moj', postao je on nacionalni Dasein, bitak njemačkoga naroda. Heidegger kao da je nastojao iznaći 'autentičan' bitak za njemačku naciju. Ako se Dasein javlja isključivo kao autentičan ili neautentičan, zašto ne bi tako bilo i s nacijama?'' [4]

Sav ovaj galimatijas Hajdegerove nacističke kontroverze traži da se već sada pokuša razjasniti, barem u najosnovnijim naznakama. Možda za početak mogu pomoći riječi Waltera Benjamina iz 1935. g., da ''tekstovi mogu poprimiti stanovitu političku tendenciju, ali da to ovisi o okolnostima njihove distribucije i čitanja.'' (Ibid., str. 36.; podv. J. C.).

Hajdeger je izabran za rektora Univerziteta u Frajburgu 1933. g., kada se pridružio Nacionalsocijalističkoj partiji i u javnom djelovanju podržavao nacizam i veličao Hitlera. Već 1934. g. Hajdeger je napustio funkciju rektora. Pristaše Hajdegera, kako navodi Džef Kolins, tvrde da je ''greška sa nacizmom'' bila kratkotrajna, da je ispravljena i filozofski beznačajna, tj. da  nije suštinski bila vezana uz njegovu filozofiju,odnosno, uz njegovo mišljenje, kako je on radije zvao svoju misaonu djelatnost, da je to bio ''privremeni kompromis u karijeri – godine 1944. Žan Pol Sartr ga je pripisao strahu, karijerizmu i konformizmu – pa premda nije za pohvalu, možda je razumljiv u kontekstu toga doba. Pomoćno pitanje: kako bismo mi reagirali?'' (Ibid., str. 17.) Nema sumnje, dakle, da je, u najmanjem, kontroverzan odnos Hajdegera sa nacizmom.

Sam je Hajdeger izjavio da je bio prisiljen da preuzme funkciju rektora, da ako je i vjerovao u novo njemačko svanuće to nije bilo ono svanuće što ga je najavljivala nacistička nacionalsocijalistička partija, da je ubrzo prepoznao svoju pogrešku, da se često ‘’nije slagao s Partijom’’ i da je čak djelovao ‘’u otporu spram njenih zahtjeva.’’ Džef Kolins piše: ''Takva je, više ili manje, službena priča. No, ostaje začudno kako je Heidegger, mislilac iznimne sposobnosti usvajanja i izvanredne načitanosti kad je riječ o zapadnome mišljenju – uključivši poznavanje Marxa, Freuda, Diltheya, Nietzschea i znanstvenika kao što je Einstein – mogao sačuvati bilo kakvu prostodušnu naivnost na području političkih ideja. Uostalom, u kakvo je to novo njemačko svanuće on vjerovao? Je li to vjerovanje imalo korijena negdje u njegovu filozofskom djelu? Je li ono sadržavalo elemente koji su nekoga mogli potaknuti na aktivnu potporu jedne fašističke partije?...Prema danas dostupnim podacima, Heideggerov politički angažman nije bio tek nespretan slučaj. Svoje rektorstvo on je koristio kao platformu za izričit, silovit pohod na političku arenu. To je ostavilo malo mjesta dvojbama?'' (Ibid., str. 26)

Sve ukazuje na to da se Hajdeger u jednom trenutku zaista našao opijen nacističkom ideologijom, slutnjom i bljeskom vizije o duhovnoj obnovi njemačke nacije i njenom vođstvu u čovječanstvu kao cjelini, ponovnom buđenju i veličanju Njemačke i Firera! ''U lipnju 1933. Heideggerov najbliži intelektualni saveznik, filozof Karl Jaspers, izrazio se o njemu kao 'opijenom čovjeku, iz kojega zrači nešto prijeteće' ''. (Ibid., str. 29 ). Iako je bila u pitanju ''konzervativna revolucija'', opijenost ne čudi, jer je ona po prirodi stvari uvijek prisutna uz revolucionarna ushićenja, planiranja, maštanja, pregnuća i totalna preinačavanja, bez obzira na smjer i vremenski horizont revolucija. I Marks je bio opijen sa svojom ''progresivnom revolucijom''. Toliko opijen, da se bio vidno razočarao kada je uvido i shavtio da je proleterska, socijalistička revolucija zbiljski, ipak, jako daleko.  Marksova koncepcija revolucije  bila je posljedica u odnosu na Hajdegera drugačije filozofije istorije. Drugačije u smislu, prije svega, da se za razliku od Hajdegerovog nužno neslobodnog i fatalističkog, sudbinski već izabranog ''vraćanja na izgubljenu prošlost'', kod Marksa radi o čovjekovom samostvaranju slobodno pronađene i izabrane budućnosti.

Nesumnjivo je da je kod Hajdegera ''koncepcija povijesti igrala veliku ulogu u njegovu političkom izboru, odnosno da je njegovo shvaćanje vremena s nacizmom dijelilo paradoksalnu strukturu 'konzervativne revolucije' (radikalno nova budućnost bit će ostvarena vraćanjem na izgubljenu prošlost).'' (Ibid., str. 36/37). U okviru različitih filozofija istorije, Marks i Hajdeger različito vide fenomen rada kao temeljnu ljudsku kategoriju, kao i klasne i ekonomske razlike i načine njihovog prevladavanja. Hajdeger je i inače ontičkim kategorijama i oblastima politike i ekonomije pridavao mnogo manji značaj u odnosu na po njemu najznačajniju ontološku kategoriju bitka. Marks je postupao potpuno suprotno, naročito u pogledu značaja ekonomskih pitanja. Dok je za Marksa, rad jedan vid otuđenja čovjeka kao slobodnog bića prakse koji uvijek mora ostati manje-više u domenu nužnosti, a prava, kreativna ljudska sloboda je s one strane otuđenog rada i radnika kao jedne od otuđenih figura čovjeka, Hajdeger shvatanje rada dijeli sa nacistima kao još jednu priliku da se veliča njemački jedinstveni narod, Volk, u organskom i neprotivurječnom jedinstvu sa svojom samo jednom njemačkom državom u kojoj će svi biti zaposleni i na taj način jedino biti dostojni njihovih veličina. Klasne i sve ostale razlike u društvu mogu se riješiti samo u jedinstvenosti Volk-a i slobodnom potčinjavanju Državi. (Ibid., str. 37)